Hrvačice manje taktiziraju, žensko hrvanje je zanimljivije
Nenad Lalović, predsjednik Međunarodnog hrvačkog saveza i član Izvršnog odbora Međunarodnog olimpijskog odbora
U povodu dodjele domaćinstva sljedećeg Svjetskog prvenstva Hrvatskoj, i uoči olimpijskih kvalifikacijskih turnira, razgovarali smo s Nenadom Lalovićem, predsjednikom Svjetskog hrvačkog saveza i čovjekom koji je spasio hrvanje od eliminacije iz olimpijskog programa.
Kolika je korist i sreća za hrvanje što mnoge zemlje imaju svoja tradicionalna hrvanja?
– To je definitivno izravna veza s olimpijskim hrvanjem. Pogotovo u ovim siromašnijim zemljama Afrike i istočne Azije s tim narodnim, tradicionalnim, hrvanjem. Da ne spominjem Tursku, Kirgistan i ove kavkaske države poput Gruzije i Armenije.
Umjesto da naganjaju loptu, klinci u tim zemljama se hrvaju.
– Naganjanje lopte specifično je za Europu i Latinsku Ameriku. Evo vam Indija i Kina koji čine polovinu čovječanstva. Oni u djetinjstvu ne znaju što je nogomet. A obje te zemlje postaju hrvačke sile. Shvatili su da imaju jako široku bazu i da mogu osvajati puno medalja na Olimpijskim igrama, a to je Kini jako važno.
Ustupak ženskom hrvanju
Naš sugovornik jako je zadovoljan razvojem ženskog hrvanja.
– Veoma. To je postalo spektakularno. Žene malo manje taktiziraju, otvorenije hrvaju, a to je za gledatelje mnoge zanimljivije. Tu nema tog straha izgubiti, nema tolikih uloga i izgleda da su manje tašte.
U mnogim borilačkim sportovima na Olimpijskim je igrama smanjen broj kategorija. Je li to šteta?
– Kod nas nije smanjen broj kategorija. Mi smo ostali na 18, ali promijenjena je konfiguracija. Sada imamo šest grčko-rimski, šest slobodno hrvanje i šest žene, a prije smo imali 7-7-4.
To je ustupak ženskom hrvanju? – Da, to je bio jedan od dogovora 2013. kada smo se borili da možemo udahnuti kisika, da dignemo nos iznad površine vode. I to je bio jedan od argumenata koji nam je puno pomogao. Bez obzira na to, treba forsirati razvoj ženskog hrvanja jer taj slobodni stil je prilagodljiv za žene dok grčko-rimski nije.
Čime je to Hrvatska zaslužila povjerenje UWW-a? Je li tome pomoglo i Lalovićevo prijateljstvo s hrvatskim hrvačkim djelatnicima?
– Prijateljstvo tu nema nikakve veze. Postoji bogata povijest organiziranja međunarodnih natjecanja u Hrvatskoj, to traje već više od 10-15 godina. Malo po malo Hrvatska je dobivala sve važnija natjecanja. Prošlogodišnje Prvenstvo Europe ocijenjeno je kao najbolje ikad i samim time nije bilo sumnje treba li Hrvatskoj dodijeliti i Svjetsko prvenstvo koje je komplicirano.
Može li se dogoditi da predsjedniku Laloviću netko zamjeri da su domaćini dva uzastopna SP-a zemlje s prostora s kojeg on dolazi?
– Vidite, to ovisi o interesima i mogućnostima. Uostalom, poziv za kandidaturu važeći je za sve i on je vrlo javan. On je istekao u listopadu, načelna je odluka donesena još u studenom. Za 2025. nije bilo kandidature osim Hrvatske. Možda su neki bili obeshrabreni da postave kandidaturu znajući koliko je dobro Hrvatska organizirala Prvenstvo Europe.
S obzirom na to da je gospodin Lalović i član Izvršnog odbora Međunarodnog olimpijskog odbora, porazgovarali smo i o statusu ruskih i bjeloruskih sportaša u vezi nadolazećih Olimpijskih igara u Parizu.
– Oni će moći nastupiti, oni koji se stignu kvalificirati i oni koji nisu involvirali u ratna djelovanja ili da ih nisu ohrabrivali. To čini njihovih nekoliko hrvača nepodobnim za sudjelovanje na Olimpijskim igrama i to će tako i ostati.
Ukrajinci su najavljivali mogućnost bojkota.
– To su sve političke igre i čisto sumnjam da će oni bojkotirati. Olimpijske igre su najveća platforma za vlastitu promociju. Drugo je pitanje hoće li Rusi pristati na te uvjete, tu imam više rezervi po tom pitanju. Prije bi Rusi mogli reagirati nego Ukrajinci.
No, i na ovim Igrama moglo bi biti pojedinačnih bojkota u situacijama kada ždrijeb namjeri Irance na Izraelce. U tim situacijama Iranci se obično povlače iz natjecanja.
– Svako dokazano izbjegavanje borbe s nekim protivnikom kojeg međunarodna federacija prihvati kao sudionika se kažnjava suspenzijama. Ne samo pojedinca nego i cijelog nacionalnog saveza. U Parizu bi se to moglo dogoditi u ime solidarnosti s Palestincima.
– Odgovor Izraela na terorističke akcije Hamasa je veoma snažan i to stvar određene tenzije svuda u muslimanskom svijetu. Bojim se da neće samo Iranci bojkotirati mečeve s izraelskim sportašima, strah me od toga, pa bismo mogli imati kaos.
Boksa možda ne bude u LA-u
Kakva je situacija s boksom?
– On je u teškoj situaciji jer nisu prihvatili nikakve sugestije kako da se reformiraju, već su učinili sve suprotno tome. Boksačka zajednica bi trebala biti prezadovoljna jer MOO organizira i kvalifikacijske turnire i olimpijski turnir. No, mislim da MOO s tim neće nastaviti te je već povukao priznanje Svjetskoj boksačkoj federaciji, ali nije htio ostaviti na cjedilu te sportaše koji su maštali o olimpijskom nastupu. Što će biti nakon Pariza, to je nepredvidljivo.
Je li se može dogoditi da boksa ne bude u Los Angelesu 2028.?
– Vrlo lako. Baš zbog svega toga. Zašto taj boks predstavlja takav problem? Kakvo je to inaćenje?
– Ne umijem to objasniti, pogotovo u svjetlu rusko-ukrajinskog rata, posebno je to došlo do izražaja jer je najuže rukovodstvo boksa iz Rusije. Oni insistiraju na tome da mimo MOO-ove odluke Rusi sudjeluju sa svim svojim obilježjima. A to je teško prihvatljivo za MOO.
IBA se hvali velikim nagradnim fondom.
– Taj novac je vrlo deklarativan, svi mi to čujemo, ali bi trebalo provjeriti tko je tu što stvarno dobio. Polako s tim nulama.
Prošlogodišnje Prvenstvo Europe održano u Zagrebu ocijenjeno je kao najbolje ikad i samim time nije bilo sumnje treba li Hrvatskoj dodijeliti i Svjetsko prvenstvo