Povijest koalicija u Hrvatskoj ili počelo je odbrojavanje
VIŠESTRANAČJE KOD NAS POČELO JE DOMINACIJOM TUĐMANOVA HDZ-a, A 10 GODINA POSLIJE SVI SU AKTERI BILI PRISILJENI UČITI PARTNERSKI BALANSIRATI Račan i Budiša naučili su ovu zemlju što je odgovornost za državu
Uljeto 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša potpisali su povijesni Sporazum o zajedničkom izlasku SDP-a i HSLS-a na izbore. Bio je to temelj koalicije koja će samo godinu i pol poslije trijumfirati na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. i nakon deset godina zamijeniti HDZ u Banskim dvorima. Tog 3. siječnja 2000. Hrvatska je dobila svoju prvu koaliciju, utemeljenu onog vrućega ljeta ‘98., kad su bivši komunistički vođa Račan i bivši politički uznik Budiša, koji je tada bio i jedan od najpopularnijih hrvatskih političara, prihvatili svoju povijesnu odgovornost, gurnuli u stranu svoje davne, politički suprotstavljene uloge i zbog interesa države, društva i naroda/ građana odlučili djelovati zajedno. Do danas je u Hrvatskoj bilo niz koalicijskih kombinacija, a budući da se neke trenutačno bore za povjerenje birača, ušli smo na trenutak u vremeplov da se prisjetimo kako je Hrvatska učila što je to koaliranje i što je nasljeđe koalicija koje su njome upravljale.
Atmosfera u Hrvatskoj krajem prošlog i početkom ovog stoljeća bila je čemerna. Rat je bio završen, zemlja oslobođena, hrvatsko Podunavlje mirno reintegrirano u državne granice, ali pobjedničke euforije koja dolazi s okončanjem jedne traumatične ere obilježene krvlju i razaranjem odavno više nije bilo. Pretvorba i privatizacija u ratnim su uvjetima osakatile gospodarstvo, a potencijal koji je došao s pobjedom u Domovinskom ratu ostao je tek mrtvi kapital. Ljudi koji su se s bojišnica vratili u svoje uobičajene živote svjedočili su kako im se polako raspada san o Hrvatskoj kao zemlji prosperiteta, naprednoj, otvorenoj, tolerantnoj zajednici koja će se vrlo brzo uklopiti u demokratske integracije.
Prvi hrvatski predsjednik i povijesni lider političkih promjena dr. Franjo Tuđman sve je više pokazivao svoj demokratski deficit. Svi državni sustavi koji su izdržali izvanredne okolnosti nametnute agresijom u mirnim su se okolnostima pokazali nesavladivo tromima i politički premreženima. Demokratski razvoj gotovo je stao. Sjetimo se samo afere koja je nastala zato što je predsjednik Tuđman odbio potvrditi čak četiri gradonačelnika Zagreba iz redova oporbe. Onima koji sadašnju ustavnu situaciju izjednačavaju s tadašnjom kako bi obranili aktualnu avanturu koju je zakuhao predsjednik Zoran Milanović možda će biti zanimljivo prisjetiti se da je u polupredsjedničkom sustavu predsjednik imao čak i ovlast kojom je mogao ignorirati volju birača. Dakle, ne, ništa nije isto…
No vratimo se još malo u vremeplov. 2000. godinu Hrvatska je dočekala kao demokratski slabašna i disfunkcionalna država, nalazila se u međunarodnoj izolaciji, predsjednik Tuđman je umro i ostavio obezglavljeni HDZ… Država je zapela u vakuumu… Zime su tada još bile hladne, pa je tako bilo i 3. siječnja. No kroz tu hladnoću probijao se miris promjene. Birači su stajali u redovima na cičoj zimi i strpljivo čekali da dođe red na njih da svojim glasom gurnu zemlju prema zaokretu.
Višestranačje u Hrvatskoj počelo je dominacijom Tuđmanova HDZ-a, a deset godina poslije svi su politički akteri bili prisiljeni učiti što je to partnersko balansiranje i pregovaranje te da je očuvanje kakvog-takvog sklada među strankama koje su se okupile pod jednim kišobranom preduvjet njihova opstanka i uspješnog vladanja. Već spomenuta trećesiječanjska koa
licija, sastavljena s jedne strane od SDP-a i HSLS-a te stranaka Porečke skupine, koju su činili HSS, IDS, LS, HNS i PGS, vrlo brzo nakon pobjede na izborima platila je cijenu neiskustvu te karakternim i političkim razlikama među članicama. Da neće biti kako se očekivalo, vidjelo se vrlo brzo. Ivica Račan nije, naime, ni pokušao dati vjetar u leđa kandidaturi Dražena Budiše za predsjednika RH te je tim distanciranjem pridonio pobjedi Stipe Mesića. Koalicija koja je kolokvijalno dobila naziv Šestorka počela je pucati po šavovima na svim izazovnim temama, a najviše kad je otvoreno pitanje suradnje s Haaškim sudom i izručenje hrvatskih generala optuženih za ratne zločine. Vrhunac je bila optužnica protiv generala Ante Gotovine, njegov bijeg i bjesomučna potraga za njim. HDZ se pod vodstvom Ive Sanadera u oporbi oporavio i upravo na haaškim temama lomio Šestorku, optužujući ih da ruše dostojanstvo hrvatskih branitelja i Domovinskog rata. Pred kućama optuženih generala hodali su HDZ-ovih “berači kestena”, koji su zapravo bili svojevrsna straža koja je trebala spriječiti njihova uhićenja i izručenje…
Budiša i Račan su se razišli. Točka pucanja formalno je bila Nuklearna elektrana Krško, a zapravo suradnja s Haagom i lov na generala Gotovinu. Drugi dramatični trenutak bio je tzv. Račanov i Drnovšekov granični sporazum u Piranskom zaljevu. HSLS se tijekom sukoba u koaliciji prepolovio na dvije stranke. HSLS-ovi ministri u Vladi RH okrenuli su leđa Budiši i osnovali novu stranku Libra, koja je kasnije spojila s HNS-om. Budiša je s ostatkom HSLS-a otišao u oporbu, a liberalna scena je u tim godinama doživjela udarac od kojeg se nikad nije sasvim oporavila.
No, iako je Račanova koalicija teško funkcionirala i previše vremena gubila na unutarnja prepucavanja, učinila je golem iskorak u smjeru priključenja EU. Premijer Račan je u Ateni 2003. godine predao službeni zahtjev za članstvo Hrvatske u EU, a 10 godina poslije to se konačno i dogodilo. U njegovu je mandatu izgrađena autocesta od Zagreba do Splita, riješeni su problemi nenaplativih dugovanja koji su opterećivali gospodarstvo… Nakon tri i pol godine na čelu Hrvatske poraženi su na izborima, a posao koji se oni nisu usudili odraditi, poput intenziviranja suradnje s Haagom, kao premijer je odradio karizmatični šef HDZ-a Ivo Sanader, koji je pak upravo na žestokom protivljenju toj suradnji dok je bio oporbenjak udario temelj povratka HDZ-a na vlast. Osokoljen pokličima sa splitske Rive doveo je na vlast reformirani HDZ koji je vodio politiku suprotnu onoj deklariranoj na toj istoj Rivi.
Premijerski mandati Ive Sanadera donijeli su nove koalicije. HDZ je na izbore 2003. godine izašao samostalno, a rezultat je bio toliko dobar da je za konzumaciju vlasti dostajala suradnja s DC-om Vesne Škare Ožbolt i Mate Granića. No već 2007. godine situacija se mijenja. HDZ je osvojio 66 mjesta u Saboru. Dosta, ali daleko od dovoljnog. Ostalih deset glasova pronašao je u savezništvu s HSLS-om, HSS-om i HSU-om te na zaprepaštenje široke javnosti sa – SDSS-om. Danas je suradnja HDZ-a sa Srbima politička pojava koje ne izaziva posebnu pozornost, ali iskorak koji je tada napravio Ivo Sanader bio je šokantan i u svakom smislu povijesni. Slobodan Uzelac bio je prvi potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a, a u mandatima Andreja Plenkovića SDSS je i dalje stabilan partner u parlamentarnoj većini koji je dao dvoje potpredsjednika Vlade – Borisa Miloševića i Anju Šimpragu. Otvaranje vrata državne vlasti političarima SDSS-a, redovitost na svečanosti u povodu pravoslavnog Božića i pozdrav “Hristos se rodi”, suradnja s Haaškim sudom i kao posljedica toga zahuktavanje pregovora o članstvu u
EU najveći su doprinos te HDZ-ove koalicije ukupnom razvoju društva.
Nakon poraza HDZ-a predvođenog Jadrankom Kosor na izborima 2011. godine na scenu ponovno dolazi SDP sa svojim partnerima. Ovoga puta na čelu je Zoran Milanović. Četiri godine ranije, na spomenutim izborima u studenom 2007. godine, nadao se pobjedi, ali nije uspio poraziti Sanadera. HDZ je tada dobio spomenutih 66, a SDP 56 mjesta u Hrvatskom saboru. Već tada pokazao se karakter mladog šefa SDP-a. Milanović nije htio priznati poraz, nego je čak i nakon što je predsjednik države Stipe Mesić dao mandat Sanaderu za sastavljanje Vlade izjavio je kako je to tek prvo poluvrijeme i da je zadatak od kojeg stranke koje je predvodio njegov SDP neće odstupiti “da sastave i da pokušaju sastaviti Vladu, demokratskim sredstvima, kroz institucije, u Hrvatskom saboru”. No birači su karte podijelili, a nakon što je Mesić dao mandat Sanaderu, skrojena je prva prava HDZ-ova koalicija. Sanaderov drugi mandat, sjećamo se, završio je naprasno, njegovom neočekivanom ostavkom, prepuštanjem stranke i Vlade Jadranki Kosor. Uslijedile su istrage, optužnice za korupciju, dramatični Sanaderov bijeg, potom suđenja, pritvori i na koncu služenje zatvorske kazne… Njegova nasljednica Jadranka Kosor nastavila je u istom koalicijskom sastavu. Intenzivirala je pregovore o ulasku u EU, ostvarila blisku suradnju sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom i deblokirala stopirana poglavlja…
No na izborima 2011. HDZ i stranke koalicije gube izbore, a vlast preuzima Kukuriku koalicija. Zoran Milanović konačno je dočekao svoju priliku. Kukuriku koalicija nastala je u srpnju 2009. godine u Kastvu, gradiću kraj Rijeke, gdje su se u restoranu Kukuriku sastali šef SDP-a Zoran Milanović, šef HNS-a Radimir Čačić i šef IDS-a Ivan Jakovčić te dogovorili zajednički izlazak na izbore. Godinu dana poslije pridružuje im se i Silvano Hrelja, šef HSU. Dva mjeseca prije izbora 2011. godine formaliziraju Kukuriku koaliciju, potpisuju koalicijski ugovor i čekaju da bude označen start… Na izborima je Hrvatska skrenula ulijevo, što nije bilo iznenađenje jer su sve predizborne ankete najavljivale taj zaokret.
Novu su vlast dočekali velika gospodarska kriza, inflacija, antivladini prosvjedi i korupcijske afere vladajućeg HDZ-a. Ipak, bez obzira na veliku podršku birača i povijesnu priliku za provođenjem reformi, Kukuriku koalicija nije ni izbliza ispunila očekivanja građana. A mogla je, jer je povjerenja birača bilo uistinu veliko. Kukuriku koalicija osvojila je, naime, apsolutnu većinu zastupničkih mjesta, njih 80, dok je HDZ s nekoliko manjih partnera osvojio tek 47 mjesta. Dakle, postojali su preduvjeti za ozbiljne reforme, koje su uostalom i najavili u svom izbornom programu nazvanom Plan 21, ali reformski potencijal Milanovićeve Vlade nije bio razmjeran potpori građana.
Dok je Vlada šepala s reformama, Zoran Milanović je energiju koristio za unutarstranačke obračune koji su u konačnici doveli do urušavanja SDP-a.
Kao premijer imao je peh da mu glavni saveznik i operativac Radimir Čačić ispadne iz tima zbog prometne nesreće u Mađarskoj u kojoj je poginulo dvoje ljudi zbog čega mu je određena zatvorska kazna. Premijerska ostavština Zorana Milanovića nije posebno značajna i prevladava uvjerenje da je bio najlošiji premijer u povijesti današnje Hrvatske. Jedan od argumenata za to je Zakon o predstečajnim nagodbama koji je bio težak teret za manje i srednje poduzetnike, jer je pogodovao velikim tvrtkama koje su pokušavale naplatiti svoja potraživanja. Veliki su vjerovnici mogli sebi mogli priuštiti nagodbu s dužnicima u kojoj bi se odrekli dijela potraživanja, a oni mali kojima je o naplati duga ovisio opstanak nisu to mogli spriječiti. Zbog nagodbi velikih ostajali su bez ičega i mogli su tek staviti ključ u bravu.
Zoran Milanović kao premijer narušio je međunarodnu poziciju Hrvatske kad je 2013. godine odbio poštovati europski uhidbeni nalog i izručiti Njemačkoj bivše udbaše Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća kako bi im se sudilo za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Umjesto toga isforsirao je donošenje tzv. lex Perković, kojim je onemogućio njihovo izručenje. Njemačka kancelarka Angela Merkel zbog toga je odbila doći u Zagreb na proslavu hrvatskog članstva u EU. Nakon niza žestokih kritika i zahtjeva da se omogući suđenje ubojici i nalogodavcu ubojstva u rujnu 2013. EU uvodi Hrvatskoj sankcije koje su uključivale uskratu novca iz europskih fondova. Tek nakon uvođenja sankcija, Vlada popušta i mijenja nekoliko mjeseci ranije doneseni lex Perković.
Kukuriku koalicija trajala je samo jedan mandat te ju je na izborima 2015. godine zamijenila HDZ-ova Domoljubna koalicija. Hrvatska je napravila zaokret udesno, i to dosta snažan jer je tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko u svojoj koaliciji okupio gotovo sve što je stasalo od centra do samog ruba desnice. U koaliciju je ušlo osam stranaka – HDZ, HSP dr. Ante Starčevića, HSLS Darinka Kosora, HSS Branka Hrga, HRAST – Pokret za uspješnu Hrvatsku Ladislava Ilčića, HDS Gorana Dodiga, Blok umirovljenici zajedno Milivoja Špike te Zagorska demokratska stranka Stanka Beline. Izborni suparnici su im se okupili u Milanovićevoj koaliciji Hrvatska raste, u kojoj su uz SDP bili HNS, A-HSS, HSU, Hrvatski laburisti i Zagorska stranka.
Na tim se izborima pojavila nova politička zvijezda. Bio je to Most. Osvojili su 19 saborskih mjesta i u samo jednom danu skupina širokoj javnosti nepoznatih ljudi došla je u poziciju da odlučuje tko će vladati Hrvatskom. Nakon dramatičnih pregovora s Karamarkom i Milanovićem, nakon prijedloga da HDZ i SDP slože zajedničku vladu u kojoj će onda biti i Most, pregrizli su i odlučili stati uz Karamarka. No, kako ne bi ispalo da su se jeftino prodali Mostovi su pregovarači odbili podržati za premijera predsjednika HDZ-a kao relativnog pobjednika izbora. Karamarko se našao pred zidom. Kako od relativnog pobjednika ne bi postao postizborni tragični gubitnik, jer Zoran Milanović je također spremno čekao, Karamarko je prihvatio ultimatum Mosta koji je hrvatskoj donio presedansko rješenje u ustrojavanju izvršne vlasti. Priliku da postane hrvatski premijer dobio je čovjek koji uopće nije živio u Hrvatskoj, nije baš najbolje ni govorio hrvatski jezik niti je imao ikakvog političkog iskustva. Pod svjetla pozornice izašao je Tim Orešković, čovjek velikog menadžerskog iskustva, za potrebe hrvatskog političkog trenutka lociran u dalekoj Kanadi.
Domoljubna koalicija nije dugo izdržala. Politička scena i društveno ozračje bili su radikalizirani, a prostoru slobode zaprijetili su ekstremno konzervativni politički trendovi. Protiv Karamarka vođen je postupak zbog sukoba interesa što je stvorilo snažan društveni i medijski pritisak na HDZ. Na koncu je smijenjen, a na mjesto predsjednika izabran je Andrej Plenković koji je izašao u prvi plan s rečenicom da stranka ne smije biti zatočenik jednog čovjeka. Novi parlamentarni izbori održani su 2016. godine. HDZ je pobijedio, Andrej Plenković postao je premijer, a koalicija kojoj je na čelu pokazala se izuzetno čvrstom iako opstaje na samo jednom glasu. Uz Plenkovića su u njegovu drugom mandatu HSLS i zastupnici nacionalnih manjina i premda parlamentarna većina imao samo minimalnih 76 glasova, a parlamentarna manjina 75, nijedna odluka, zakon, prijedlog… nije bio doveden u pitanje. Minimalna parlamentarna većina pokazala se izuzetno čvrstom i otpornom na izazove. Plenkovićev prvi mandat, koji je trajao od 2016. do 2020. godine bio je pak obilježen inauguracijom izraza “žetončići”. Naime, pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čija je Stranka rada i solidarnosti 365 bila zastupljena u Saboru, djelovao je kao neformalni koalicijski partner, i to tako što je preuzimao zastupnike iz oporbenih stranaka te njima pojačavao svoj blok potpore Plenkovićevoj Vladi. Nisu bili u koaliciji, ali bili su čvrsti partneri vladajućima. Bandić je time upravljao političkim procesima, a preko politike i pravosudnim budući da tijekom trajanja “operacije žetončići” protiv njega nije bio pokrenut nijedan ozbiljan sudski postupak iako su ladice bile pune kompromitirajućih dokumenata.
Za vrijeme Plenkovićeva dva mandata oporbeni savezi koje je vodio SDP su slabjeli. Sa scene su otišli Zoran Milanović, Vesna Pusić, Ivan Jakovčić, SDP se raskolio u dvije stranke… Na lijevoj strani politike afirmirala se platforma Možemo!, a među aktivnijim političkim akterima su Dalija Orešković iz Stranke s imenom i prezimenom te Marijana i Ivica Puljak iz Centra.
Plenkovićeva koalicija na lokalnoj se hrvatskoj sceni nosila s globalnim problemima. Pandemija i ruski napad na Ukrajinu promijenili su međunarodni politički kontekst. U Hrvatskoj su potresi u Zagrebu i na Banovini postavili novi okvir političkog i operativnog djelovanja. Zahvaljujući članstvu u EU te dobroj međunarodnoj poziciji i ugledu Hrvatska je kroz sve prošla i prolazi kroz zajedničke krizne mehanizme EU, a stabilnost države i standard građana nisu nijednom bili dovedeni u pitanje. Na izbore izlazi s dobrim statističkim pokazateljima, ali glavni mu teret predstavljaju korupcijske afere i izbor Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika.
Dok danas gledamo kako predsjednik države Zoran Milanović neobuzdano i s predumišljajem časti suce i sutkinje Ustavnog suda da su gangsteri, muljatori, stajske muhe, nepismeni glupani..., zato što su mu zabranili da se kao aktivni šef države kandidira na parlamentarnim izborima jer bi to bilo protuustavno, teško je nostalgično se ne prisjetiti 3. siječnja 2000. godine kad je vlast osvojila ta prva hrvatska koalicija. Vodeća stranka je također bio SDP, a politički je konkurent baš kao i danas bio – HDZ. No, za razliku od današnje atmosfere koju obilježavaju agresivnost, vrijeđanje, omalovažavanje i pokušaj širenja granica Ustava RH do pucanja, te zime prije 24 godine u zraku se osjećalo samo uzbuđenje zbog predstojeće promjene. Ključna je razlika u stvaranju ozračja bila u tome što je tadašnju koaliciju predvodio smireni i ozbiljni dvojac – Ivica Račan i Dražen Budiša, a današnju je SDP-ovu koalicijsku kombinaciju od blijedog Peđe Grbina neformalno preuzeo “nabrijani frajer” Milanović.
Od 13. parlamentarnih izbora u novoj povijesti Hrvatsku dijele manje od tri i pol tjedna. Sigurno je da će i nakon njih državom upravljati neka koalicija. Hoće li to biti HDZ-ova ili SDP-ova? Hoće li premijer ostati Andrej Plenković ili će to ponovno postati Zoran Milanović? I taj ćemo odgovor imati uskoro jer odbrojavanje je počelo.
Danas suradnja HDZ-a sa Srbima ne izaziva posebnu pozornost, ali Sanaderov iskorak tada je bio šok