Bitka za ‘pravu stranu povijesti’
Fenomen ’velike zamjene’ u srži stranačkog nadmetanja u SAD-u
Prosinac je 1944. godine. Još uvijek traje nevjerojatno razaranje koje je svijetu priuštio Drugi svjetski rat, koncentracijski logori poprišta su nezamislivih zločina, a atomske bombe tek trebaju biti bačene. Posljednja godina rata bila je i najsmrtonosnija. Na jugu Sjedinjenih Država, u Zapadnoj Virginiji, 28-godišnji mladić, bijelac Bob Byrd piše pismo senatoru Theodoreu Bilbu, žaleći se na politike predsjednika Harryja Trumana koji je htio crnce i bijelce integrirati u vojsci.
U pismu piše kako se nikada neće boriti u američkoj vojsci “s crnčugom uz sebe” te zatim dodaje: “Radije bih umro tisuću puta i vidio američku zastavu bačenu zauvijek u blato nego što bih htio vidjeti našu voljenu zemlju poniženu rasnim mješancima”. Byrd je u prvoj polovici 1940-ih bio član Ku Klux Klana, izrazito nasilne i eksplicitno rasističke skupine koja se protivila “miješanju rasa”, a zapravo je maltretirala, napadala i ubijala Afroamerikance. Neki su izvan Amerike tu organizaciju zapamtili po smiješnim bijelim kapuljačama i napornim uzvicima, no zapravo se često radilo o nečem mnogo opasnijem od “običnih” rasističkih proklamacija, bili su to često ubojice koji su linčovali ljude.
Dugih 66 godina nakon ove epizode, Byrd je umro u 93. godini kao dugovječni i utjecajni američki senator, a na pogrebu je u njegovu čast govorio tadašnji predsjednik Barack Obama, prvi Afroamerikanac na čelu države. Obama je govorio da je Byrd osjećao žal zbog nekih postupaka u svojoj prošlosti.
“Kada govorimo o pune 92 godine (koliko je Byrd živio op. a.), čini mi se da se njegov život savio u smjeru pravde. Robert Byrd posjedovao je kvintesencijalnu američku kvalitetu, kapacitet za promjenom, za učenjem”, rekao je Obama u čast nekoga tko je nekada davno bio član KKK-a, a poslije je bio među najutjecajnijim političarima Demokratske stranke, iste one koju je predvodio Obama. U čast i slavu Byrda govorili su i današnji predsjednik Joe Biden, bivši lider Bill Clinton, kandidatkinja za predsjednicu Hilary Clinton, a svi su isticali da se Byrd poslije odrekao svojih mladenačkih, rasističkih pogleda, a on je sam pisao kako se u Klan uključio kako bi mu to pomoglo u karijeri te da skupina kojoj je pripadao nije zagovarala ili provodila nasilje.
Američka politika prepuna je paradoksa, ali možda nijedan nije čudniji i efektniji od fenomena “velike zamjene” – jedne pomalo akademske teorije koja govori da su dvije glavne američke stranke, Republikanska i Demokratska, u gotovo 200 godina svoje povijesti zamijenile ideologije, i to naročito na pitanju rase. Prema toj teoriji, Republikanska stranka nekada je bila liberalna stranka koja je radila na oslobađanju robova Afroamerikanaca, i zatim na njihovoj integraciji u američko društvo, dok je postupno postajala desnija i preko umjerenog konzervativizma Ronalda Reagana došla do “otvorene ksenofobije” Donalda Trumpa. S druge strane, Demokratska stranka nekada je bila rasistička, i povezana sa strukturama KKK-a, a postupno su u njoj prevladali liberalni elementi, i
danas je ona dom velike većine Afroamerikanaca. U toj teoriji ima mnogo elemenata istine, ali ona ima i svoje protivnike – naročito na američkoj desnici – od kojih najžešći među njima nude objašnjenja po kojima je Demokratska stranka, stranka Obame i Bidena, bila i ostala glavna predstavnica rasizma u zemlji.
Najprije valja sagledati osnovne i neporecive činjenice. U vrijeme kada je osnovana Republikanska stranka, u 1850-ima, Demokratska je već postojala. U državama diljem američkog juga postojalo je ropstvo i Republikansku je stranku tada osnovala zapravo koalicija aktivista koji su se eksplicitno zalagali protiv ropstva, tzv. abolicionista. Na američkim izborima 1860. pobijedio je njezin kandidat Abraham Lincoln i bijelci na jugu SAD-a uskoro su se odvojili od matice, i započeo je strahovito krvavi građanski rat. Pobijedili su sjevernjaci, predvođeni republikancima, dakle istom strankom kojoj je danas na čelu Donald Trump, zbog čega je SAD opstao, a Lincoln je ukinuo ropstvo.
No, na jugu SAD-a poraženi i ljuti rasisti oformili su zakone koji su formalno provodili diskriminaciju crnaca pod egidom “odvojeni, ali jednaki”. Razmišljanje tih rasista bilo je na tragu maksime: ako već ne mogu biti robovi, crnce ćemo isključiti iz društvenog života, dok će na papiru imati građanska prava. Smiju pohađati škole, ali svoje, škole za crnce itd. Takve zakone, koji su na snazi bili sve do 1960-ih, Amerikanci poznaju pod imenom “Jim Crow”. Nakon kraja građanskog rata, neki su posebno ekstremni rasisti formirali Ku Klux Klan kako bi maltretirali ljude za koje su vjerovali da su “manje vrijedni”.
No, povijesni je problem za danas vladajuću Bidenovu stranku u tome što su mnogi demokrati bili pripadnici KKK-a, za razliku od republikanaca koji su u to vrijeme bili abolicionisti. Demokrati su vrlo dugo dominirali jugom SAD-a te su također neki od njih bili zagovornici secesije, što je dovelo do građanskog rata 1861. godine. Republikanci su bili snažniji na sjeveru koji je mnogo manje ugnjetavao crnce (iako je i to područje po današnjim kriterijima bilo itekako rasističko, no znatno manje od juga koji je eksplicitno ozakonio diskriminaciju).
Tek u 1960-ima SAD je u cijeloj državi diskriminaciju učinio nezakonitom, a to je učinio demokratski predsjednik Lyndon Johnson. Dotad su se počele mijenjati ideološke postavke obje stranke, a bijelci na jugu SAD-a otada su polako sve više glasali za republikanske kandidate koji su učvrstili svoj konzervativni imidž. Primjerice, 1960. na izborima je velika većina južnih država još glasala za Johna F. Kennedyja kojeg bismo danas nazvali ljevičarom. No, već do 1980-ih cijeli je jug glasao za desne republikance, kao što to čini i danas. Mnogi su povjesničari ustvrdili da je Republikanska stranka svjesno usvojila konzervativnije poglede na pitanjima rase kako bi privukla bijelce na jugu koji su bili ili konzervativni u blažem obliku ili pak u pojedinim slučajevima rasisti. Demokratska stranka postala je u međuvremenu praktički poistovjećena s Afroamerikancima na biralištima. Na izborima 2020. za Bidena je glasalo 92% crnaca, a samo 8% njih za Trumpa, prema istraživanju Pew Research Centera. Obama je također bio ključan za privlačenje crnih birača, no do njegova izbora oni su zapravo većinom glasali za demokrate već desetljećima. Prije toga, Afroamerikanci su za republikance, stranku Abrahama Lincolna, glasali sve do izbora 1932., a nakon 1936. počeli su birati demokrate, i to općenito povjesničari povezuju s politikama “New Deala”, koje su demokrati uveli, a koje su pomogle mnogim siromašnim Amerikancima, uključujući i dugo diskriminirane crnce. Dakle, teorija glasi: republikanci su zauzeli desne pozicije, i preoteli demokratima konzervativne birače na jugu, a sami Afroamerikanci zamijenili su republikance demokratima zbog ekonomskih razloga u 1930-ima te su postupno demokrati postali liberalna stranka.
Tako otprilike ide mainstream povijest fenomena “velike zamjene” koja je u srži američkog stranačkog nadmetanja. No, u Americi ništa nije jednostavno pa se i ta povijest tumači u kontekstu današnjih razlika i debata: desničari govore ljevičarima da su demokrati oduvijek bili stranka rasizma, a to što danas više od 90% crnaca glasa za tu stranku tumače nekom vrstom “povijesne nepravde” prema republikancima. Kao da sami Afroamerikanci ne znaju što čine. Pa je tako republikanski senator Ted Cruz 2017. proglasio demokrate “strankom Ku Klux Klana”. S druge strane, ljevičari govore da su republikanci rasistička stranka koja je napustila svoju nekadašnju ideologiju, i uopće ne žele govoriti o prošlosti u kojoj je njihova stranka bila zaista otvoreno rasistička, dok je stranka Trumpa i Cruza, kako oni tvrde, bila na pravoj strani povijesti.
Dodatno situaciju kompliciraju mainstream mediji za koje desnica vjeruje da su pristrani u korist demokrata, i da sudjeluju u “brisanju te povijesti”. Kada god na društvenim mrežama neki opskurni desničarski aktivist objavi lažnu fotomontažu koja jednostavno poistovjećuje KKK i demokrate, mainstream mediji objavljuju demantije, i tvrde da je povijest zapravo “mnogo kompliciranija”. To rade najugledniji svjetski mediji poput Reutersa ili Washington Posta. Uzmimo za primjer članak tiražnog USA Todaya iz lipnja 2020. godine koji govori o tome da su se na internetu pojavile “previše pojednostavljene teme o rasističkoj povijesti Demokratske stranke”.
U članku sugovornica, povjesničarka Tera Hunter s Princetona ističe da se radi o “pokušaju diskreditiranja trenutačne Demokratske stranke”, i zatim u članku ista povjesničarka ističe da “Demokratska stranka nije započela građanski rat”. No, drugi povjesničar, Jon Grinspan, zatim kaže da je “odvojena frakcija odvojene frakcije Demokratske stranke zaista pridonijela secesiji i nadolazećem ratu”. Sljedeći međunaslov u tekstu još više intrigira: “KKK jesu osnovali demokrati, ali ne stranka”.
“KKK je skoro paravojna organizacija koja pokušava osnažiti jednu stranku. Sinkronizira se s Demokratskom strankom, koja je zaista bila otvoreno rasistička stranka u to vrijeme. No, KKK nije Demokratska stranka, a Demokratska stranka nije KKK”, rekao je Grinspan. Drugim riječima, radilo se o dvije odvojene organizacije čiji se članovi ipak jesu preklapali. No, u istom se članku kaže da je prvi “veliki čarobnjak” (odnosno, šef) KKK-a Nathan Bedford
Forrest gostovao na glavnom skupu Demokratske stranke, tzv. konvenciji, 1868. godine, gdje je i održao govor. Konzervativci u Americi očigledno smatraju da su prilično neiskreni članci poput tog u USA Today, koji je još naslovljen s “Provjera činjenica: Demokratska stranka nije osnovala KKK niti je započela građanski rat”.
Sdruge strane, ljevica neiskrenim smatra lišavanje konteksta u tvrdnjama desnih aktivista o “rasističkoj prošlosti demokrata”, prije svega to što konzervativci ističu da je platforma Demokratske stranke bila rasistička, a ne spominju da se radi o periodu kada je dobar dio Amerike bio rasistički. Tako ih Cruzovo ili nečije drugo govorenje o prošlosti podsjeća na pometanje današnjice pod tepih. A u toj današnjici očigledno velika većina Afroamerikanaca smatra da je Demokratska stranka ta koja više od Republikanske radi na njihovu probitku.
Sve to ima velike posljedice na današnju politiku. U SAD-u se 5. studenog održavaju predsjednički izbori, a malo više od šest mjeseci do izbora Trump i Biden u anketama su gotovo izjednačeni. No, za Bidena upravo gubitak podrške Afroamerikanaca predstavlja velik problem. Naime, trenutačne ankete pokazuju da je Trump Bidenu preoteo određeni postotak građana tamne boje kože. Prema nedavnom istraživanju
GenForwarda, 17% birača Afroamerikanaca danas bi glasalo za Trumpa, što je dvostruko više nego što ih je za njega glasalo 2020. godine. Iako Biden još uvijek ima uvjerljivu prednost među crncima, ona nije toliko snažna kao prije.
Pa zašto se to događa? Mnogi su crnci glasali za demokrate posljednjih desetljeća zato što tu stranku povezuju sa zakonima o građanskim pravima koje je donio predsjednik Lyndon Johnson u 1960-ima. No, za neke mlađe birače to je daleka prošlost.
“Mislim da određena generacija crnih glasača nema izravno iskustvo s trenutkom građanskih prava, ni znanje o tim stvarima, zato što je to za njih memorija, povijest. Ulaze bez razumijevanja tih povijesnih kontura, i preokreta, ograničenja, prilika. Te frustracije jasnima je učinio veći postotak crnih glasača koji drugačije vide Republikansku stranku općenito, i istražuju svoju znatiželju u pogledu Trumpa, unatoč utegu koji ima u pogledu rase”, rekao je Al Jazeeri politički znanstvenik Adolphus Belk.
Belk je također istaknuo da neki crnci osjećaju frustracije zbog toga što su dobili malo zauzvrat od Demokratske stranke za koju toliko lojalno glasaju. O tome već desetljećima govore neki crni aktivisti – demokrati su toliko navikli da će crnci glasati za njih da to uzimaju zdravo za gotovo. Neki su od njih već javno pozivali druge Afroamerikance da glasaju samo jednom za republikance, kako bi se demokrati napokon probudili.
“Bijeli glasači općenito, naročito bijeli muškarci, najveće su biračko tijelo koje Republikanska stranka ima, i njih općenito Republikanska stranka dobro tretira. Ne vidite tu vrstu stalnog slavlja, poštovanja i oduživanja koju Demokratska stranka pruža crnim biračima i biračicama”, rekao je Belk.
I sam Trump ima ideju zašto ga podržava više crnaca, naročito mladih, nego ranije. I oni su se tijekom života susretali s nepoštenim sudskim progonom, a upravo to Trumpu danas radi država, govori on. Na nedavnom susretu Federacije crnih konzervativaca (BCF) u Južnoj Karolini Trump je rekao upravo da ga u anketama podržava više crnaca zato što su se oni poistovjetili s njime zbog povijesnih nepravdi. Malo koji bi se američki politolog složio s njim, ali bivši predsjednik i dalje na tome inzistira.
“Tada su me optužili drugi put, pa treći, pa četvrti. I mnogi su ljudi rekli da je to razlog zašto se sviđam crncima jer su i oni bili toliko oštećeni i diskriminirani. Oni zapravo smatraju da se i protiv mene vrši diskriminacija”, rekao je Trump koji je tijekom svog mandata često isticao kako su njegove politike pridonijele smanjenju nezaposlenosti među Afroamerikancima. S druge strane, nekim je izjavama od sebe udaljio mnoge od njih.
Istodobno, to vrijedi i za Bidena. Mnoge je među njima zasmetala pa i uvrijedila izjava koju je u prošloj predizbornoj kampanji 2020. dao u intervjuu vrlo utjecajnom afroameričkom radijskom voditelju koji nastupa pod pseudonimom Charlamagne the God. Tada je pred kraj intervjua rekao: “Znate što, ako imate problem u shvaćanju jeste li za mene ili za Trumpa, tada niste crni.” Dok je Biden za sebe poslije rekao da “nije trebao biti takav pametnjaković”, mnogi su njegove riječi na kraju protumačili kao krajnji dokaz da Demokratska stranka glas crnaca uzima zdravo za gotovo.
Pa ipak, unatoč tome što je Biden izgubio podršku nekih od njih, i dalje ostaje poprilično popularan među crncima koji su ga prije svega zapamtili kao potpredsjednika u mandatu Baracka Obame, čovjeka kojem se velika većina Afroamerikanaca itekako divi, i kojeg ističu kao jednog od najboljih predsjednika u povijesti • zemlje.
Međusobnim prozivanjem za rasizam demokrati i republikanci bore se za glasove Afroamerikanaca