’Rijeke pravde’ velika je pjesma i velika obaveza onih koji je koriste kao političku himnu da joj budu dorasli

Kada bi Bog otvorio vrata raja i rekao mi: ‘Hajde, momče, uđi unutra i odmori se’, ja bih stao na pragu njegova doma i rekao: ‘Čekaj, dragi, reci još samo dvije, tri riječi, moram nešto da te pitam: Gdje su moji drugovi, gdje je djevojka koju sam ljubio, ja ne želim tvoj raj ako u njemu moram biti sam.’”

Ovako je Jura Stublić razgovarao s Bogom u pjesmi “Istina piše na zidu” na albumu “Sva čuda svijeta” grupe Film objavljenom 1983. godine. Ta me je muzika nakon završene gimnazije u katoličkom sjemeništu otpratila u Skoplje, na služenje vojnog roka u JNA. Tolika količina religijskih konotacija, asocijacija i biblijskih referenci, koliko ih ima samo u toj jednoj pjesmi, za mene je u to socijalističko vrijeme u socijalističkoj ne samo strogo sekularnoj, nego i u ideološkom smislu službeno ateističkoj državi bilo doista svjetsko čudo.

U sljedećoj strofi Stublić nastavlja razgovor s anđelom čuvarom kojem kaže: “Kada dođeš po mene, morat ćeš imati velika krila da njima zagrliš cijeli grad. A mi ćemo slomiti tvoja bijela krila i bit ćeš jedan od nas, samo čovjek u dimu kafea, bit ćeš pali anđeo”.

I onda još završna strofa, koja se referira na Stari zavjet i poruku anđeoskom rukom ispisanom na zidu: “Spasit će nas ljubav, to je parola dana, istina piše na zidu crvenom bojom kao krv, istina piše na zidu”.

Pitao sam se tada, kao što se pitam i danas, na čemu je bio Jura Stublić kada je pisao stihove pjesama “Boje su u nama”, “Mjesec je večeras lud”, “Kad budu gorjeli gradovi”, “Ti zračiš zrake kroz zrak”, sve do antologijske “Mi nismo sami”, jednog od najvećih hitova novovalne grupe Film. Nisu to, uvjeren sam, mogli biti samo kemijski spojevi bilo koje vrste, takvi su stihovi morali briznuti i iz nekog velikog duhovnog uzbuđenja. Netko pobožniji rekao bi i obraćenja.

A onda je dvije godine kasnije, pod etiketom Jugotona, izašao i četvrti studijski album grupe Film, za mene još čudesniji i nadahnutiji “Signali u noći”.

Naslovnu pjesmu moguće je čitati i kao mističnu duhovnu ekstazu. Onaj koji je pjeva ne da hoda, nego trči po vodi nakon što je izašao iz čamca na pučini koji ostavlja da potone do dna.

“Okovima od zlata, rukama oko vrata, vezani su ljudi svi, oni dišu kao jedan, čitav svijet je svezan konopcima ljubavi”, zaključak je pjesme.

Ili pjesma “Sestra noć”, koja, tvrdim to s najvećom sigurnošću premda od Jure Stublića potvrdu za to nisam ni tražio ni dobio, nije mogla nastati bez nadahnuća u franjevačkoj duhovnosti i zanosnoj “Pjesmi stvorova” Asiškoga sveca Franje:

“Tko te učinio tako lijepom, sestro noći, tko je stavio zvijezde u tvoje tamne oči? Pamtiš li mu lice, da li si ga znala? Molim te, pokaži mi ga, da mu kažem hvala”.

Najveći hit s albuma “Signala u noći” je pjesma “Pjevajmo do zore”, koja se često zavrti i na tulumima današnjih naraštaja, još jedna himna bratstvu, ljudskoj bliskosti, radosti u kojoj Jura pjeva: “Vi, prekrasni ljudi, vi ste sve što imam ja”.

Od prvog trenutka kad sam je čuo na mene je s te ploče vrlo snažan dojam ostavila i pjesma “Rijeke pravde”. Ona, međutim, za mlađe generacije nije muzička referenca. Štoviše, koliko je mnogo onih koji taj naslov uopće ne povezuju sa zlatnim godinama Jure Stublića i grupe Film, najbolje govori članak Indexa koji je neki dan uzbuđeno (pri)javio kako su diljem Hrvatske osvanuli predizborni jumbo plakati SDP-a na kojima su otisnute riječi Zorana Milanovića: “Rijeke pravde dolaze”.

Te riječi onog prošlog petka, nakon kojeg u hrvatskoj politici više ništa nije isto, doista jest izrekao predsjednik Milanović objavljujući svoju kandidaturu na sljedećim parlamentarnim izborima. Ali, ni Ustavni sud ni Državno izborno povjerenstvo zbog tih plakata neće moći optužiti SDP da otvoreno krši naputke iz upozorenja o protuustavnosti angažmana aktualnog predsjednika RH na bilo kojoj političkoj izbornoj listi.

“Rijeke pravde dolaze” nisu riječi Zorana Milanovića, nego Jure Stublića, a oni koji su, poput mene, prije četrdeset godina često slušali tu pjesmu istog trenutka osjete ritam i čuju kratke, odrješite gitarske rifove koji prate taj refren.

“Političari vrijeđaju jedni druge, a svi bi trebali raditi na istom cilju, a to je boljitak svih građana Hrvatske. Ne zato što je to moje, ali Rijeke pravde čine mi se kao napredak u tom političkom diskursu”, rekao je Jura Stublić za Dnevnik.hr. I bit će u pravu ako se ispuni jedan uvjet; ako oni koji su po njegovoj pjesmi nazvali svoju političku listu i program usvoje barem nešto od nadasve pozitivnog duha i energije Stublićeve pjesme.

Za onoga čiji je ta pjesma sada simbol, dok se njegovo ime ne smije spominjati, osobito bi bilo korisno uz Stublićeve “Rijeke pravde” svih ovih idućih dana ustajati, hodati i lijegati, a osobito uglas s Filmom pjevati ove stihove: “Neću gledati unatrag, više se ne okrećem, ja gledam u sutra i to priznajem. Moje su riječi tako smiješne, moje su riječi slabe, al’ moram ti reći tko kuca na vrata, tko nam dolazi...”

Da parafraziram i početne stihove pjesme, predugo smo bili skupa s tužnim trenutkom i zato je vrijeme da mu se kaže: “otiđi, tužni trenuče, ne boj se, ne ostajem sam”.

Rijeke pravde u pjesmi Jure Stublića nisu razorne i rušilačke, njihovo izlijevanje u proljeće nije katastrofa koje se treba bojati, nego jedna opća preobrazba svijeta. Vjerojatno upravo zbog tog utopističkog i idealističkog optimizma ni komunistički vlastodršci 1985. godine nisu osjetili ništa prijeteće u toj pjesmi, ne sjećam se da ju je itko u službenim glasilima, na boračkim i partijskim forumima prokazao kao subverzivnu.

Ali, za mene je itekako subverzivna bila upravo ta njena nezaustavljiva, radošću novog života nabijena snaga.

“Rijeke pravde” su izvanredna, zanosna i motivirajuća himna. U kontekstu sadašnjeg političkog (tužnog?) trenutka, one su i izvanredna dosjetka. Ali, bio bi promašaj da na tome i ostane. Oni koji su je uzeli za svoju političku motivacijsku himnu, nadam se, shvatit će je i kao odgovornost, kao obavezu. “Rijeke pravde” su čista poezija, a ima li išta smjelije i hrabrije nego uzeti pjesmu za politički slogan i program? Politika nikada ne može biti dorasla poeziji. Ali, može učiniti sva čuda svijeta ako barem pokuša ne iznevjeriti Jurinu, svoju, našu pjesmu.

BIT ĆE DOBRO AKO POLITIKA PREUZME BAREM DIO POZITIVNE ENERGIJE KOJA ZRAČI IZ PJESAMA JURE STUBLIĆA