Arhitektu znanje, ali kome ide moć
Od arhitekta se očekuje puno toga, malo mu se priznaje, još rjeđe ga se sluša, a uopće ga se ne čuje. Nažalost arhitekt je pao u kategoriju prosjeka ili ispod njega
Poslužit ću se dedukcijom. Dedukcija je logička metoda. To je oblik posrednog zaključivanja kod kojeg se zaključeni sud izvodi od općeg k posebnom ili pojedinačnom. Naprimjer: prosječna neto plaća u Hrvatskoj za 2024. godinu iznosi 1178 eura mjesečno. 1178 x 12 x 40 = 565.440,00 eura, ukupna je zarada u radnom vijeku.
Prosječna cijena kvadrata stana u glavnom gradu Zagrebu dosegla je cijenu od 2623 eura.
40 kvadrata stambenog prostora x 2623 eura = 104.920 eura.
Zaključak je da petinu radnog vijeka osoba otplaćuje stan od 40 m2 što je pretpostavljani stambeni minimum.
Što kad ti treba 60, 70 ili “ne daj Bože” više kvadrata? Kojom metodom logike se onda poslužiti?
Sigurno se pitate kakve to veze ima s jednim prosječnim hrvatskim arhitektom i njegovom logikom, a ja se pitam što je realnost prosječnog hrvatskog arhitekta? U profesionalnom, stručnom, kulturološkom i financijskom smislu. I koji je njegov smisao, ako ga još uvijek ima?
Definicija arhitekta (arhitekt, arhitektica) osoba je koja radi planiranje, projektiranje i nadgledanje izgradnje građevina. Uloga arhitekta donošenje je i usmjeravanje odluka koje se tiču građevinske estetike, kulture i sociologije. Riječ arhitekt dolazi od latinske riječi architectus i grčke riječi arhitekton (graditelj). Tako barem kaže Wikipedia, što je točno, ali zona djelovanja je i više od toga.
Od arhitekta se očekuje puno toga, malo mu se priznaje, još rjeđe ga se sluša, a uopće ga se ne čuje.
Nažalost, arhitekt je pao u kategoriju prosjeka ili ispod njega, estetskom smislu, kulturološkom i financijskom. Iscrpljen i izložen svakodnevnim političkim i građanskim zahtjevima, počela se gubiti smisao uloge arhitekta u našem društvu. Guše se svi pokušaji reakcije na nekulturnu akciju koja ja zavladala prostorom, strukom, međuljudskim odnosima do te mjere da je, prema Maslowljevoj piramidi, samoaktualizacija ishlapjela, a vrhunac piramide su dosegle isključivo fiziološke potrebe određenih struktura, popularno zvanih “elita”.
Kad razmišljam zašto je to tako, pada mi napamet pokoravanje zlostavljaču kojem se ne možeš suprotstaviti. Kako stati na kraj pomodarstvu, novom kapitalu, ambicijama, manjku svijesti o ulozi arhitekata u društvu?
Kulturološka i strukovna dekadencija koju su nametnule igre moći postala je nepodnošljiva. Kvaliteta je postala kvantiteta, estetika je izgubila smisao, a poražavajuća činjenica da arhitekt može biti čak i osoba s dva stupnja večernje škole za “dizajnera”.
Što onda uopće može jedan arhitekt?
Kaže se da je znanje najveće blago, znanje je moć. Znanje! Jedan arhitekt ima puno znanja, općeg znanja, opće kulture, određene talente kao što je crtanje, viđenje prostora, percepcija, da ne nabrajam dalje.
Da se vratim na logiku, tj. na dedukciju s početka teksta.
Formula je: arhitekt ima znanje. Znanje je moć. Dakle, arhitekt ima moć.
Arhitekt treba preuzeti moć i utjecati na društvo kroz djelovanje, kroz reakciju na nekulturu, kroz borbu za struku, natjerati elitu da krene slušati.
Utjecaj arhitekata je širok kroz urbanizam i arhitekturu. Ulazi u razne pore društva i arhitektura je jedan poseban kulturno-sociološki aspekt koji se tiče svih nas. Od urbanizma, oblikovanja prostora, dizajna, estetskih elemenata, razvoja društva. Sve što vidimo oko nas je prostor koji je stvorio čovjek svojim djelovanjem. To djelovanje mora biti razumno, suvislo, pravilno usmjereno, vizionarsko.
Razne skupine arhitekata i udruženja arhitekata, komora arhitekata u Hrvatskoj, zalažu se za bolje društvo, očuvanje prostora, identiteta i napretka. Sve one streme istom cilju. Zato ih se treba barem poslušati i ne politizirati njihove prijedloge, odluke i ostvarenja. Sve što se stvara ostat će u povijesti, u prostoru i kreirat će identitet jednog naroda. Želimo ostaviti prepoznatljivost razvoja, a ne dekadencije. Slobodnim padom poniremo ka uništenju onoga što smo naslijedili i onoga što ćemo ostaviti.
Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti ulaže napore na temu kako prezervirati hrvatski prostor. Deklaracijom o hrvatskom prostoru u kojoj se navodi da je hrvatski geografski, prirodni i kulturni prostor, nakon ljudi, najvrednije nacionalno dobro. Među ostalim naglašavaju: “Hrvatski prostor Ustavom Republike Hrvatske zaštititi kao narodno bogatstvo koje se ne smije nepovratno trošiti, već se mora razvijati u skladnom odnosu čovjeka i prirode, kako egzistencijalni prostor, naš nacionalni habitat ne bi bio izgubljen za buduće naraštaje.”
Sociolog Ivan Lay je u Reviji za sociologiju još 1975. primijetio da današnji čovjek živi “dimenzijom svijeta” te se našao u općoj “mutaciji čovječanstva”. Zaključuje da time promjena, kao imperativ njegova preobražaja, postaje još kompleksnija. S druge strane time i elementi urbanog monocentričnog prostora kao “centra odluke” ili simbola ekonomske i političke moći bivaju razarani i kao takvi postaju bespredmetni.
Ako se arhitekt gura ispod prosjeka i umanjuje se njegova društvena odgovornost, stvarno se postavlja pitanje tko čuva prostor? Tko radi strategije razvoja prostora i rade li se one uopće? Razvoj i strategije su preuzeli elementi novokomponiranog domaćeg i stranog kapitala i moći, bez znanja. Manipulacijama i ucjenama kroje se prostori prema unaprijed dogovorenim matricama koje se implementiraju u zakone, odluke raznoraznih vijeća gradova i općina. Negira se sve što je bilo dobro pod tumačenjem da se na taj način “štopaju investicije”.
Pitam se ako su ljudi naše najvrednije nacionalno dobro, zašto se te iste ljude ponižava. I arhitekti su isto dio tih ljudi.
Ako dalje nastavimo logikom, kurikulum nastavnog predmeta logike za gimnaziju kaže sljedeće:
“Logika je njegovanje vrlina mišljenja ili razumskih vrlina koje su temelj i za sljedeće vrijedne vrline: prosuđivanje na temelju opravdanog razloga, sposobnost poštovanja drugoga, osjetljivost na protuargumente (logička senzibilnost), sposobnost da promijenimo stav na temelju opravdanog razloga, nepristranost u prosuđivanju, razboritost, osjetljivost na neopravdane zahtjeve, kritičko preispitivanja obrazloženja, osjetljivost na neobrazlaganje stavova, preispitivanje vlastitih stavova.”
Znači od 15. godine života se uči o moralnosti, poštivanju, kreativnosti, prihvaćanju činjenica, rješavanju problema. Gdje smo zapeli? U sebičnosti, egoizmu, krivoj motivaciji.
U kojem segmentu života čovjek izgubi taj kompas?
Ovo nije samo kritika usmjerena prema društvu u kojem živimo, ovo je kritika i onim arhitektima koji su odustali, koji dozvoljavaju zlostavljaču da ih maltretira, da se pokoravaju nemoralu i megalomanskim ciljevima. Dopuštaju da ih se iskorištava, da nemaju čak ni adekvatnu egzistenciju. Dopuštaju da budu samo sredstvo, podcjenjuju svoje znanje, zatiru svoje moralne vrijednosti ako ih uopće imaju, prilagođavaju se anarhiji ne misleći pritom ni na sebe ni na druge. Čak gube društveni status za koji su se prijašnje generacije izborile.
Sve se svodi na brojke, na dobitne kombinacije moćnika, one s početka teksta. Gdje je dobitna kombinacija egzistencije arhitekta? Koja je tu logika? Nema je. Ako nema egzistencije nema ni kvalitete. Pritom se ne misli samo na financijsku egzistenciju već na društvenu egzistenciju struke koje seže daleko u povijest, koje je izgradila svijet kakav danas poznajemo. Struka koja je uvijek stremila napretku sada je na rubu opstanka. U Hrvatskoj bi uskoro mogla postati “izumrla vrsta”.
Stvari se simplificiraju, nema više slojevitosti, analize i zdravog razuma. Sve je upakirano u produkt pod paskom raznoraznih menadžera, što pravih što samoprozvanih. Nastaje kaos.
Ako idemo od općeg prema posebnom, onda treba dati arhitektu prostora da to posebno ostvari u normalnim i zdravim okvirima ljudskog društva. Kaos mu jedino može pomoći da se trgne iz učmalosti.
Dedukcijom mogu jedno zaključiti da nema logike, ali da arhitekt svojim znanjem može vratiti moć. Može ga se čuti čak i glasno ako odbaci novi mainstream elita i kapitala. Može reći NE! U tom slučaju možda prosjek postane natprosjek koji će si osigurati financijsku i strukovnu egzistenciju, dostojnu svog znanja. Možda se piramida okrene u pravom smjeru, prema gore.
Da završim Gundulićem:
“Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.” •