Tri ideologije protiv Marka Marulića, nulte točke naše književnosti
U GODINI KOJA JE PROGLAŠENA NJEGOVOM JASNO JE DA JE I U KURIKULU HRVATSKOGA JEZIKA JEDAN OD NAŠIH NAJVAŽNIJIH PISACA ZANEMAREN DRASTIČNIJE NEGO ZA VRIJEME JUGOSLAVIJE
Godinu 2024. hrvatska je Vlada proglasila godinom Marka Marulića (1450. – 1524.) jer se u njoj navršava 500. obljetnica smrti tog prvog poznatog pisca na hrvatskom jeziku. Ministarstvo kulture i medija upoznalo je početkom godine javnost s opsežnim programom obilježavanja ove velike kulturne obljetnice. Zajednički je cilj tih projekata prikazati Marulića kao “nultu točku” i “oca hrvatske književnosti”, tj. jedan od najvažnijih znakova hrvatskog kulturnog identiteta. Marulić to nesumnjivo zaslužuje iz dva glavna razloga: autor je “Judite”, prvog književnog djela na hrvatskom jeziku (“u versih harvacki složena”), a bio je i jedan od najpoznatijih europskih pisaca na, u ono vrijeme, univerzalnom latinskom jeziku. Neka od njegovih latinskih djela, a najvažnija su “De institutione bene vivendi per exemplam sancorum” (Pouke za čestit život po primjerima svetaca), “Evangelisterium” (rasprava o etičkim načelima), “Davidiada” (spjev o biblijskom kralju Davidu) te epigrami, elegije i himne, objavljena su tijekom 16. i 17. stoljeća u Europi u dvadesetak izdanja, a u prijevodu na talijanski, španjolski, francuski, portugalski i češki jezik bila su omiljena lektira na kraljevskim dvorovima, među intelektualcima i budućim svecima. Postigao je tada međunarodnu slavu, možda veću nego bilo koji hrvatski pisac do danas. Stoga se ubraja među najzaslužnije europske i svjetske stvaraoce s tla Hrvatske koji su ikada živjeli kao što su i sveti Jeronim, Herman Dalmatin, Marko Polo, Faust Vrančić, Ruđer Bošković, Julije Klović, Andrija Mohorovičić, Vatroslav Jagić, Nikola Tesla, Andrija Štampar, Ivo Andrić, Ivan Vučetić, Ivan Meštrović i drugi. To čitamo i u reprezentativnim monografijama Bože Skoke (Hrvatski velikani, 2014.), Šimuna Šite Ćorića (100 najznačajnijih Hrvatica i Hrvata, 2015.) i Dražena Klarića (Hrvati koji su mijenjali svijet, 2020.), gdje Marulić ulazi u najuži izbor od 25 najvećih Hrvata u povijesti.
Marulić je dakle u Hrvatskoj, osobito nakon osamostaljenja, prepoznat kao prvorazredna nacionalna veličina. Mnoge ulice, trgovi i ustanove nazvani su njegovim imenom, na njima su njegovi spomenici, njegov se lik nalazio na novčanici od 500 kuna, “Judita” je prepjevana dva puta na suvremeni hrvatski jezik (Nikica Kolumbić, Marko Grčić), napravljen je Rječnik Judite (Milan Moguš), a 2021. godine, u kojoj se navršila 500. obljetnica njezina prvog izdanja, Institut
za hrvatski jezik objavio je unutarjezični prijenos toga djela na suvremeni hrvatski jezik. Agencija za odgoj i obrazovanje organizirala je savjetovanje o nastavi Marulića u školi i o tome objavila važan zbornik (2022). Izdana su Sabrana djela Marka Marulića, a u književnoj historiografiji pojedini su se stručnjaci specijalizirali u proučavanju Marulićeva djela. Može se reći da je nastala posebna kroatistička disciplina marulologija u kojoj se osobito ističu sveučilišni povjesničari književnosti Mirko Tomasović, Darko Novaković, Ružica Pšihistal i drugi, koji u svojim radovima vide Marulića u posve novom svjetlu u odnosu na sliku iz prošlosti. Otkrivena je slojevitost i modernost Judite kao ženske heroine, koja se može promatrati i s feminističkog stajališta, a snažne su njezine poveznice i s aktualnim idealima žrtve za spas zajednice i ugroženu domovinu za koje se riskira život.
Zbog svega toga vrlo je intrigantna tvrdnja našeg uglednog strateškog komunikologa prof. dr. sc. Bože Skoke (Obzor, 5. siječnja 2024.) da se Marulić, usprkos svemu navedenom, čak ni u Hrvatskoj još ne doživljava kao naš nacionalni brend, kao recimo Shakespeare za Englesku, Dante za Italiju i Goethe za Njemačku. Tvrdi štoviše da većina ljudi u Hrvatskoj vjerojatno i nije čula za njegovo djelo “De institutione bene vivendi…” ili druge njegove tekstove koji su nekad bili popularni u cijeloj Europi. Znanje šire javnosti o njemu u nas se zapravo svodi na podatak da je napisao Juditu kao prvo hrvatsko književno djelo (bez osobita poznavanja samog djela) i možda još koji naslov na hrvatskom jeziku. Stoga se može postaviti pitanje kako to da Marulić u Hrvatskoj dugo nije dobio status vrhunskog književnika poput Držića, Gundulića, Zoranića, Šenoe, Kranjčevića, Matoša ili Krleže, nego se u školskim čitankama i u javnosti tretirao kao manje poznat, gotovo drugorazredni pisac. Njegova europska popularnost spominjala se tek usput te se nije smatrala važnom za Hrvatsku. Razloge zapostavljanja Marulića u našoj kulturi, a posebno u obrazovanju mladih naraštaja, kojim se oblikuju i učvršćuju nacionalni identitetski prioriteti u svijesti naroda, te zašto je ova tvrdnja o zapostavljenosti Marulića ipak točna, otkriva dublji pogled u povijest “slučaja Marulić”.
Prvi je razlog u tome što su Judita i druga Marulićeva djela na hrvatskom jeziku pisana čakavštinom. Marulić nije mogao pisati drukčije jer u njegovo doba nije bilo standardnog hrvatskog jezika u današnjem smislu, nego je svaki pisac pisao jezikom svoga zavičaja, a to je Maruliću bio rodni čakavski Split. Iako ga je većina naših pisaca smatrala važnim književnikom, kako u svojoj studiji o Maruliću 1972. godine svjedoči poznati književni teoretičar i također važan čakavski pjesnik Marin Franičević (1911. – 1990.), čini se da je bilo puno važnije što su ga minorizirali neki jezikoslovci s kraja 19. stoljeća, a osobito Tomo Maretić, tvrdnjom “da Maruliću ne stoji umjetnička vrijednost visoko iznad ništice”.
Ta je ocjena važna zato što je Maretić, inače vrlo plodan lingvist, bio i političar i mađaronski saborski zastupnik u vrijeme Austro-Ugarske, baš u vrijeme završne kodifikacije hrvatskog standardnog jezika. Kao “hrvatski vukovac” podupirao je jezičnu politiku bana Khuena Hedervaryja, poznatog po prosrpskoj politici i ozakonjenju dvojnog naziva hrvatski ili srpski jezik u školama te poticanju srpskohrvatskog nasuprot hrvatskom jezičnom standardu. Ključna je Maretićeva uloga u (političkoj) povijesti hrvatskog jezika što je 1899. objavio Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika koja je, uz Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892., bila temeljno djelo za stilizaciju jezičnog standarda u Hrvatskoj spajanjem hrvatskog jezika sa srpskim, čiji su ključni elementi ostali do danas (novoštokavska ijekavica, tzv. fonetski pravopis). Jezična je pravila utemeljio ne samo na hrvatskoj nego i na srpskoj štokavici (pa i onoj koja se govori samo u Srbiji), potpuno isključujući čakavsko i kajkavsko narječje. Čakavac Marulić (kao i svi drugi neštokavski pisci) nije se stoga nikako uklapao u taj vukovsko-ilirski koncept standardnog jezika, zajedničkog Hrvatima i Srbima, pa je trebalo osporiti njegovu vrijednost kao književnika, a time i utjecaj njegovih djela. No Maretićevu ocjenu ipak nisu prihvatili brojni vodeći hrvatski pisci i jezikoslovci, među kojima i Ivan Kukuljević, Vatroslav Jagić, Silvije Strahimir Kranjčević, Tin Ujević, Vjenceslav Novak, Ksaver Šandor Đalski … A posebno mu se oštro suprotstavio također veliki pjesnik i čakavac Vladimir Nazor tvrdnjom da Maretić zapravo Marulića “ne zna čitati” jer umjetničku vrijednost njegova djela izvodi samo iz njegova jezika. Ta će Nazorova ocjena ostati ključ za razumijevanje dvojbi oko (ne) prihvaćanja Marulića sve do danas jer još uvijek ima onih koji Marulića odbacuju zato što ga “ne znaju čitati”. Čini se nestvarnim, no Marulićeve su čakavske tekstove neki pokušali štokavizirati i tako “približiti” standardnoj štokavštini jer su se dijalekti dugo smatrali manje vrijednim, čak i primitivnim i nedopuštenim načinom izražavanja ne samo u javnom komuniciranju nego i u književnosti. O tome Franičević piše: “Svaka pa i najneznatnija štokavizacija koja već nije u njegovu tekstu, u njegovoj versifikaciji kvari ovo istančano poetsko i jezično tkanje i općenito škodi Marulićevu djelu. Svejedno radi li se o maretićevskom jezičnom shvaćanju, ili o tobožnjem približavanju matici i o jedinstvu hrvatske književnosti, ili o jednako sumnjivom prilagođavanju suvremenom čitaocu. Norma je hrvatskoga književnog jezika davno definirana, njegova se povijest zna, i ništa ne doprinosimo ni jeziku ni književnosti krnjenjem Marulićeve pjesničke riječi. On je, to je više nego sigurno, i najpoetskiji pa prema tome i najhrvatskiji, i najhumaniji ako hoćete i najživlji i najbliži čitatelju baš takav kakav jest.” Punoj Marulićevoj afirmaciji u obje Jugoslavije ispriječila se dakle ideološki uvjetovana ocjena da je čakavština slabost njegovih djela jer remeti vjerodostojnost tvrdnje da su Hrvati i Srbi jedan narod zato što govore istim jezikom. Toj je ideji najviše smetao upravo čakavski, kojega nema među Srbima, pa je Vuk izlaz našao u tome da samo čakavce prizna Hrvatima, dok je sve štokavce proglasio Srbima, a kajkavce Slovencima. Ipak je dijalektalno stvaralaštvo snagom svoje izvorne duhovnosti probilo ideološku blokadu ne samo u književnosti (za što su osobito zaslužni Matoš, Nazor, Krleža, Domjanić, Galović, Ljubić, Balota, Gervais, Goran Kovačić i dr.) nego i u elektroničkim medijima (TV serije), slikarstvu (slikari naivci) i (zabavnoj) glazbi. Ideološki je otpor Maruliću osim te jugoslavensko-vukovske u drugoj Jugoslaviji proizlazio i iz vladajuće marksističke ideologije i službenog ateizma. Judita je biblijska tema, a latinska su djela sadržavala popularne prikaze o moralnom životu po uzoru na živote svetaca. No kako je Marulić, kao prvi hrvatski pisac, ipak bio previše poznat da bi mogao biti posve prešućen, spominjao se samo kao autor “Judite” kojom je hrabrio sunarodnjake protiv Osmanlija, što je bilo blisko tadašnjem pedagoškom veličanju općenarodne borbe protiv tuđinaca. Zanimljivo je da je toj ideološkoj blokadi Marulića pridonio i Miroslav Krleža, tada (a za mnoge i danas) apsolutni autoritet u našoj književnosti i kulturi.
Uopširnoj raspravi “Krležini iskazi o Maruliću” profesor Davor Balić s Filozofskog fakulteta u Osijeku 2016. navodi da je Krleža u raznim svojim istupima spominjao Marulića prilično često, sve do smrti, što je zabilježeno u 32 bibliografske jedinice. No to je činio uglavnom marginalno (dnevnici, bilješke uz enciklopedijske natuknice, razgovori sa suvremenicima i sl.). Mada je Krleža izjavio i to da u Marulićevim djelima “nema nikakve visoke vrijednosti”, iz većine njegovih iskaza autor rasprave zaključuje da je Krleža ipak smatrao Marulića “prevažnim” za povijest hrvatske književnosti i jezika, hrvatsku nacionalnu svijest i hrvatski identitet. Međutim, tu bezrezervno pozitivnu ocjenu Krležina odnosa prema Maruliću neugodno relativizira epizoda o kojoj također piše u ovoj raspravi. Naime tada je Krleža, kao potpredsjednik JAZU-a (danas HAZU) naredio da se iz zbornika o Maruliću (koji je JAZU pripremio u povodu 400. obljetnice Marulićeva rođenja 1950.) isključi tekst hrvatskog filozofa i akademika Vladimira Filipovića “Osnovi etičko-filozofske orijentacije Marka Marulića” zato što je Filipović napisao kako Marulić u izboru između islama i kršćanstva nije imao treće opcije. Filipovića je prozvao zbog “kontrareformacione katoličke falsificirane historije, da razvija krivu, neispravnu i naopaku ideologiju” te zbog “idealističkih filozofskih načela, pobožnjaštva i religijske propagande”. I dok je suspektnost u kulturnoj i prosvjetnoj javnosti prema Maruliću za vrijeme Khuena Hedervaryja te u obje Jugoslavije čak razumljiva zbog tvrde jednoumne politike tadašnjih vlasti, osamostaljivanjem Hrvatske ti su razlozi i formalno nestali. U kroatiziranom nastavnim programu Hrvatskoga jezika (objavljen 1994.) Marko Marulić zastupljen je u drugom razredu gimnazije, za obradu i u lektiri, kao humanist (latinist) sa spjevom “Davidijada” (odlomci na latinskom i u hrvatskom prijevodu) te kao renesansni pisac sa spjevom “Judita”. Tako je bilo sve do pokretanja “cjelovite kurikularne reforme”. U veljači 2016. pojavila se prva inačica kurikula hrvatskoga jezika, najavljena kao velika inovacija u planiranju i izvođenju nastave jezika i književnosti. Ona je to doista i bila, pa i po tome što u kurikulu nije bilo “Judite” ni drugih Marulićevih djela (kao ni nekih temeljnih svjetskih djela poput Biblije i Homerovih epova). Kulturna je javnost bila zaprepaštena pa je nastala oštra polemika u medijima, reagirali su i iz HAZU-a i Matice hrvatske, a brojni intelektualci također su postavili pitanje zašto je iz sadržaja učenja srednjoškolaca izbačen “otac hrvatske književnosti”, i to u temeljnom obrazovnom dokumentu hrvatske države. Objašnjenje “radne skupine” bilo je da su Marulić i druga djela iz ranijih stoljeća današnjim učenicima nerazumljiva, dosadna i stoga nepotrebna jer ne zadovoljavaju glavna načela kurikula – primjerenost učenicima i njihovim interesima. Na pitanja što je s identitetskim značenjem tih djela za hrvatski jezik i kulturu, suvislih odgovora nije bilo osim da su kurikulna načela preuzeta iz inozemnih naprednih obrazovnih sustava i da im je cilj što klakše uključivanje hrvatskog školstva u moderne europske i svjetske tokove. Bilo je očito da su tvorci kurikula pri izbacivanju Marulića (i mnogih drugih) bili poneseni globalističko-kapitalističkom liberalnom ideologijom (bilo je to vrijeme vlade SDP-a) koja teži uklanjanju državnih granica, nacionalne tradicije i identiteta umjesto da su kurikul razumnije i stručnije osmislili na nadideološkoj, tj. znanstvenoj razini. A (ne)razumljivost Marulićevih tekstova suvremenim čitateljima posve je promašen razlog za njihovo izbacivanje jer izvorni Marulićev jezik ni nakon petsto godina ne mora biti nikakav problem učenicima ni učiteljima. Štoviše, dramatična priča o Juditi može, u prikladnoj metodičkoj obradi, biti itekako istraživački (jezično i umjetnički) zanimljiva današnjim učenicima. Potrebno je samo da učitelji osmisle atraktivne metodičke modele. Za to postoje brojna sredstva, od spomenutih prepjeva i prilagodbi Judite na suvremeni jezik do istraživačke i kreativne nastave kakvu upravo zagovara ideja kurikula. Odricanje od ličnosti Marulićeva formata nije viđeno ni u kulturi i školstvu najliberalnijih zemalja. I tamo, upravo radi očuvanja vlastitog identiteta i širenja poželjne slike o sebi, itekako drže do svojih velikana. Restriktivna ideologiziranost prvih koraka kurikulne reforme, nazvana i “subverzijom” i “pljuskom struci i zdravoj pameti” (R. Pšihistal), dovela je očekivano do njezina zaustavljanja dolaskom vlasti HDZ-a iste 2016. No kako je uvođenje kurikula kao suvremenijeg obrazovnog koncepta bilo nužno u europeizaciji i modernizaciji hrvatskog školstva i društva nakon primanja Hrvatske u EU, proces je nastavljen te je kompromisna ministrica Blaženka Divjak donijela 2019. konačne dokumente na temelju kojih je kurikulna reforma zaživjela u školama. Marulić je uključen u kurikul, ali na posve neprimjeren način. U kurikulu hrvatskog jezika za drugi razred gimnazije on se uopće ne spominje kao predstavnik humanizma i renesanse. Ta formulacija u kurikulu glasi: “– književnopovijesna razdoblja: hrvatska renesansa … Obvezni književni tekstovi za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda: Marin Držić, Novela od Stanca…”. Dakle, hrvatsku književnost tog razdoblja predstavlja samo Marin Držić, a Marulić, humanizam i latinizam uopće se ne spominju. Marulić se dakle ne uči cjelovito ni obvezno nego kao rezerva Mažuraniću, a to znači da učitelji Juditu mogu i ne moraju obraditi. Jasno je da je i u aktualnom kurikulu hrvatskoga jezika Marulić zanemaren, čak drastičnije nego za vrijeme Jugoslavije. Sve ovo pokazuje, osim prilične doze površnosti i hipokrizije, da je u obrazovanju i kulturi nužno više raditi na podizanju imidža Hrvatske u široj javnosti. Tu nije dovoljan samo rad entuzijasta i ustanova pojedinačno, nego je potrebno na nacionalnoj razini osmisliti organizirano promoviranje i Marulića i ostalih naših svjetskih veličina u znanosti, sportu, umjetnosti itd. razrađenom tehnologijom brendiranja koja danas ima bezbroj oblika. Pritom valja imati na umu da brendiranje nije pisanje stručnih studija, zahtjevan posao vješte promidžbene obrade podataka i njihovih interpretacija koji će zaintrigirati što širi krug korisnika. Dobar primjer za to je nedavno predstavljena knjiga Bože Skoke i Zvonimira Frke Petešića “Hrvatska u 30 priča” (Naklada Ljevak, 2023.), zbog sažetosti i jednostavnog jezika dostupnog širokom krugu čitatelja zainteresiranih za doprinose hrvatskog naroda čovječanstvu..
Akako Hrvatska nema instituciju koja se sustavno bavi njezinim brendirajem i imidžom (kakve imaju npr. Engleska, Francuska, Njemačka, Italija, ali i Češka, Mađarska, Rumunjska, Estonija i dr. od kojih neke imaju svoje ispostave i u Hrvatskoj), valjalo bi ozbiljno razmotriti potrebu da se takva institucija osnuje. Jedan takav prijedlog dao je nedavno dr. sc. Milan Bošnjak, stručnjak za Hrvate izvan domovine, a posebno za njihovo književno stvaralaštvo i inozemne hrvatske škole. Hrvatska kulturna zaklada objavila je 2023. godine njegov nacrt projekta Hrvatski kulturni institut Marulić u kojemu obrazlaže potrebu osnivanja takva instituta i daje mu upravo Marulićevo ime imajući u vidu simbolički potencijal tog pisca za nacionalni i međunarodni ugled Hrvatske. Institut bi imao sjedište u Hrvatskoj i mrežu centara i podružnica u zemljama važnima za Hrvate u povijesti i danas (Budimpešta, München, Paris, Rim, New York, Buenos Aires, a kasnije i drugdje). Hoće li Marulić, nakon prvih dviju, preživjeti i treću ideologiju?
Može se zaključiti da je Marulić, petsto godina nakon smrti, nadživio dvije, danas preživjele a nekad vladajuće ideologije koje su ga sumnjičile i potiskivale više od jednog stoljeća: jugounitarizam raspadom Jugoslavije i marksistički ateizam padom komunizma. Još uvijek se ne zna hoće li preživjeti i anacionalni globalizam koji ga je prvi put otkad postoje nastavni programi pokušao posve izbaciti iz škole. •
Otkrivena je slojevitost Judite kao heroine, koja se može promatrati i s feminističkog stajališta