Proslavio je Kusturicu, a život su mu obilježile logoraške tragedije
”Ono što je Joyce bio za Dublin, Sidran je bio za Sarajevo”, pročitala sam to u jednom od dobrih komentara koji su preplavili internet povodom smrti čuvenog bosanskohercegovačkog književnika i scenarista Abdulaha Sidrana. Preminuo je ove subote u 80. godini života, kako su izvijestili bh. mediji, nakon duge i teške bolesti. Bio je aktivan, kažu, do samog kraja – pisao je, stvarao i savjetovao, iako, posljednjih godinu dana povukao se iz javnog života i shrvan bolešću komunicirao tek povremeno putem društvenih mreža.
Poznao je duh svojeg naroda
Njegova spisateljska karijera započela je 60-ih godina, pripadao je generaciji mladih književnika koju se i danas često naziva šezdesetosmaškom, a opus su mu obilježila djela “Otkup sirove kože” te zbirke poezije “Morija”, “Sarajevska zbirka”, “Sarajevski tabut”, “Suze majki Srebrenice”, “Planeta Sarajevo”, “Zašto tone Venecija”. Bio je redoviti član Akademije nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH), a za književni rad dobio je veliki broj domaćih i međunarodnih nagrada uključujući “Nagradu slobode” PEN centra Francuske.
Rođeni Sarajlija i gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao je u svome gradu, a do travnja 1992. godine bio je vodeći dramaturg na RTV-u Sarajevo.
Do 2011. Abdulah Sidran široj hrvatskoj javnosti bio je možda najpoznatiji kao scenarist kultnih filmova “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu” koji su proslavili Emira Kusturicu. No, kada je Naklada Ljevak objavila izbor iz poezije “Partizansko groblje” tog bosanskohercegovačkog akademika i majstorskog kandidata u šahu, doživljaj tog autora u Hrvatskoj počeo se mijenjati, da bi objavom njegove obiteljske sage “Otkup sirove kože” Sidran potpuno “kupio” našu čitalačku publiku. I ne samo našu, jer do danas “Otkup sirove kože” njegov je najprodavaniji roman i kod nas i u svijetu.
Kako je to prilikom izlaska te knjige napisao Večernjakov književni kritičar Denis Derk, “Otkup sirove kože” je zlokobna proza u kojoj su glavni likovi članovi uže, ali i šire Sidranove obitelji, koja se našla i u ustaškom logoru Jasenovcu, ali i na Titovu Golom otoku. Traga Sidran i za Sidranima koje je život odvukao i do američkih obala pa polako postaje svjestan da su Sidrani i židovske, katoličke i muslimanske vjere, da govore raznim jezicima i žive različitim životima, ali da im je zemljica Bosna i po mjeri i po ćeifu. Pisao je u toj knjizi dakako i o ljudima, vremenima i gradovima koje je upoznao i koji su ga za sva vremena determinirali. Sidran tako piše o Emiru Kusturici, Goranu Babiću i Slobodanu Praljku, o Sarajevu, Goraždu i Veneciji, o politici, povijesti, ratovima, o filmu i poeziji, i o iskustvu umjetnosti općenito.
I dok se kulturna scena i njegovi bliski prijatelji brojnim porukama opraštaju od velikana za kojeg kažu da je “najbolje poznavao duh svog naroda i bio pisac i scenarist koji je budio zaboravljene mirise”, mi se prisjećamo našeg razgovora s njim 2016. u Zagrebu kada je na Danima satire u Kerempuhu izveo svoj autentični literarni portret “Večer sa Sidranom” koji je godinama izvodio u sarajevskom Kamernom teatru.
– Sve je rekorde oborila moja romansirana autobiografija “Otkup sirove kože”. Izašla je u četiri izdanja u cijeloj regiji. Ni jednog od tih izdanja na tržištu više nema. To je moja najprodavanija, najpoznatija i najčitanija knjiga. Ipak, kajem se da sam dao takav malčice kompliciran naslov, metaforu, jer njegovo značenje nije doprlo do onih kojima je namijenjeno. Da radim tu knjigu nanovo, prvi bi dio imao naslov “Sinovi Golog otoka”. To je ono što je autobiografsko u ovoj knjizi o mom ocu koji je stradalnik Golog otoka. Drugi dio bih ostavio isti, dakle “Otkup sirove kože”, jer govori kako sinovi preuzimaju križeve svojih očeva i kada očevi pomru. Njihovu sudbinu doslovce nastavljaju sinovi. Ako mu je otac bio četnik, eto i njega u četnicima, s rijetkim primjerima kada se sin okrene u potpuno oprečnu ideološku opciju da bi skinuo s leđa očev križ. Nije ga mogao trpjeti i nositi pa sebi napravi dvostruku kontroverznost. Misli da je skinuo križ, a zapravo je dodao još jedan – kazao nam je tom prilikom gostujući u Hrvatskoj pa na pitanje tko u našim prilikama može prosuditi tko je bio na krivoj, a tko na pravoj strani odgovorio:
Vjera u ljudsku inteligenciju
– Pa za one koji se osjećaju europskom tradicionalnom ljevicom, koji vole Camusa ili Sartrea, nema dileme. Danas smo ispraznili pojam socijaldemokracije. Socijaldemokratska partija u BiH nema nikakve veze sa socijaldemokracijom. To su sve klijentelističke stranke koje rade iste poslove kao i ove suprotne. Parametar antifašizma nikada se ne smije ispustiti iz ruku. Tko god čini sumnjivu relativizaciju ili pravi sumnjiva izjednačenja, ne možeš smatrati da želi dobro svojoj domovini i svom narodu.
Tako je govorio veliki pisac koji je imao golemo povjerenje u ljudsku inteligenciju i do samog kraja smatrao da, kad bi stvari bile u rukama inteligentnih ljudi, ne bi postojao problem koji se razgovorom ne bi mogao riješiti.
Oto Reisinger, legendarni hrvatski karikaturist, za sobom je ostavio golemi crtački opus koji ne samo da je povijesno važan već je svojim univerzalnim temama aktualan i danas, a zahvaljujući ustrajnosti njegove obitelji javnosti je sada predstavljen izbor radova svih njegovih tematskih odrednica. Naime, u petak je i službeno u zagrebačkoj Radićevoj ulici, na broju 44a, otvorena Kuća karikature Oto Reisinger. Gužva je bila ogromna jer na događaj su pohrlili brojni uzvanici iz javnog, društvenog i kulturnog života, od kojih su mnogi bili i Otovi bliski prijatelji. Zbog količine djela postav će se mijenjati periodički, a prvi, osim karikatura koje britko i duhovito komentiraju svakodnevicu, politiku, sport, ekologiju i erotiku, sadržava i posvetu njegovim stripovima o Štefeku te dio posvećen Reisingeru kao osobi. Rad Ota Reisingera obuhvaća šest desetljeća i broji preko 50.000 crteža, a uz obitelj postav
Otac Štefeka i Pere cijeli je život karikaturom britko secirao svakodnevicu, politiku, sport, ekologiju i erotiku
galerije osmislio je i prof. Frano Dulibić koji kaže: “Tematska raznovrsnost, kvaliteta crteža, uravnoteženost odnosa crteža i teksta, snaga duhovite ideje koja razotkriva, kritizira, provocira i, ono najvažnije, nasmijava, čini Ota Reisingera jednim od najvažnijih karikaturista u Hrvatskoj. Dio Reisingerovih karikatura nadrastao je svoju dnevnu ulogu jer je zahvaćao teme koje se bave dugoročnim problemima. Tako je u njegovu opusu i niz karikatura koje osuđuju ratove, glad u svijetu, probleme s vodom, naftom ili terorizmom. Kroz svoj najpopularniji lik Peru, davao je komentare svakodnevice u kojima su svakodnevni problemi ‘običnog’ čovjeka promatrani iz tako duhovitog kuta, da je tisućama promatrača njegovih karikatura isti tren bilo na trenutak lakše, jer su u tom trenutku gledali na život iz• vedrije perspektive.”