Anomalije institucija proizlaze iz loše političke kulture, a ne propisa

Nema razloga vjerovati ni da bi smjena HDZ-a sama po sebi uz promjenu nekoliko propisa doista donijela dubinski promjenu kakva nam treba

Namjera Zorana Milanovića da se uključi u izbore za Hrvatski sabor s pozicije predsjednika Republike izazvala je potpunu zbrku u izbornom procesu, u javnom i medijskom prostoru i svakodnevnim razgovorima. Cjelokupna pažnja javnosti usmjerena je isključivo na pitanje ustavnosti Milanovićeva angažmana kao i njegove napade na HDZ. Tako je iz javnog prostora gotovo nestao bilo kakav prostor za suvislu raspravu o društvenim problemima i mogućim političkim rješenjima tih problema. Istina je da sadržaj i programi nisu presudni i inače na izborima, ali vjerojatno nikada kao na predstojećim izborima za Sabor oni nisu bili toliko sporedni.

Milanović svojim “utrčavanjem u teren” pokušava nametnuti samo jedno pitanje kao relevantno za debatu u ovim izborima – HDZ-ovu kontrolu nad institucijama. Ključni poziv koji Milanović upućuje biračima može se svesti na tezu da se HDZ mora maknuti s vlasti pod svaku cijenu kako bi se institucije oslobodile njihova pogubnog utjecaja. Poredak u kojem HDZ nema kontrolu nad velikim brojem institucija Milanović je nazvao “trećom republikom”. O novoj se republici obično govori kada dolazi do bitne promjene u institucionalnom i političkom poretku neke zemlje, bilo da se radi o obnovi demokracije nakon apsolutističke vladavine, bilo da je postojeći politički i institucionalni poredak potrebno obnoviti jer je “otklizao” u neželjenom smjeru. Zazivanjem nove republike, Milanović poručuje da je postojeći politički i institucionalni poredak u Hrvatskoj otklizao u neželjenom smjeru isključivo zahvaljujući HDZ-u. S obzirom na opću gungulu oko ustavnosti njegova poteza i njegovih izljeva bijesa, u javnosti uopće nema prostora za raspravu o polazištima njegova programa kao ni o rješenju koje Milanović nudi.

Kada govorimo o analizi stanja institucionalnog i političkog poretka, teško je ne složiti se s Milanovićevom polaznom konstatacijom. Na puno razina možemo zamijetiti da se pravila i procedure iskrivljavaju da bi se provela nečija namjera i volja, bez obzira na to koji je motiv u pozadini. Puno je primjera da akteri ne poštuju temeljna načela položaja na kojem su se našli. Svakodnevno možemo sresti slučajeve koji pokazuju da pojedine institucije ne služe onome čemu su namijenjene, nego zadovoljavanju partikularnih interesa. Svatko u svom neposrednom okružju može naći brojne primjere. Moje neposredno okružje čini akademska zajednica, u kojoj se u samo posljednjih nekoliko tjedana moglo vidjeli da studentski centri postoje da bi se u njima zapošljavalo po stranačkom ključu; da se rektori nekih sveučilišta odazivaju na stranačke skupove i to baš u svojstvu rektora, a ne kao privatne osobe; da se postupci izbora za dekana provede na krajnje formalistički način i protivno zdravom razumu; da se provodi reforma sustava plaća da bi se uredili odnosi među radnim mjestima bez obavljenog vrednovanja složenosti poslova i bez rasprave o tim odnosima koje je trebalo urediti itd. Svi vidimo i brojne primjere na nacionalnoj političkoj razini. Od toga da se parlamentarna većina ili većina u gradskoj skupštini formira uz pomoć “žetončića” koji su izabrani na listi suprotnih političkih opcija, do toga da se na čelo DORH-a imenuje čovjek koji po svom javnom ugledu nije dostojan te dužnosti. Čovjek koji je na čelu institucije koja je zadužena za čuvanje stabilnosti vlasti i institucija svojim potezom iz bijesa narušava svrhu svog postojanja.

Posve je drugo pitanje što je ispravan lijek za sustavne anomalije u funkcioniranju institucija, odnosno je li smjena HDZ-a dovoljna. Nemamo ni dvojbe da je HDZ najviše pridonio stvaranju takvog izobličenog sustava, ako ničim drugim onda količinom vlasti koja je prošla kroz njihove ruke. No, jednako tako treba biti jasno da se promjena sustava neće dogoditi samom smjenom HDZ-a pa ni promjenom nekoliko zakona. U procesu ulaska Hrvatske u EU bilo je više pokušaja da se zakonodavnim promjenama riješe pojedine anomalije u političkom i institucionalnom sustavu, pogotovo vezano za korupciju. Osnivana su razna nezavisna tijela, uvođene složenije procedure, nadzorni mehanizmi, mijenjani mnogobrojni propisi, no učinci su mršavi. Problem je, naime, u tome što anomalije naših institucija ne proizlaze iz loših propisa nego iz loše političke i upravljačke kulture, a demokratski procesi ne funkcioniraju kao mehanizam sankcija. Puno je primjera da upravljači na raznim razinama, od fakulteta i sveučilišta, preko općina i županija do nacionalne razine, dobivaju podršku i kada su pregazili sve norme ponašanja te demokratske ili kolegijalne standarde. Stoga je normalno funkcioniranje institucija moguće samo uspostavom odgovarajuće političke kulture i učinkovitih demokratskih mehanizama kontrole.

Stoga nema razloga vjerovati ni da bi smjena HDZ-a sama po sebi uz promjenu nekoliko propisa doista donijela dubinski promjenu kakva nam treba. Štoviše, moglo bi se tvrditi da navedena promjena nije moguća bez suradnje s HDZ-om. HDZ, pokazalo se, ne može biti nositelj takve promjene, ali to teško može biti i neka vladajuća većina koja je sastavljena pod svaku cijenu.