Mlade glumice koje su ustale protiv seksualnog uznemiravanja zaista mogu nešto promijeniti, ali za to im treba i naša podrška
stvar u mojem životu. Sloboda da budem to što sam, da radim ono što ja smatram da želim i trebam raditi, da odlučujem o svojem životu, da stvaram svoja pravila. Čitavog života vodila me ta ideja. Kada sam pročitala tu dramu, shvatila sam da je to priča kojoj se želim posvetiti jer je ispričana na način koji mnogo ljudi može shvatiti.
Kako ovakvi duboko queer tekstovi prolaze u današnjoj Srbiji?
Ne znam odgovor. Ja sam u njemu vidjela više od queer teksta o dvije djevojke koje se zaljubljuju – vidjela sam priču o ljubavi, a ljubav je nešto što se može dogoditi svima, bez obzira na spol. Sjećam se kako mi je jednom prijatelj za kojeg sam znala da je razveden i da iz tog braka ima dijete rekao da se zaljubio. Njegova je žena davno otišla, znala sam da je dugo sam i kada mi je to rekao, ja sam uskliknula: “Pa to je divno, tko je ona?” Pogledao me i u njegovim sam očima vidjela oprez, veliku potrebu da mi to kaže, ali i strepnju kako ću reagirati. Rekao je: “To nije ona, nego on.” Zaista sam bila iznenađena jer nikada nisam slutila da je gej, ali rekla sam: “Pa svejedno, to je divno.” Tada se otvorio i ispričao mi je kako se zaljubio i definitivno osvijestio što želi u životu. Bilo je to davno, prije dvadesetak godina, ali znam da sam tada prvi put zaista shvatila kolika je snaga ljubavi i da je seksualno opredjeljenje samo jedan sloj emocije koja je mnogo punija i trajnija od njezine fizičke manifestacije.
Zanimljiva mi je i dugogodišnja posvećenost Olge Dimitrijević narodnoj muzici, koja se vidi i u činjenici da je jedan od glavnih likova u “Narodnoj drami” folk-pjevačica. Koju ulogu u današnjem društvu imaju narodnjaci?
Narodnjaci su u vrijeme kada sam ja bila mlada bili muzika za roditelje, mi smo tih sedamdesetih i osamdesetih godina svi obožavali rock i pop-glazbu, ali sada su se stvari dosta promijenile, mladi ljudi slušaju puno narodne muzike. Moglo bi se govoriti o tome zašto je to tako, ali sjećam se toga i iz vlastite mladosti, iz vremena kada smo se uglavnom okupljali po kućama jer nije bilo puno kafića. U nekom trenutku uzela bi se gitara i počeli bismo s rock-baladama, a završili s užasno emotivnim narodnjacima, derali smo se kao magarci i plakali. Ljudi koji stvaraju narodnu muziku to su shvatili, pa oni pravi narodnjaci, koji imaju neku melodijsku liniju i kvalitetno napisane riječi, uvijek pronađu put do srca bez obzira na tvoje racionalno i životno opredjeljenje. Meni narodnjaci nisu postali omiljena glazba, ali itekako razumijem i itekako me neke takozvane narodnjačke melodije ubodu u srce i pokrenu u meni nešto neobjašnjivo, što samo muzika može. Ima u toj narodnoj muzici nečega direktnog, nefolirantskog. Mislim da u narodnoj muzici ima mnogo boljih autora nego u trenutačnoj pop-glazbi, barem ovdje kod nas, u Srbiji. A vidim i da su se narodnjaci i pop nekako približili jedan drugome, gotovo da podsjeća na to kako se country-muzika približila popu u Americi.
Nadate li se pronaći hrvatske ili regionalne koproducente za “Narodnu dramu”?
Da, ja se iskreno nadam da će Hrvatski audiovizualni centar pomoći ovaj projekt. Meni je to važno jer želim neke hrvatske glumce i suradnike i mislim da je to film koji bi u Hrvatskoj imao svoju publiku. Ovo je tema koja može biti jednako zanimljiva u obje naše zemlje.
Prvi i do sada jedini film režirali ste 2016. godine, moćnu dramu “Dobra žena”, koju ste napisali i u njoj glumili. Kako je došlo do toga?
Sjećam se da sam u nekom trenutku nakon 2000. razmišljala kakvu bih ulogu voljela igrati u srpskom filmu. U to vrijeme igrala sam u
“Grbavici” Jasmile Žbanić, u “Gospođici” Andree Štake, kod Vinka Brešana u “Svjedocima”... Karijera mi definitivno nije stagnirala, ali stalno sam razmišljala: “Joj, kada bi barem netko režirao ovakav film pa da u njemu odigram glavnu ulogu...” Shvatila sam da je to maštarija koja se neće lako ostvariti, ali da možda mogu po tom pitanju nešto napraviti. Ta misao tinjala je u meni sve dok se jednoga dana nisam vraćala iz Karlovih Vari prema Pragu, u kombiju prepunom stranaca koji su govorili nekim svojim jezicima koje nisam razumjela. U ruksaku sam imala neke komadiće papira pa sam uzela olovku i krenula pisati. Do Beograda sam napisala četiri stranice nečega što tada nisam znala imenovati, ali danas bih to stručno nazvala tritmentom. Kod kuće sam čitavu priču završila, ali i dalje nisam znala što s tim, pa sam je poslala Mirku Kovaču, koji je bio najbolji scenarist bivše Juge i fenomenalan književnik. Pitala sam ga bi li on to napisao, a on mi je rekao da ne može jer radi nešto s Ogrestom, ali da mi je priča odlična i da svakako nastavim raditi na njoj. Savjetovao mi je i da potražim nekog mladog suradnika da je dovršimo pa sam tako završila u suradnji sa Stevanom Filipovićem. Nekoliko mjeseci uoči snimanja shvatila sam da ne mogu nikome prepustiti da to režira, da bih bila užasna glavna glumica koja bi stalno imala ideje kako nešto treba izgledati pa sam si rekla: “Hajde, nemoj nikoga mučiti, napravi to sama!” Naravno, prepala sam se te ideje, ali imala sam veliku podršku svoje producentice Snežane van Hauvelingen i tako se to zakotrljalo, zajedno s mojim divnim direktorom fotografije Erolom Zubčevićem. Jako sam zadovoljna kako je taj film napravljen, to je najbolje što sam tada mogla, a postigli smo i neki uspjeh.
U kojoj je fazi vaš film “Majka Mara”, u kojem također balansirate više uloga? Možete li nam reći više o njemu?
”Majka Mara” u posljednjoj je fazi postprodukcije, čekamo odgovore još nekih festivala pa da odlučimo gdje će biti premijera. Taj film nije bio jednostavan kao prvi, možda jer je zahtijevao moje dublje i intimnije traganje za odgovorima o životu jedne sredovječne žene koja izgubi sina i pada u ponor iz kojega se ne zna izvući, osim da tu emociju uporno gura u stranu. Ta priča i film za mene su bili vrlo izazovni, još nisam sigurna jesam li napravila sve što je trebalo. Vidjet ćemo!
Hoćete li i u novom filmu imati dodatnih uloga, osim redateljske?
Još uvijek ne znam, možda ću igrati jednu sasvim malu ulogu majke, ali za sada se još bavim dotjerivanjem priče i time da snimanje iduće godine dočekamo sa što boljim scenarijem. Htjela bih i da ove godine počnem raditi na scenama s glumcima, tako da nakon ljeta i pred kraj godine krećemo s prvim probama, a onda ću imati i kompletniju sliku o filmu.
U vašem radu često se istražuju složene i teške teme poput ratnih trauma, društvenih nepravdi i položaja žene u našem još uvijek patrijarhalnom društvu. Kako se bavljenje tim
temama odražava na vas osobno?
Mene su uvijek zanimale te komplicirane, višeslojne teme i dok sam radila kao glumica, pa i sada kad imam šansu napraviti nešto svoje. U takvim pričama možete otkrivati slojeve, ima mnogo materijala kojim se možete baviti. Nasmijavanje ljudi je lijepo, i sama volim otići pogledati nešto lako i zabavno, ali meni to kao glumici dosadi. Kada se bavim novom pričom, važno je da ostanem zainteresirana nekoliko godina, koliko traje rad na scenariju, prijavljivanje na različite fondove, odbijanja i ponovni pokušaji, slušanje savjeta drugih, odlučivanje hoću li ih prihvatiti… To mora biti priča koja će me sve to vrijeme držati, da na njoj radim s punim interesom. A drugi je razlog što najviše znam o ženama iz vlastitoga ženskog iskustva, o muškarcima baš ne znam previše i uvijek se konzultiram oko muških likova, da i oni budu slojeviti kao što u stvarnosti jesu. Bilo bi mi krivo da završe onako kako ja kao žena zamišljam muškarce.
Vjerujete li da film može utjecati na društvene promjene?
Nisam toliko sigurna, vjerojatno postoje izuzeci, stvari koje filmovi mogu napraviti, pogotovo jer su tako masovno dostupni, ali mislim da to nikada nisu tektonski poremećaji i nagli preokreti, nego procesi gledanja, usvajanja i shvaćanja stvari. Postoje filmovi koji su za zabavu, imaju bajkovit sadržaj u kojem dobro pobjeđuje ili se barem budi nada u budućnost, ali postoje i filmovi koji vam govore o kulturama o kojima imate samo naivnu sliku, a zapravo o njima nemate pojma. I onda se dogodi da prepoznate svoje roditelje u likovima koji žive u Iranu, Kini ili Japanu, pa vidite kako drugi doživljavaju iste probleme… to mi bude jako inspirativno, a ja volim filmove koji inspiriraju i otkrivaju mi neke životne alate. Zato je jako važno što možemo gledati filmove iz drugih kultura, različite filmske vrste… A kada gledam glumice i glumce kako rješavaju neke scene, okreću kadrove, to me inspirira da i sama pokušam nešto novo u svojem profesionalnom životu.
U posljednje se vrijeme mnogo govori o mizoginiji, pa i seksualnom nasilju na našoj filmskoj i kazališnoj sceni. Mlade su glumice sve glasnije u razotkrivanju problema, kako gledate na to?
Mislim da je jako dobro što se to događa, prije svega jer polako osvještavamo mnoga ponašanja koja su i ženama i muškarcima predugo bila normalna. Nama ženama godinama je bilo neugodno, ali misliš hajde, to je tako, neću sada raditi dreku, pa šutiš i osjećaš se bijedno. A onda shvatiš da sva ta nelagodnost koju si nosila pa zaboravila zaista nije bila u redu i da smo propustili osvijestiti što su to pozicije moći. Kad si stariji i poznat, u apsolutnoj si poziciji moći prema nekome tko je mlad i tek počinje karijeru, čak i da ništa ne učiniš. Ljudi koji zauzimaju bilo kakvu vrstu položaja u odnosu na drugoga – bilo da su to nastavnici, redatelji, doktori… moraju shvatiti da je to odgovornost. Ne možeš ti, kao što je jedan moj kolega napravio, prići mladoj glumici koja je prvi put na velikoj kazališnoj sceni s poznatim glumcima i reći joj: “Hoćeš doći k meni da malo vježbamo ovu scenu?”, pri čemu se radi o erotskom prizoru. Ona se u tome potpuno izgubila, tresla se kao prut. On nakon toga ne može govoriti da to nije bilo ništa, jer je za tu mladu djevojku to ogromno. A da ne govorimo primjerice o snimci Danijele Štajnfeld, na kojoj ona pita Lečića: “Sjećaš li se da sam plakala?”, a on kaže: “E, pa dušo, ne može to tako, prvo hoćeš pa onda nećeš.” To nije naivno, to jednostavno ne može i mora se mijenjati. Te hrabre djevojke koje sada imaju podršku starijih kolegica, ali i mnogih kolega, napokon mogu sve promijeniti.
Jeste li osobno ikada imali bilo kakva neugodna iskustva s muškim kolegama?
Imam sreće da nikada nisam imala otvorene slučajeve zlostavljanja, možda nisam bila tip mlade bespomoćne žene kakve predatori biraju, nekako sam rano bila i moćna i poznata. Lansirala sam se već s prvim studentskim filmom, dakle nije bilo onih koji bi pomislili da bi me mogli “lansirati” tako da me odvuku u krevet. Međutim, dandanas mi neki moji divni kolege, a stvarno jesu dobri ljudi, kada god uđu u glumački salon dobace komentar koji ima i neki seksualni prizvuk. Ja pritom vidim da se on osjeća kao da me časti, kao da je to neki kompliment, da nisam za staro željezo, jebozovna sam. Ti komentari u nekom su me trenutku počeli nervirati, pitam se možemo li bar jednom bez toga ili on zaista misli da ću biti očajna ako mi ne kaže neku takvu budalaštinu. Pritom je to potpuno prazna forma, on meni šatro nudi seks, ali uopće nema namjeru da to zaista i ostvari. Ali pustiš, prođe, doviđenja. Drago mi je što se žene danas ohrabruju da to ne prihvaćaju šutke. Ne vrti se baš sve oko seksa, on je lijep, ali nije sve što muškarci i žene mogu raditi. Hajdemo dalje, na neki sljedeći nivo komunikacije.
Koje su vam uloge u karijeri bile najteže? Jeste li neku požalili?
Ne znam jesu li bile teške jer se to uvijek gleda kao nešto negativno. A ja se teškim ulogama radujem, imam se čime baviti i s nečim hrvati. Zaista teško bilo mi je kada sam glumila Miru Marković. Ja svoje likove gradim iznutra, pokušavam pronaći malo njih u sebi, ali s njom sam se baš dugo mučila. Onda mi je netko rekao da je Meryl Streep objasnila da kada igraš lik koji ti je grozan, dovoljno je naći jednu stvar koja vas povezuje, a ostalo sve dođe lakše. Bilo je jako teško shvatiti tu ženu i pronaći koja je ta emotivna ili mentalna struktura s kojom bih se mogla povezati. Iznutra sam se mučila, iako se to na van možda nije vidjelo. Bio mi je i veliko otkriće kako sakriti emocije, a ipak ih učiniti vidljivima. To je viši nivo majstorije koji sam naučila u filmu Andree Štake i kasnije se počela baviti takvim ženama, koje baš puno kriju, izvana su jedno, a iznutra potpuno drugo.
A na koje ste uloge najponosniji?
Iako će ovo zvučati kao klišej, zaista sam ponosna na sve svoje uloge, pa i cijelu svoju karijeru i na to što još uvijek igram dobre, važne, masne uloge, što sam i dalje glumica na koju se računa i koja može mnogo učiniti, kako fizički tako i emotivno i mentalno. Radim predivne projekte, nisam tetka iz trećega plana koja u jednoj sceni uđe, a već u drugoj izađe. Netko mora odigrati i takve uloge, možda jednoga dana i to poželim, ali još uvijek volim biti na sceni od početka do kraja. Ponosna sam na svoju veliku, divnu i bogatu karijeru koja me čini sretnom. A kasnije – tko živ, tko mrtav.
Vidite li se u budućnosti više kao glumica ili redateljica? Postoji li kreativna forma koja vas privlači, a u njoj se još niste okušali?
Ja sam prije svega glumica, a redateljica povremeno, kada me nešto zaista zaintrigira. Ne bih mogla podnijeti da režiram predstavu u kojoj ujedno igram, probala sam to jednom, ali ne mogu biti i unutra i vani. Na filmu mogu, on ima dimenziju koja je kreativna na potpuno drukčiji način, ali kako se film ne može snimati svake godine, možda ću u životu snimiti još jedan i gotovo. Imam već neke godine, a nemam podršku kao Clint Eastwood, kojem daju pare što god da poželi napraviti. Takav kontinuitet u našem podneblju jednostavno nije realan, za svaki scenarij iznova se borim s fondovima, gledam što ću, kako ću… a nemam baš toliko vremena ispred sebe da bih mogla početi graditi karijeru redateljice.