Algoritmi su zamijenili učitelje, pokazuju rezultati istraživanja o navikama gledanja filmova
Pogledamo li top-liste najgledanijih filmova u modernoj povijesti Hrvatske, pri vrhu su odreda filmovi za djecu i mlade. To posebno važi za domaću kinematografiju, na čijem su vrhu već godinama obiteljske komedije poput rekordnog “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana i “Maršala” Hrvoja Hribara te dječji filmovi poput serijala o Koku i crtići poput “Šegrta Hlapića”. Međutim, većina tih statistika oslanja se na informacije o prodaji kinoulaznica koje su bile mnogo relevantnije prije velike dominacije društvenih mreža i sveprisutnosti streaming platformi pa ne čudi i da je, bar što se službene statistike tiče, većina naših najgledanijih filmova ostala u devedesetima. Pojava lako dostupnog videa na zahtjev odrazila se na gledateljske navike svih generacija, a posebno mladih, koji su tradicionalno bili glavna kinopublika. Danas podatke o streaming servisima dobivamo na kapaljku i samo kada korporacije koje iza njih stoje tako odluče – što znači da o gledateljskim navikama nacije, htjeli ili ne, znamo sve manje. Zato sam s posebnim zanimanjem dočekala istraživanje koje je portal Vrti svoj film proveo uz podršku Ministarstva kulture i medija i u partnerstvu s Hrvatskim audiovizualnim centrom, a čiji će rezultati službeno biti predstavljeni sutra. Na uzorku 6974 učenika osnovnih škola te 1561 učenika srednjih škola autorice istraživanja Ivana Jakobović Alpeza i Nika Petković pokušale su shvatiti što i kako danas gledaju mladi Hrvati koji imaju od šest do 19 godina. Porazno iako očekivano, mlađi naraštaji u kino idu samo jednom u nekoliko mjeseci – manja djeca uglavnom u organizaciji škole, a stariji u vidu izlaska s prijateljima. Broj redovnih kinoposjetitelja među školarcima kreće se između pet i deset posto, ovisno o dobi, što znači da statistike o kinoposjećenosti govore vrlo malo o njihovim stvarnim preferencijama. Očekivano s obzirom na dob, istraživanje je pokazalo da mlađi osnovnoškolci filmove uglavnom gledaju na TV-u, prema preporuci roditelja i to najčešće vikendom, a povremeno i u školi. U odabiru naslova vode se smijehom i zabavom, a od formi im je najdraži animirani film. Vjerojatno kao odraz školskog kurikuluma, najviše ispitane djece pogledalo je “Vlak u snijegu” Mate Relje iz 1976. godine, a tek potom novije i njima bliže filmove poput kratke “Ježeve kuće” Eve Cvijanović ili “Dnevnika Pauline P” Nevena Hitreca. U kategoriji od 11 do 14 godina nešto je zanimljivije, jer govori nam o načinu na koji reagiraju na svijet oko sebe: u ovoj dobnoj skupini najvažnija je preporuka prijatelja, a odmah potom – algoritam servisa poput Netflixa i HBO-a. Trećina će ih i dalje poslušati preporuku roditelja, a učitelji i učiteljice na zadnjem su mjestu kao potencijalni izvor filmskih preporuka! Omiljeni su im američki akcijski filmovi, a hrvatski će rado pogledati tek petina ispitanika.
Što se tinejdžera tiče, profesorsku preporuku poslušat će tek njih dva posto, roditeljsku oko 12 posto, a većina se oslanja na prijatelje, algoritme i – gotovo pola ispitanika – reklame na internetu.
Iako se i sama vodim tinejdžerskim metodama pri odabiru novih naslova, nisam se mogla ne zapitati kako i zašto profesori imaju tako minornu ulogu u gledateljskim navikama mladih. Jesu li se izgubili u zlostavljačkoj okolini i općoj apatiji ili su samo žrtve zastarjelih kurikuluma i sve manjeg naglaska na filmskoj kulturi u višim razredima osnovne i srednjoj školi? Ili je u školama sve kako treba, ali klinci jednostavno više vjeruju algoritmima?
Porazno iako očekivano, djeca i mladi u kino idu samo jednom u nekoliko mjeseci – broj redovnih kinoposjetitelja među školarcima kreće se između pet i deset posto, a mi i dalje čitamo kinostatistike kao relevantan izvor informacija o gledanosti