Meni gimnastika nikada nije bila izlet, što si bolji, manje vidiš grad u koji si došao
Samo nekoliko dana prije početka Svjetskog kupa u Osijeku, za koji se trenutačno sprema, jednog od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena ulovili smo na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, netom nakon što je položio jedan od ispita.
Još tri ispita
– Ostala su mi još tri. Nadam se da ću do kraja ljeta diplomirati i postati magistar gimnastike. Završio sam već prije višu trenersku i sada sam na specijalizaciji. Zašto ne bih završio studij ako imam prilike i vremena... Puno ljudi percipira sportaše kao ne baš pametne pa bih samim time htio dati suprotnu sliku, da se uz treniranje može završiti fakultet. Uostalom, taj “papir” jednoga dana nitko mi ne može uzeti – kaže Filip Ude, srebrni olimpijski, svjetski i dvostruki europski medaljaš.
Posljednja dva mjeseca Filipu su poprilično pretrpala raspored. I dalje su u tijeku olimpijske kvalifikacije, krajem travnja čeka ga i Europsko prvenstvo u Riminiju, a sljedećeg tjedna i DOBRO World Cup u Osijeku.
– Žestoko smo se pripremali od jeseni. Bio sam krajem godine uistinu u top formi, spremao najtežu vježbu sa startom 6.3, spreman boriti se za Pariz. Čak se i trener Kriajimskii čudio da s 37 godina tako treniram. Ali, onda sam se razbolio, dobio streptokoknu anginu, pet dana bio na infuzijama i to me udaljilo, tjedan dana nisam trenirao. To je razlog zašto trenutačno nisam u boljoj poziciji za Pariz. Iako, ekspresno sam se vratio, ali onda mi se upalila tetiva palca i deset dana nisam mogao na konja. Jedva sam se spojio za Svjetski kup u Kairu, odradio na adrenalin. I sad vidim danak ta tri tjedna koje su mi bolest i ozljeda uzeli. Ali ne dam se, treniram i dalje, u dobroj sam formi, start 5.9 mogu napraviti bilo kada i spreman sam za Osijek. Bilo bi lijepo ući u finale, da me moja malena kći Eva opet vidi na televiziji, da bude ponosna.
Novi pravilnik koji dolazi u sljedećem olimpijskom ciklusu ide mu na ruku.
– S 10 idemo na 8 elemenata i bit će lakše boriti se s tim dečkima koji imaju puno teže vježbe. Sada, ako naprave najtežu vježbu, nisam im blizu, moramo biti realni. No s novim pravilnikom bit ću dvije desetinke od najboljih, ne više pola boda. A imam i prednost jer čišće izvodim elemente.
Iako iza sebe ima operaciju ramena, koljena, dva bruha i padove na glavu, Filip kaže da se danas s 37 godina na leđima “osjeća puno bolje nego prije 10 godina”.
– Do 33. radio sam višeboj, a to su muke. Možda će zvučati kontradiktorno, ali kad sam strgao nogu prije pet godina, mjesec i pol prije kvalifikacija za Tokio, u tom trenutku srušio mi se svijet, ali istovremeno bio sam jako sretan. Ne zato što sam si strgao nogu, nego zato što sam znao da je gotovo s višebojem. Iskreno, počeo sam se bojati sprava, a to je najgore za gimnastičara. Najčešće gimnastičari odustanu kad se počnu bojati sprava, kao ja preskoka. Uvijek sam mislio da će mi se na njemu nešto dogoditi. Nije tajna, višeboj sam radio samo da bih otišao na Olimpijske igre i zbog toga se godinama nisam mogao fokusirati samo na konja. Hvala Bogu da mi je konj najbolja sprava jer bih prije pet godina prekinuo s karijerom.
Uživa li još uvijek i u gimnastici? – Pitaju me je li mi lijepo trenirati. Ne. Lijepo mi je kad uspijem. Treniram za sekundu i pol do dvije koje slijede nakon dobro odrađene vježbe. Kad pustim jednu ruku i počnem padati na strunjaču. U tih sekundu i pol znam da više ništa ne mogu zeznuti. Za to treniram. To je moja sreća.
Olimpijsko srebro iz Pekinga 2008., svjetsko iz Nanninga 2014., europska iz Lausanne 2008. i Mersina 2020., mediteransko iz Pescare 2009. pa europsko juniorsko srebro iz Ljubljane 2004., 17 medalja u 67 finala na turnirima Svjetskog kupa… Ima li uopće još nešto što sanja ostvariti?
– Kad sam bio mali, zacrtao sam si da želim osvojiti sve najveće medalje. To je već odavno odradio.
– Da, ali nikada nisam bio prvi na velikom natjecanju. To je san koji se možda u nekom raspletu ostvari. Ako se ne ostvari, O. K., ali neću odustati tako dugo dok u jednom trenutku ne odlučim da je to – to, da ne ide više, da sam napravio i više nego 99% njih u gimnastici. I još nešto, nemam četvrte Olimpijske igre. To mi je isto bio san.
Tin je imao lakši put
Jer tri ima. Povezao je Peking, London i Rio.
– To sam si nekako postavio kao cilj. Četiri. Tokio je trebao biti taj broj četiri, čime bi san o OI bio ostvaren. Za sada samo jedne pamtim, Londona i Rija ne želim se sjećati, jer to mi je bio neuspjeh. Prvi put bilo mi je samo da odem na OI, nacrtam kvačicu i ne moram više nikada ići. Ali, ako idem, idem na medalju, ne idem nastupati. Meni gimnastika nikada nije bila izlet. Što si bolji, manje vidiš grad u koji i došao. Što si lošiji, imaš više vremena za razgledavanje. Meni je uvijek cilj bio vidjeti što manje.
Njegov put na velikoj sceni bio je sve samo ne lagan. Tin Srbić često je znao reći da je njegov put bio lakši jer su Ude, Seligman i kasnije Možnik “prokrčili put”.
– Tin je imao jednu prednost koju ja nisam imao, on je znao da je to moguće. Da je moguće otići na Olimpijske igre i osvojiti medalju. Ja sam se nadao da je to moguće, vjerovao da je moguće, ali drugi nisu. Samo treneri Mario Vukoja, Igor Kriajimskii i ja smo vjerovali. Tin je imao prednost što je vidio da je moguće. Ako je jedno dijete zbog mene ostavilo loše društvo ili loš način života, bilo što negativno, i počelo trenirati gimnastiku ili bilo koji drugi sport, to je to. Ja sam uspio u životu i sportu – zaključio je Filip.
Zbog mojih 30 sekundi nastupa u Pekingu otvorilo se puno gimnastičkih klubova u Hrvatskoj. Znači, vrijedilo je