Milanović zaziva treću republiku, a u pravom smislu riječi nije bilo ni prve ni druge
Zašto je Zoran Milanović počeo računati republiku u Hrvatskoj od rednog broja tri, kao da su u prvih tridesetak godina već postojale dvije republike, a zapravo nije postojala ni jedna u pravom smislu republike, da narod vlada državom, a da politička elita bude u službi naroda? Prve dvije republike kompromitirane su jakim ličnostima koje su nametnule stranačke, a ne republikanske standarde upravljanja državom; stranke okupljaju dio građana, republika okuplja sve građane; u stranci prevladavaju posebni interesi, u republici (res publici) opći interesi; i najdemokratskije stranke imaju nešto skriveno ili zavjereničko; republike su otvorene, transparentne, one su javno dobro. U Tuđmanovoj republici dominirao je državni poglavar, sa svojom strankom, vladom, parlamentom, državnim institucijama. Što je bilo efikasno u ratu, postalo je štetno u miru.
Republika ne jamči da će građani upravljali državom. Nisu upravljali nikad i nigdje, samo su prenosili svoja prava na političku elitu koja se nije uvijek vladala elitno. Nedemokratska, totalitarna ili diktatorska skretanja pogađaju i republike: i druga Jugoslavija bila je republika, Kina je republika, republikom se prozvala i Sjeverna Koreja… Neke su takve republike bile i demokratske i narodne u nazivu, među 150 priznatih republika u svijetu ima i diktatura. Republika je nastajala kao lijek protiv monarhije, više nego pouzdano cjepivo protiv tiranije, ili kao prva pomoć narodima i državama u nevolji. Hrvatska nije mogla biti drugo nego republika, po uređenju; sadržajem vlasti od republike ju je udaljio prvi predsjednik autokratskim vladanjem, da bi se promjenom ustavne paradigme Hrvatska približavala i udaljavala od republikanskih standarda, ovisno o tome tko je vodio državu. U cik-cak liniji država je išla do pojave Andreja Plenkovića koji je u republici razvio kancelarski sistem, namjesto parlamentarizma koji Hrvatska poslije Tuđmana ističe na svojoj demokratskoj zastavi. Između Tuđmana i Plenkovića Hrvatska je pokušavala ojačati parlamentarne poluge vlasti; na Saboru se vidi koliko u tome ne uspijeva: umjesto da Vlada bude ovisna o Saboru, Sabor je postao ovisan o Vladi.
Hrvatska nema veća iskustva republikanizma da bi znala što republika jest i nije. Republikom se trgovalo, ne tako davno: jedan od najvećih nacionalnih vođa odrekao se republikanizma pred srbijanskim kraljem, a i poglavnik Pavelić bio je spreman predati hrvatski tron bezveznom talijanskom vojvodi. Hrvatima je ideal bila država, a ne republika. Kakva će biti država poslije Jugoslavije, demokratska ili autokratska, pravedna ili nepravedna, hoće li vladati po zakonima ili će podleći samovolji vlasti, ostavljeno je za bolja vremena, poslije rata. Ideal republike propadao je u Ateni, prije više od 2000 godina, nije cvao u starome Rimu, slomljen je u Dubrovniku, oživljen je u novije doba, a u Francuskoj i u SAD-u doživio svoje vrhunce. Gdje je mala Hrvatska u tom političkom kozmosu? Naše republike se ne ubrajaju u postignuća republikanizma.
Hrvatska nije razvila duh republikanizma kao Francuska, od koje se računa era moderne parlamentarne republike. Republika je nastala u revoltu protiv kralja, kome su revolucionarne vlasti u ime slobode odrubile glavu (što će najistaknutiji revolucionari i sami doživjeti). Prva je republika trajala kratko, 15-ak godina, između rušenja monarhije i obnove carstva; Druga je trajala između dva Napoleona, a Treća nakon poraza od Prusa i pada Napoleona III. do kapitulacije pred Hitlerom, najdulje dosad, ako Peta Republika ne poživi još koju godinu. Četvrta je republika bila melodramska epizoda u francuskoj poslijeratnoj povijesti, od kraja Drugog svjetskog rata do dolaska generala De Gaullea na vlast: Francuska je u tih 13 godina bila nestabilnija od Italije u najnestabilnija vremena. Peta je Republika skrojena po mjeri francuskoga generala i za njegove potrebe da izvuče zemlju iz rata; uz jakog predsjednika, državne institucije i danas funkcioniraju usklađeno, zato što u Francuskoj vlada republikanska politička kultura koja je u Hrvatskoj, do daljnjega, nezamisliva. Republika je mjesto okupljanja naroda i vlasti.
Tuđman je s francuske političke trpeze odabrao model čvrste polupredsjedničke vlasti, ojačavši ga dodatnim pravom da može voditi državu i stranku. Uzeo je i više nego što je De Gaulle uživao. Kad bi Zoran Milanović za svoju treću republiku tražio neki francuski izvor, ili uzor, vjerojatno bi se odlučio za Treću Republiku zato što je ona dala izrazito jake izvršne ovlasti predsjedniku Republike – da predlaže i opoziva ministre, da predsjedava vladi, da predstavlja državu u svijetu, da vodi i zaključuje međunarodne ugovore… uz izrazitu samostalnost Skupštine i Senata i neovisnost drugih državnih institucija. Kad bi mogao birati à la carte, hrvatski bi predsjednik možda posudio laički model odnosa Države i Crkve, a ideju o vladi nacionalnog spasa mogao bi utemeljiti na vladi nacionalne obrane koja je bila formirana u puno težim okolnostima borbe protiv Prusa, a ne zaštite od korupcije. Veza ondašnje Francuske i današnje Hrvatske mogla bi završiti na tome da je hrvatsko veleposlanstvo u Parizu smješteno u ulici koja nosi ime prvog predsjednika Treće republike Adolphea Thiersa. Sve druge slučajnosti mogu biti izmišljene. Hrvatska je republika ispisana na čvrstom papiru koji se zove Ustav, bira vlast na izborima između različitih stranaka, ima institucije koje imaju i druge republike. Tuđmanova Hrvatska zvala se republikom, jer se nije mogla vratiti u doba Tomislava i Zvonimira i zvati kraljevinom, a državnog poglavara kraljem. Hrvati nisu razmišljali o monarhiji ni kad im je bilo najteže. Republika je dominantan model uređenja i na našem kontinentu i u svijetu; nisu uvijek i najbolji.
Uobrani od agresije i u borbi za državu Hrvati su se ujedinili oko Tuđmana; kad je rat završio i kad se Hrvatska našla u novom sistemu, kao kod svakog prevrata, država se odvojila od naroda i sve više se odvaja. Od javne stvari, republika se lako izrodi u svoju suprotnost, pa njome ovladaju elite, ili gore, klanovi, stranački ili interesni. Hrvatska se podijelila u one koji ne mogu živjeti od svoga rada i na one koji žive od rente, vlasničke i stranačke. Zna se koja je polovica brojnija, a koja jača. Sve se to događa pod egidom republike, u sistemu demokracije, iza kulisa parlamentarizma i bez prave pravne države. Dok se u Hrvatskoj ne uspostavi pravna država da svi budu jednaki pred zakonom i da državne institucije ostvaruju jednakost građana, republike se mogu mijenjati sa svakim izborima; ništa se u republici neće promijeniti.
Hrvatska je bila republika i u vrijeme Jugoslavije, ali nije značila ono što se pod republikom misli od antičkih vremena. Imala je obilježje administrativne jedinice, političke cjeline i kulturne zajednice, ali nije bila država, čak ni država u državi. Model prve hrvatske republike Franjo Tuđman uvezao je iz Francuske, poklapa se s razdobljem njegove vlasti za koju se ne može reći da nije bila republika: “republikanskog monarha” Tuđmana nije naslijedio nitko iz obitelji, ako je takvih planova bilo; ne može se reći ni da nije funkcionirala kao autoritarna i autokratska država, zasnovana na moćnom pojedincu i na stranačkoj ekipi koja nije bila za podcjenjivanje. Prvi predsjednik imao je oko sebe čuvene akademike, slavne profesore, istaknute odvjetnike, poznate pisce, uspješne poslovne ljude. Nisu oni bili postavljeni kao figure na Tuđmanovoj ploči; iako nisu bili formata Andréa Malrauxa, koji je služio De Gaulleu, Tuđmanovi su ljudi modelirali državnu politiku. Danas nije tako.
Prva hrvatska republika ostat će upamćena po tome da je stvorila i obranila državu. U dobroj uspomeni neće ostati po tome da je afirmirala demokraciju i vladavinu prava. Druga republika nije ispravila zatečene deficite, neke je i povećala. Utoliko
ideja o trećoj republici može djelovati privlačno, osobito za građane koji bi htjeli bolju i pravedniju Hrvatsku. HDZ vjeruje da je jedini zaslužan za državu i da mu država pripada više nego drugima. Čak i kad nije na vlasti, u rijetkim prilikama, Tuđmanova stranka postavlja se kao vlast, osporavajući zakonitost izabrane vlasti, kako je to bilo u Splitu, na Rivi, protiv vlade Ivice Račana, ili u Zagrebu, na Savskoj cesti, protiv vlasti Zorana Milanovića. Prosvjedi bi bili legitiman demokratski oblik političke borbe da nisu u sebi sadržavali nedemokratske elemente borbe protiv demokracije. Šatorom se služe fanatici, a ne demokrati. HDZ je opozicijsku politiku izražavao na violentan način na ulici, njegovi oponenti činili su to u Saboru; kad su silazili na ulicu, nisu se služili nasiljem. Na temelju zasluga za državu i zasluga u borbi za oslobađanje države, HDZ ubire rentu čitav život, kao da je sam obranio državu i kao da nije imao masovnu podršku naroda svih političkih uvjerenja i svih socijalnih kategorija. I različitih nacionalnosti, što nije zanemarivo kad je na dnevni red Povijesti sa zakašnjenjem došlo i hrvatsko pitanje. HDZ je predvodio tadašnji svehrvatski pokret, ali niti je bio sam u njemu niti je sam pobijedio.
Bi li Hrvatske bilo bez HDZ-a i bi li danas postojao HDZ bez Hrvatske, više je skolastičko ili retoričko nego ozbiljno političko pitanje. Povijesne okolnosti odredile su odnose stranke i države. U HDZ-u imaju pravo na ponos, ali i obvezu na umjerenost. Poniznost, o kojoj govore stranački prvaci, izgubila se od prvoga dana: HDZ nije osnovan s pompom s kakvom se slavi; Stipe Mesić u prešućenim memoarima piše da je na Jarunu, gdje se Tuđman sklonio od braće Veselica, bilo svega 48 delegata, od kojih su Glavaš i Šeks njih 28 dovezli autobusom iz Osijeka! Za početak je to bilo dosta. Tuđman je malu stranku pretvorio u veliki nacionalni pokret. Dvije odluke Hrvatskoga sabora o izdvajanju Hrvatske iz Jugoslavije donijele su HDZ-ove većine; da se Dan državnosti nastavio slaviti 26. lipnja, ili da je premješten na 9. listopada, nitko najjačoj hrvatskoj stranci ne bi oteo povijesnu zaslugu u osamostaljenju hrvatske države. Ali, kad je najvažniji državni blagdan vraćen na 30. svibnja, sve druge sastavnice hrvatske borbe i pobjede isključene su iz zasluga; slabi se dan kad je HDZ došao na vlast, i to kao Dan državnosti. Izjednačene su država i stranka. Na toj političkoj podlozi izrastaju sve devijacije vlasti, dok zaslužna stranka prisvaja sve zasluge za državu. HDZ-u se ne može oduzeti ono što mu pripada; ne može ni HDZ oduzeti drugim akterima ono što njima pripada. Ako je republika, Hrvatska pripada svim svojim građanima, bez stranačke ili neke druge, trajnije i važnije razlike.
Za pobjedu na izborima, HDZ-u, ili drugoj stranci, pripada pravo da formira vlast u zemlji. Ali, izborna pobjeda ne daje nikome pravo da prisvoji državu i da ovlada njenim institucijama. Tuđman je ostavio Hrvatsku s demokratskim deficitom koje su namirivale vlasti poslije njega. Hvaleći se nekritički “postignućima” na gospodarskom i socijalnom planu, Plenkovićeva vlast, i sam Plenković, zanemaruju probleme na planu pravne i socijalne države, ali i na planu demokracije, o čemu se, uglavnom, ne govori ili šuti. Politička kriza demokracije neće završiti dok se javne službe ne stave u službu javnosti i dok se u javnome prostoru ne uvede načelo pluralnosti. Vlast pripada izbornom pobjedniku ili pobjednicima; država pripada svima. HDZ je, s Plenkovićem u glavnoj ulozi, tako zagospodario državom da ponižava ili ignorira opoziciju; uoči početka kampanje, predsjednik stranke ne priznaje da za njegovo radno mjesto može konkurirati itko drugi, a prema šefu države odnosi se kao da mu je Ustavni sud izglasao nepovjerenje. Zoran Milanović iskače iz obveza stranačke neutralnosti. Ali, nije na šefu protivničke stranke – i tehničke vlade – da ga zbog toga sankcionira. Da je Hrvatska parlamentarna republika i pravna država, sve bi došlo na svoje mjesto.
Hrvatska je s promjenom vlasti napravila i promjenu uređenja, s jakog polu pred sjedni č kog sistema, gdje je vlast bila koncentrirana na Pantovčaku, prešla na blagi parlamentarni sistem. Računalo se da će se težište prebaciti na Sabor, da će vlada obavljati funkciju izvršne vlasti, a daće predsjednik Republike biti nad stranački moralni autoriteti politički arbitar, da smanji dominaciju stranačke vlade. Šefu države ostavljen je legitimitet jedine političke institucije u vlasti koju izravno bira narod, a ne Sabor. Iako predsjednik nema operativne ovlasti u unutrašnjoj politici, a u pitanjima vanjske politike i obrane dijeli ovlasti s vladom, predstavlja jedan od stupova državne vlasti i ravnoteže između političkih stranaka. Tako su njegovu ulogu shvaćali i birači, koji su obično birali za šefa države političara koji nije pripadao vladajućoj grupaciji ni istoj stranci kojoj je pripadao predsjednik vlade. Stipe Mesić izabran je nasuprot Ivi Sanaderu, Ivo Josipović nasuprot Jadranki Kosor, Kolinda Grabar-Kitarović nasuprot Zoranu Milanoviću, a Zoran Milanović nasuprot Andreju Plenkovića. Predsjednik i premijer bili su u stanju permanentne kohabitacije koja nije predstavljala nerješiv problem dok Plenković nije najavio “tvrdu kohabitaciju”, a Milanović je od prve prihvatio i zaoštrio sa svoje strane.
Država ne funkcionira usklađeno, to je bilo jasno prije nego što je izbila posljednja faza borbe za vlast. Što je do ličnosti koje obnašaju dvije najvažnije funkcije u državi i njihovih karaktera, sličnih jer imaju jake osobnosti, i taštinu koja ide uz osobnost, a što do nepreciznih odredbi o njihovim odnosima i nadležnosti. Predsjednik države načelno je zadužen za funkcioniranje državne vlasti i za predstavljanje države, a operativno da proglašava zakone i kad se s njima ne slaže, da s Vladom suimenuje neke državne funkcionare iz “svoje” domene. Mesić i Josipović nisu zbog toga bili frustrirani, Mesić je pristao na smanjenje predsjedničkih faraonskih ovlasti, Grabar-Kitarović je nekoliko puta prijetila praznom puškom, dok je Milanović s Plenkovićem skovao ratnu sjekiru, s kojom kreće u završni “rat” sa svojim oponentom.
Državne institucije nemaju dostatno povjerenje da bi poslije izbora, tko god pobijedio, sve ostalo na svome mjestu. Pobijedi li HDZ, neće moći po starom; nezadovoljstvo poslije izbora može postati jače od nezadovoljstva prije izbora, ako HDZ ne bi korigirao svoju politiku, a osobito arogantni stil. Pobijede li konkurentske stranke, s Milanovićem ili bez njega, čekaju ih teške obveze da promijene državu, a da afirmiraju republiku, pravnu državu i demokraciju, da izjednače građane pred zakonom. Odluče li se za dublju promjenu ustavnog sistema, napravile bi početnu – ili početničku – pogrešku da to rade stručnoj i političkoj javnosti iza leđa. Moraju se izjasniti prije izbora hoće li redizajnirati sistem ili će provesti kozmetičke promjene, da se mogu riješiti HDZovih kadrova. Demokracija će se očitovati u proceduri, pravna država u zakonitosti, a republika u tome tko mora otići, a tko može ostati. Tko dolazi s planom o čistkama, mora znati da jedna čistka izaziva drugu čistku, čak i u istoj republici.
Hrvatima je u prve dvije republike bilo važnije da imaju državu nego kako će država funkcionirati. Ako bi se treća republika potvrdila kao uređenje koje svim članovima daje ista prava i iste šanse, onda bi je valjalo dobro pripremiti i podržati. A ako bi trebala na velika vrata uvesti novu vladajuću kastu, onda su i dvije bile previše.