Nije slučajno da su država i zemlja sinonimi, ali otkako se ovdje ginulo za teritorij koji je postao prostor, ubijamo ga žestinom agresora

Život na granici je opasan i tvrd, al’ moje ime ovdje odsad znači pravda, pjevao je Šejn kroz usta Darka Rundeka, a naša metiljanja po granicama, inicijative za izvođenje vojske na iste poprima sve zlokobnije intonacije jer pravo je pitanje, koje mi je nedavno postavio mudri kolega, što bi to vojska radila na granicama a da policija već sada ne radi. Zar bi stvarno mitraljirali na svaki šum lišća ili bi organizirali lov na nesretnike koji pokušavaju pobjeći od tko zna čega i idu tko zna kamo. Sada je vrijeme za jake poruke, dramatične vapaje, krv i suze u političkim jaucima, u naricanjima nad mukama naroda koji su svojim djelovanjem manje-više doveli u tu situaciju, a ovakvim porukama samo produbljuju sudbinski fatalizam kao tradiciju i način života. Nisam siguran da svi koji koriste specifičnu atmosferu prije izbora razmišljaju o tome kakve duboke učinke proizvode poruke čija je namjena momentalna politička korist. Još je strašnije i poraznije ako su toga svjesni, da zbog svojih plitkih interesa izazivaju tektoniku s nesagledivim posljedicama kojima se kraj nazire u dramatičnom epilogu bitke svih bitaka. Sveto hrvatsko tle, kako je pjevano i u pjesmama koje su krvcu tjerale da bučnije kola našim plavim žilama, razlog je zbog kojeg su generacije prinosile žrtvu na oltare raznih domovina da bi, na koncu konaca, moja generacija bila među onima koja je imala nepodjeljivu čast ginuti za suvereno i napokon nacionalno ostvareno tle, zakolčano tisućama života i ugroženim sudbinama. No priča o hrvatskom tlu, na žalost ili na sreću, tu ne prestaje. Iznenadan obrat u odnosu prema njemu dogođen je u trenutku kada je hrvatski teritorij, za koji se jurišalo, postao hrvatski prostor koji smo odlučili ubiti na oltaru lukrativnosti i pod nožem kapitala. Nemoguće je logikom opisati taj sunovrat iz stanja u kojem se cijela nacija podigla da obrani zadnju teglu našeg černozjoma, da bi odmah poslije toga, gotovo pa drugi dan mira, a negdje i u trenucima trajanja domovinske konflagracije, tom istom tlu prilazila, može se mirno reći, agresorski.

Zahvati koje smo u posljednja tri desetljeća učinili na našem prostoru potpis su za budućnost i vjerojatno razlog za sram zbog onoga što će oni koji dolaze, ako budu imali imalo pameti i kritičnosti, govoriti o nama. Slušajući nedavno predavanje Jerka Rošina upravo o odnosu prema hrvatskom prostoru, naslutio sam dubinu problema i iz pozicije kroničara odjednom se našao u poziciji ogorčenosti. Jednostavno je nemoguće ostati hladan i distanciran na sve ono što je Rošin otkrivao u svojoj strukovnoj nadahnutosti i dokumentirao fotografijama s terena. Najjednostavnije rečeno, Hrvatska upravo poprima fizionomiju ljudi koji na njoj žive i kojima je novac pomutio zadnji trag razbora i ukusa pa se sve svodi na brzu zaradu i još bržu devastaciju. Govoreći o Deklaraciji o hrvatskom prostoru, kojom je Akademija arhitektonske znanosti i umjetnosti željela upozoriti na dramatičnost situacije, Rošin je donio sjajnu igru riječima poručivši da se nešto tako ludo dogodilo u trenutku kada je SPACE postao PLACE, a onda je PLACE umro. Tekst Deklaracije, usvojene prije više od godinu dana, završava dramatičnim apelom za spas hrvatskog prostora: “Sada kada su svi temeljni hrvatski državotvorni i strateški ciljevi ostvareni, sada kada smo postigli najviši oblik integracije s Europom i ušli u najsnažnija savezništva, sada je došao trenutak da se okrenemo učvršćenju svoje nacionalne opstojnosti, koja po mnogočemu počiva na dugoročno održivu prostoru.

Naš narod kao politička zajednica ostvaruje suverenitet na zemlji/ teritoriju/prostoru koji se zove Hrvatska. Nisu slučajno pojmovi zemlja i država – sinonimi. Zato je posljednji čas za nacionalni konsenzus o tome kako je prostor, uz narod i suverenu vlast, treći oslonac državne stabilnosti i opstojnosti. Bez dugoročno održivoga prostora nema ni opstanka hrvatske države.” Uh, kako nezgodno za suvereniste preslobodnozidarskog uvjerenja koji će se javno zaklinjati u domovinu, a onda ilegalno betonirati obalu, graditi nakarade koje avetinjski strše na svakoj zelenoj površini, umjesto planiranog bogatstva vidjeti neiskorišteno gradilište, u gradovima raditi zahvate koji ih od planiranih cjelina i organizama pretvaraju u nabacano neprobavljive nakupine bahatosti i primitivizma. Zaludu su članovi Akademije proteklu godinu čekali poziv od predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, vjerujući da će epicentar hrvatske demokracije biti zainteresiran za hrvatski prostor. Uostalom, čime će naš najviši dom upravljati ako ostanemo bez upotrebljive domovine, logično je pitanje za sve, ali ne i za predsjednika Sabora i zastupnike koji su imali preča posla oko svojih karijera i dodvoravanja šefovlju. Premda su pristojno zamolili prijem, odgovor nisu dočekali i možda utjeha može biti da će ih se pozvati u novom sazivu, možda, ako ostane na povišenom položaju u domu hrvatske demokracije i sam uzvišeni Jandroković osjeti poriv za napokon konkretan razgovor, a ne kvazipolitičko razgibavanje, pa arhitekte sasluša i shvati kako, dok se oni igraju skrivača s odgovornošću, Hrvatska vani nestaje, i to doslovno i nedvosmisleno. Arhitekti su Deklaraciju o hrvatskom prostoru osmislili kao dramatičan, ali dobronamjeran apel na savjest svakog onog tko u ovom trenutku djelovanjem i zauzimanjem konkretnog mjesta odgovornosti može utjecati na očuvanje onoga za što se ne tako davno umiralo. Isto tako, ona je i apel hrvatskoj javnosti da domovina nije nešto imaginarno, nego se radi o materijalnom temelju postojanja, ako ga već želimo ekskluzivirati na jednom ograničenom području. Zaklinjati se u hrvatsku domovinu, a s druge strane divljati po hrvatskom prostoru rijetko je viđeno licemjerje, pogotovo ako se sve dovede u krajnost u kojoj se za male novce strancima prodaje “obiteljsko srebro”.

Kakva je tu onda vrsta domoljublja u pitanju, tko je agresor, tko domaći izdajnik, treba li i protiv takvih zazvati vojsku na ulice, kako što to zazivaju graničari stari, ili treba vojsku izvesti na ulice da zaštite nakupce i prekupce koji kvadrat Hrvatske vide isključivo monetizirano i mobilizirano. Razumljiva je stoga užasnutost svjesnog dijela struke nad stanjem u hrvatskom prostoru, razumljiva je i nezainteresiranost političkih grupacija jer njihovo glavno pitanje tijekom hrvatske samostalnosti je “a gdje sam tu ja”, razumljiva je i šutljivost drugog dijela struke koja se naplaćuje kroz devastaciju i kleči pred imperativom zarade, ali nije razumljivo da građani ove države još nisu shvatili da imenice zemlja i država nisu slučajno sinonimi. I da, što je posebno važno, nije riječ o šupljim frazama, već o stvarnoj zemlji koja stenje pod našim pritiscima i čudi se onome što smo joj, nezajažljivi i tupavi, kadri napraviti. Izgraditi Hrvatsku tako je postao poziv za uništavanje zemlje. Nema se tu više što puno dodati. Jer tekst Deklaracije o hrvatskom prostoru nije teško ni pronaći ni pročitati, a bome ni shvatiti. Ako se želi. Druga je stvar da je lakše okrenuti glavu i pustiti mješalice betona da zazidaju i naš zadnji prozor u budućnost.

ČLANOVI AKADEMIJE ARHITEKTONSKE ZNANOSTI I UMJETNOSTI UZALUD SU GODINU DANA ČEKALI DA IH SE PRIMI U SABORU