Industrijska revolucija i kolonizacije podijelile su svijet na razvijeni Sjever i nerazvijeni Jug. Tehnološka revolucija povećala je razlike

Industrijska revolucija počela je u Engleskoj i proširila se zemljama Europe i poslije većinom zemalja koje se nalaze na sjeverno dijelu zemljine kugle. Industrijalizacija zemalja Juga kasnila je ili se uopće nije dogodila. Zemlje Sjevera stekle su proizvodnu prednost pred zemljama Juga, što je bio jedan od njihovih izvora bogatstva. Drugi dio njihova bogatstva dolazio je iz kolonija koje su se u pravilu nalazile na južnom dijelu zemaljske kugle. Industrijska revolucija i kolonizacije podijelile su svijet na razvijeni Sjever i nerazvijeni Jug. Poslije je tehnološka revolucija povećala te razlike. Nakon Drugog svjetskog rata svijet se dodatno ideološki podijelio na Zapad (kapitalistički i demokratski) i Istok (komunistički i nedemokratski). Te su podjele ostale do danas: horizontalno (Sjever/Jug) i vertikalno (Istok/Zapad), i čini se da se upravo povećavaju. Nakon Drugog svjetskog rata u Bretton Woodsu uspostavljena je nova ekonomska organizacija svijeta koja ga je trebala učiniti razvijenijim, solidarnijim i zaštićenijim od raznih vrsta ekonomskih, socijalnih pa i političkih kriza. Svjetska banka (grupa s više institucija) osnovana je s ciljem borbe protiv globalnog siromaštva te razvoja najmanje razvijenih zemalja. Međunarodni monetarni fond osnovan je radi čuvanja stabilnosti međunarodnih financija, a Svjetska trgovinska organizacija radi micanje prepreka slobodnoj međunarodnoj razmjeni. Cijeli se sustav zasnivao na slobodnom tržištu, stabilnosti tečaja, stabilnosti nacionalnih financija i slobodnoj (liberalnoj) međunarodnoj trgovini.

Uposlijeratnom razdoblju gospodarstvo svijeta razvijalo se relativno visokim stopama, da bi poslije usporilo. Međutim, u isto su vrijeme razvijeniji i bogati postajali bogatiji, a siromašni siromašniji. Dvadeset najmanje razvijenih zemalja imalo je 1960. – 1962. godine prosječni bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku 212 US dolara, a za dvadeset najbogatijih zemalja taj je prosjek iznosio 11.417 US dolara. Četrdeset godina poslije (2000.–2002.) taj je prosjek kod najmanje razvijenih zemalja narastao na 267 US dolara, a kod najbogatijih zemalja na 32.339 US dolara. Razlike u razvijenosti koje su se dogodile u prvim razdobljima industrijske revolucije izgleda da su se više-manje zadržale do danas. Dominaciju u međunarodnim ekonomskim organizacijama zaduženim za “globalni” razvoj imaju razvijene zemlje Zapada, vjerojatno najviše u svoju korist.

Takvim djelovanjem međunarodnih organizacija nisu bile zadovoljne zemlje u razvoju, koje su potkraj prošlog stoljeća počele ostvarivati iznadprosječne stope rasta. Radi ostvarivanja zajedničkog interesa počele su u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji više-manje nastupati zajednički kako bi pojačale svoj pregovarački položaj. Brazil, Rusija, Indija i Kina (BRIC) osnovali su 2009. “platformu” za međuvladinu gospodarsku suradnju i za poticanje ulaganja. Južnoafrička Republika pridružila se 2010. i BRIC je prerastao u BRICS. Početkom ove godine platformi su se pridružili i Egipat, Etiopija, Iran te Ujedinjeni Arapski Emirati, i platforma je prerasla u BRICS+. Argentina je nakon promjene predsjednika odustala od članstva.

Desetak drugih zemalja izrazilo je želju za članstvom. S 50 milijardi dolara kapitala zemlje BRICS-a pokrenule su (2014.) Novu razvojnu banku i mehanizam podrške likvidnosti (Contingent Reserve Arrangement) kao alternativu Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu. Očekivanja da će zemlje BRICS-a biti dugoročno najbrže rastuće nisu se sasvim ostvarila. Dok je kineski BDP porastao sa 6 tisuća milijardi dolara 2010. na 18 tisuća milijardi dolara 2022., a indijski je u istom razdoblju rastao s 1,7 tisuća milijardi na 3,1 tisuću milijardi dolara, gospodarstva ostalih zemalja članica kudikamo su manje rasla ili su stagnirala. Mnogi vide zemlje BRICS-a kao predstavnike nerazvijenog Juga koji su suprotstavljeni utjecaju zemalja Zapada u grupi G7 (Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Japan, Kanada, SAD i kao kolektivni član Europska unija). Između te dvije grupacije zemalja postoje velike razlike: zemlje BRICS-a zauzimaju oko 30% Zemljine površine i imaju oko 3,75 milijardi stanovnika, a članice G7 pokrivaju 14 posto površine planeta i imaju oko 782 milijuna stanovnika. BDP BRICS-a je oko 28 tisuća milijardi dolara (u tome je 65% kineskog), a BDP G7 je oko 43,7 tisuća milijardi dolara. Svjetski BDP je 105 tisuća milijardi dolara. Prosječan BDP po stanovniku u zemljama BRICS-a je oko 7,7 tisuća dolara, a u G7 je 48 tisuća dolara, dok je globalni prosjek 12.467 dolara. Članice skupine BRICS+ uglavnom nisu susjedi i ne mogu se svrstati u neki tip regionalne integracije. Ekonomski i politički grupa je dosta heterogena. Međusobna ekonomska povezanost nije velika. Trgovina među članicama, osim s Kinom, je malena. Među nekim članicama postoje značajne napetosti (Kina nasuprot Indiji, Iran nasuprot Saudijskoj Arabiji, Egipat nasuprot Etiopiji). Početkom rata u Ukrajini zemlje BRICS-a još su se više udaljile od Zapada. Uglavnom ne sudjeluju u sankcijama protiv Rusije, a trgovina između Rusije, Kine i Indije dosegnula je povijesne razine. Kina vidi probleme sadašnjega liberalnog (zapadnog) svjetskog poretka kao mogućnost okupljanja većeg broja nezadovoljnih zemalja za uspostavljanje novih geopolitičkih odnosa. Ekonomska snaga BRICS-a dolazi iz prirodnih resursa koje te zemlje imaju (minerala i energenata), veličine populacije kao potencijalno najvećeg rastućeg tržišta i gospodarskog rasta Kine i Indije. Te zemlje imaju prilično komplementarne strukture ekonomije. Procjene su da će zemlje BRICS-a do 2050. godine stvarati oko 40% svjetske proizvodnje.

Nakon 2015. godine razvoj BRICS-a se usporio kad je Kina počela snažnije razvijati svoju inicijativu Pojas i put (Belt and Road Initiative (BRI)), jedan od vjerojatno najvećih mirnodopskih projekata u ljudskoj povijesti. Inicijativa nastoji povezati Aziju s Afrikom i Europom putem kopnenih i pomorskih mreža s ciljem poboljšanja regionalne integracije, povećanja trgovine i poticanja ekonomskog rasta. Kineski predsjednik Xi Jinping inspiraciju je našao u konceptu Puta svile uspostavljenog prije više od 2200 godina – trgovačkih putova koji su stoljećima povezivali Kinu s Mediteranom. BRI se sastoji od Ekonomskog pojasa Puta svile – transkontinentalnog prolaza koji kopnom povezuje Kinu s jugoistočnom Azijom, južnom Azijom, središnjom Azijom, Rusijom i Europom – i Pomorskog puta svile 21. stoljeća, morskog puta koji povezuje kineske obalne regije s jugoistočnom i južnom Azijom, južnim Pacifikom, Bliskim istokom i istočnom Afrikom, sve do Europe.

Inicijativa definira pet glavnih prioriteta: koordinacija politike, infrastrukturna povezanost, neometana trgovina, financijska integracija i povezivanje ljudi. Iako se u toj inicijativi uglavnom radi o trgovačkim, financijskim, ekonomskim i infrastrukturnim poslovima, ona je puno više od toga: ona je politički projekt s globalnim geopolitičkim značajem!

Planirani završetak projekta je 2049., na stotu godišnjicu osnutka Narodne Republike Kine, do kada Kina planira postati vodeća globalna ekonomska sila, kao što je već bila do 1830. godine. Inicijativi Pojas i put pridružilo se više od 150 zemalja. Za ostvarivanje te inicijative Kina je 2016. godine osnovala Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (Asian Infrastructure Investment Bank, AIIB). Dolaskom COVID-19 Kina je usporila svoje aktivnosti oko BRICS-a i općenito oko međunarodne suradnje, osim što je u vrijeme Olimpijskih igara u Pekingu sklopila ugovor s Rusijom o strateškoj suradnji “bez granica”. Inicijativa Pojas i put preuzima puno širu ulogu od ekonomske, tako da s dominacijom Kine u BRICS-u on sve manje postaje ekonomski forum za globalni rast i razvoj, a sve više politički klub koji se uključuje u geopolitičke promjene. Može se očekivati da će BRICS+, zahvaljujući brojnosti svojih članica, stvarati sve jači pritisak u međunarodnim institucijama za veći utjecaj i više pozornosti za zemlje u razvoju. Koliko će BRICS+ biti uspješan, ovisit će o tome s koliko će uspjeha moći pomiriti razlike među članicama. Nesumnjivo je da će se u idućim dekadama ekonomska snaga i globalna ravnoteža moći pomicati prema zemljama u razvoju (Istoku i Jugu). Brzina tog pomicanja ovisit će o gospodarskom rastu, prije svega Kine te razvoju njene meke i tvrde moći. Isto tako razvoj skupine BRICS+ ovisit će i o tome kako će njegove članice prihvaćati sve jaču ulogu Kine, prije svega Indija, koja je trenutačno ekonomski puno slabija od Kine, ali s većim stopama rasta proteklih godina. I na kraju, ali najbitnije, kako će Zapad, članice G7, a prije svega Amerika, reagirati na sve snažniju ulogu Kine u međunarodnoj ekonomiji te posljedično i u međunarodnoj politici. Amerika je danas vodeća ekonomska, politička i vojna globalna sila i teško je očekivati da će ugrožavanje svoje vodeće pozicije gledati mirno. Zemljama skupine BRICS+ zajednički je otpor prema dominaciji sustava liberalne politike Zapada i dominaciji američkog dolara kao svjetske valute, iz čega, smatraju, Amerika neopravdano izvlači koristi, zbog čega nastoje međunarodne transakcije u sve većoj mjeri obavljati u vlastitim valutama. Za predviđanje razvoja globalnih geopolitičkih promjena u vremenu ispred nas treba prije svega pratiti i analizirati ponašanje Amerike i Kine.