I bez mandata UN-a, bombardiranje Srbije prije 25 godina bilo je opravdano zbog zaustavljanja etničkog čišćenja i genocida na Kosovu

Iako je odonda prošlo već 25 godina, bombardiranje Srbije 1999. godine i danas izaziva golemu pozornost, pogotovo zbog ruskog rata u Ukrajini, s obzirom na to da se upravo intervencija ta intervencija NATO-a pokušava iskoristiti kao opravdanje za rusku agresiju na Ukrajinu. Zanimljivo je kako pritom svaka strana događaje otprije 25 godina interpretira rašomonski, na svoj način, ignorirajući činjenice koje joj ne odgovaraju. Srbija tako 24. ožujka 1999., kada je počelo bombardiranje Srbije, smatra početkom agresije NATO-a na Srbiju, odnosno Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja je tada još postojala. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tako je prije nekoliko dana u Prokuplju kod Niša na jugu Srbije, 50-ak kilometara od granice s Kosovom, govoreći na državnoj komemoraciji u povodu 25. obljetnice bombardiranja Srbije, akciju NATO-a opisao kao “agresiju” NATO-a na Srbiju, kojoj je cilj “komadanje Srbije”, na što Srbija, kako kaže, “ne pristaje”. Štoviše, Vučić tvrdi da ta “agresija” i nakon 25 godina još traje, iako se Srbija ne predaje i ne pristaje na komadanje i okupaciju. Prokuplje, naravno, nije odabrano slučajno. Tamo je tog 24. ožujka 1999. pala prva žrtva bombardiranja. Riječ je o vojniku Bobanu Nedeljkoviću, o kojem je Vučić puno govorio, kao i o drugim žrtvama “NATO agresije”. Vučić, međutim, ni ovog puta nije rekao ni jednu jedinu riječ o tome što je zapravo dovelo do “agresije” NATO-a na Srbiju, propustivši objasniti da je nasilje na Kosovu počelo puno prije 24. ožujka 1999. Još osamdesetih godina režim Slobodana Miloševića ukinuo je kosovsku autonomiju, ograničivši kosovskim Albancima pravo na upotrebu vlastitog jezika. Albanci su postali žrtve brutalne represije. Kosovski intelektualci osuđivani su u montiranim političkim procesima na dugogodišnje zatvorske kazne (u jednom takvom procesu osuđen je i današnji kosovski premijer Albin Kurti), a Albanci su masovno izbacivani s posla. Zatvarane su kosovske škole i kulturne ustanove. U drugoj polovici devedesetih vlasti Srbije intenziviraju brutalnu vojnu i policijsku represiju na Kosovu, osobito nakon stupanja na scenu Oslobodilačke vojske Kosova. Represija i progon nakon početka zračnih udara NATO-a postaju još gori. Nemoćne pred NATO-om, srpske snage iskalile su svoj bijes na kosovskim civilima. U trenutku kada je bombardiranje započelo, već je 400 tisuća Albanaca pobjeglo u Albaniju i Makedoniju, a zatim je progon dodatno pojačan. Do kraja bombardiranja, prema podacima UN-a, milijun Albanaca protjerano je s Kosova.

Zbog toga je i došlo do bombardiranja Srbije. NATO je želio zaustaviti etničko čišćenje kosovskih Albanaca i spriječiti humanitarnu katastrofu, s obzirom na to da je Milošević uporno odbijao obustaviti brutalno etničko čišćenje Kosova. Točno je da je NATO pritom prekršio međunarodno pravo, odlučivši se za akciju bez mandata UN-a, ali to je ipak opet bila samo posljedica činjenice da su Rusija i Kina kao stalne članice Vijeća sigurnosti blokirale takvu odluku u UN-u. Zbog toga se NATO odlučio za djelovanje bez mandata UN-a, a da bismo danas razumjeli tu odluku, važno je shvatiti i kontekst u kojem je donesena. Naime, bilo je to samo nekoliko godina nakon što međunarodna zajednica nije uspjela spriječiti srpske zločine nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, među njima i zločin u Srebrenici, koji su međunarodni sudovi kasnije okarakterizirali kao genocid. Kasnije su međunarodni sudovi donijeli više presuda kojima su kaznili odgovorne za srpske ratne zločine na Kosovu, počinjene u okviru Miloševićeva zločinačkog pothvata protiv kosovskih Albanaca.

Bilo je, naravno, i presuda za zločine koje je nad Srbima počinila albanska strana, ali je srpskih zločina bilo neusporedivo više. Srbija, naravno, nikad nije priznala te zločine, kao što ne priznaje ni ratne zločine koje su njezine snage počinile u Hrvatskoj i BiH, nego ih je godinama nakon rata prikrivala, a leševe pobijenih albanskih civila šleperima premještala iz masovnih grobnica na Kosovu u masovne grobnice u Srbiji. U sukobima na Kosovu do lipnja 1999. poginulo je oko 13 tisuća ljudi, a većina poginulih su Albanci. Iako je i tromjesečnom bombardiranju bilo civilnih žrtava i razaranja civilnih objekata u Srbiji (po srpskim podacima, ubijeno je oko dvije tisuće civila i tisuću vojnika, dok je, prema podacima Human Rights Watcha, poginulo oko 500 civila), to ne dovodi u pitanje karakter cijele operacije. Intervencija NATO-a 1999., premda je bila prva takva akcija bez mandata UN-a, bila je opravdana humanitarna intervencija, kojoj je cilj bio zaustavljanje zločina i sprečavanje potencijalnog genocida i humanitarne katastrofe epskih razmjera, a ne agresija i genocid NATO-a nad Srbijom. NATO nije ni planirao ni proveo okupaciju Srbije. Udari su trajali 78 dana, sve dok Milošević nije pristao na povlačenje srpske vojske i policije s Kosova, čime je omogućen povratak izbjeglih, ulazak humanitarnih organizacija i uspostava privremene administracije UN-a. Iako Vučić tvrdi da je cilj NATO-a bilo komadanje Srbije, sve ono što se nakon intervencije događalo s Kosovom i što je dovelo do proglašenja neovisnosti 2008. odvijalo se u okviru UN-a i pod vodstvom međunarodne zajednice. Premda Srbija tu odluku ne priznaje, čak je i Međunarodni sud pravde (ICJ) 2010. presudio da proglašenje neovisnosti Kosova ne predstavlja kršenje međunarodnog prava, dajući prednost pravu na samoodređenje pred teritorijalnom cjelovitošću, s obzirom na to da je zbog zločinačke Miloševićeve politike – u kojoj je u to vrijeme istaknutu ulogu imao i današnji predsjednik Vučić – jedino neovisnost jamčila opstanak albanskog stanovništva na Kosovu.

Utom je kontekstu i pozivanje Putina na kosovski presedan pri pokušaju opravdavanja aneksije četiriju ukrajinskih pokrajina, kao i Krima prije deset godina, potpuno neutemeljeno i apsurdno. Premda se i Putin poziva na presedan iz 1999., kada je NATO poduzeo akciju radi zaštite tamošnjih civila, situacija koja je u veljači 2022. vladala na istoku i jugu Ukrajine, kao i situacija na Krimu uoči aneksije 2014., neusporediva je s kosovskom 1999. godine. Ruska agresija na Ukrajinu i u kosovskom kontekstu predstavlja najgori mogući međunarodni zločin koji jedna država može počiniti drugoj državi – zločin agresije – a ono što se dogodilo na Kosovu nipošto ne može opravdati taj zločin. Ni poruke iz Beograda ne ohrabruju. Kosovo je prvo i zadnje poglavlje raspada jugoslavenske federacije, koje još nije zaključeno. Zbog toga je Kosovo i danas potencijalno najeksplozivnije krizno žarište na Balkanu, o čemu svjedoči recentno gomilanje srpskih snaga u blizini kosovskih granica, dok se u Prištini pribojavaju invazije. S neizvjesnošću i zebnjom iščekuje se pravoslavni Uskrs početkom svibnja, kada će Vučić, čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik i patrijarh Porfirije objaviti novi srpski nacionalni program, peti u posljednjih 150 godina. Održavajući kontinuiranu atmosferu nacionalne katastrofe u zemlji, Vučić poručuje da su pred Srbima teški dani i dramatične odluke, ne iznoseći detalje, dok Dodik najavljuje novu fazu borbe. Jer agresija NATO-a koja je počela prije 25 godina, kako tvrdi Vučić, još nije završena. •

NEMOĆNE PRED NATOOM, SRPSKE SNAGE ISKALILE SU SVOJ BIJES NA KOSOVSKIM CIVILIMA