U svakoj branši, znamo, ima ‘grobara’ koji love u mutnom, ali kad-tad ih nešto stigne
GLUMAC I RAVNATELJ DRAME OSJEČKOG HNK GOVORI O NOVOJ PREDSTAVI ‘MARATONCI TRČE POČASNI KRUG’, O ODNOSIMA MUŠKARACA I ŽENA, RATOVIMA I ZAŠTO KAZALIŠTE VOLI VIŠE NEGO FILM
Laki je malo nervozan”, rečenica je to koja se još prije više od četiri desetljeća uvukla u naš rječnik i postala dio opće kulturne svijesti, kao i čitav niz citata koji nam živo prizivaju u sjećanja scene iz jednog od najgledanijih filmova u regiji. “Maratonci trče počasni krug”, Topalovići i njihovo pogrebno poduzeće, muljaže i obiteljske drame doživjeli su još jedno uprizorenje, ovoga puta na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Na ulaznice se čeka u redovima. Legendarnog Lakija utjelovio je Miroslav Čabraja, glumac, ali i ravnatelj Drame HNK u Osijeku.
Dušan Kovačević napisao je “Maratonce” kao dramski tekst 1972., kultni film snimljen je 1982., a osječka predstava stiže 2024. Čini se kao da se nije puno toga promijenilo u posljednjih više od pola stoljeća?
Znate što se promijenilo? Ono o čemu je Kovačević govorio te 1972. godine pisano je kao teatar apsurda, a danas je to na neki način realnost. Ljudi danas ni pred čime ne prezaju kako bi došli do svog cilja. Događalo se to i prije, naravno, no danas je, zahvaljujući medijima i društvenim mrežama, sve to otvorenije, sve vidimo i percipiramo, i možemo na neki način reagirati. Reći će netko kako je prije bilo bolje, no ne bih se s time složio. Možda je nekim ljudima bilo bolje, ali danas je dosta stvari dostupnije i na temelju toga možemo razvijati svoje mišljenje, pojedinac danas može sam za sebe daleko više zaključiti nego što je mogao prije. Otac sam dvjema djevojčicama, mogu danas “uguglati” bilo koji pojam i izbacit će im milijardu informacija, dok smo se mi morali patiti, odlaziti u knjižnice i kopati. Dakle, po meni, puno se toga promijenilo na bolje, samo je poanta u tome kako mi to iskorištavamo. I o tome je naša predstava – koristimo li sve to za svoje dobro ili za tuđe loše, odnosno gazimo li preko drugih da održimo nekakav posao, ili radimo pošteno i borimo se za svoje. Ili još slikovitije, radimo li na tome da mi imamo dvije krave ili da crkne susjedova jedna krava.
Način kako su poslovali Topalovići definitivno je bio lov u mutnome, a i danas je pregršt takvih primjera...
Apsolutno! O tome i govorim. Danas svjedočimo svemu tome, a prije su za nečije muljaže znala dvatri čovjeka. Sjećam se kako sam još 80-ih godina znao na groblju vidjeti prevrnute nadgrobne ploče pa sam jednom pitao baku što se dogodilo, a ona mi je odgovorila: “Ma to su tražili zlatne zube.” Na grobljima su danas kamere. A kako su to Topalovići radili, najbolje svjedoči rečenica da su za stotinu godina firme napravili 50 sanduka, a sahranili su 19.856 ljudi. Stvarno je to, kako kaže Bili Piton, eksploatacija.
Da budemo do kraja morbidni, upravo je Osijek prije jedanaest godina u jednom trenutku ostao bez grobara i nosača jer su uhićeni zbog krađe nakita i zlatnih zubi iz grobova.
Da, da, svi se toga sjećamo. Da se razumijemo, u svakoj branši ima takvih “grobara” koji misle da mogu loviti u mutnome, ali kad-tad ih nešto stigne.
Što bi Laki danas rekao da je živ?
U našoj inscenaciji ja ne igram Lakija kao Bata Stojković, već se pridržavam onoga što moj otac kaže. Kako on kaže, tako i jest. Sudjelovao sam svojedobno na debati na Pravnom fakultetu u Zagrebu na temu smiju li glasati stariji od, ako se ne varam, 75 godina, i zašto. Bio sam protiv, ne sjećam se tko je pobijedio, ali zaključili smo kako jako puno starijih sluša svoju djecu i govori: “Samo da mom djetetu bude dobro” pa će zato i glasati za ovu ili onu stranku, bez obzira na to bio za nju ili ne. Upravo su te komedije, koje su danas već i klasici, jednostavno svevremenske, zato što se mogu staviti u kontekst bilo kojeg vremena. Zaista, “Maratonce” možemo staviti i u današnje, i u vrijeme bivše Jugoslavije, pa i u 17. ili 18. stoljeće, potpuno će biti isto. Iskopavanje sanduka značit će možda nešto drugo, ovisno o vremenskom kontekstu, ali upravo je u tome ljepota kazališta – da u ovom trenutku svih pet naših nacionalnih kazališta postavi “Maratonce” i stavi ih u potpuno drugo stoljeće, bit će to pet potpuno različitih predstava. I zato ja obožavam kazalište, daleko više nego film ili televiziju. Konstantno je živo i jednostavno ulazi u nas, i kao glumce i kao gledatelje. Jedna nam je poznanica rekla kako je kupila ulaznice za “Maratonce” za tri različita dana. Stvarno je to veliko postignuće kazališta, ne jednog glumca. Za dobru predstavu morate imati glumce, logistiku, redatelja i njegovu autorsku ekipu, i naravno, tu je uprava, odnosno intendant i ravnatelj drame ili opere, kako bi se sve to posložilo. I na koncu, trebate odraditi dobar marketing. Iako, marketinga u našem slučaju u neku ruku i nije bilo, i to je bilo smišljeno. Dogovorili smo se da ništa ne puštamo van, u smislu kako će izgledati glumci ili scena, pa smo tim “tihim marketingom” napravili jako puno jer smo postigli da se publika zaintrigira. A kada je kazalište puno, i k tome još dobra predstava, to je najbolja reklama. Usmena predaja najbolji je marketing, a upravo smo se u nju uzdali. Za sat vremena u Slavonskom Brodu prodano je 600 ulaznica, a bila je to naša ukupno deseta izvedba. Kao glumac u toj predstavi, i kao ravnatelj Drame HNK u Osijeku, zaista mogu biti presretan, srce mi je puno. Ta je predstava samo naša i drago mi je što se naši sugrađani mogu njome ponositi.
A jeste se plašili tereta filma?
Pa ne. Kultni su to likovi, a u filmu su ih utjelovili kultni glumci, a svi su naši glumci skromni i nitko ne misli za sebe da je neka velika zvijezda, i naravno da ih je znala sustići i bojazan kako će to realizirati. No, kada smo tek razgovarali o predstavi, i naš intendant Vladimir Ham i ja smo znali kako će ona biti hit, i da za nju imamo glumce. Nikada ne bih postavio predstavu ako smatram da za nju nemam glumce. Vjerujem i da zbog glumaca gledatelji dolaze na “Maratonce”, a ne samo zbog teksta, bez obzira na njegovu popularnost i što bi takav efekt na našim prostorima postigli još samo možda “Tko to tamo pjeva” ili “Breza”. Usko je to vezanu za našu kulturu, za balkansku kulturu, jer u bilo kojoj zemlji bivše države nema nikoga tko ne zna barem deset ili petnaest citata iz filma.
Važno je, naravno, objasniti ljudima kako neće gledati film. Predstava ima, recimo, 65 posto dijaloga iz filma, nema krematorija, ali smo “dugmiće” ubacili na kraju. Da smo radili inscenaciju s filmskim scenarijom, trebalo bi raditi velike preinake u prostoru, a i predstava bi trajala daleko duže, jer u kazalištu nema brzih kadrova kao u filmu.
Kad smo već kod citata, jedan od omiljenijih je “Žao mi je što ste moji, a ne djeca nekog mog neprijatelja. Tko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti”. Znamo da su “Maratonci” i politička satira, priča o raspadu Jugoslavije, Pantelija predstavlja Tita, no je li politička ili obiteljska nota ono što “Maratonce” čini i danas toliko popularnima?
Obiteljska nota, u svakom slučaju. Mi smo potpuno izbacili političku notu jer smatramo kako nema smisla povlačiti paralele s nekim od naših vođa, današnji svijet jednostavno nije takav. Možda možemo vući usporedbe s Vladimirom Putinom ili nekim diktatorima, ali zašto bi naš narod to zanimalo. Ne bježimo mi od politike i vrlo često aludiramo na nešto, uloga kazališta bi trebala biti, a i jest takva, da se osvrćemo na društvo, ne da mi društvu ili nekome, ne daj Bože, solimo pamet, nego da ukazujemo na to što oni rade. A kako će oni na to gledati, neka je druga stvar. Isto tako, kazalište ne treba zauzimati stranu, ni lijevu, ni desnu, ili centar. Kazalište jednostavno treba biti kulturno, odnosno društveno osviješteno. Mi glumci i ne razgovaramo o politici, eventualno o nekim dnevnim aktualnostima, i to možda možemo ubaciti u neku predstavu, s određenim podsmijehom. Mi ne želimo davati odgovore uz koga bi narod trebao stati, bila bi to potpuno kriva putanja kazališta.
Dušan Kovačević imao je svega 24 godine kada je napisao “Maratonce”, kao izraz bunta jer su mu poništili diplomu. Koliko je realno očekivati da danas netko tako mlad napiše takav kritični tekst koji će ga pratiti kroz čitav život?
Vjerujem da postoje mladi. Često ističem kako se velike kulturne ustanove, poput naše, trebaju okretati mladima. I ne samo tako da ih potičemo na dolazak u kazalište nego i da se kreativno izražavaju. Ljudi koji vode kazališta jako su, stoga, odgovorni da prigrle mlade umjetnike i daju im priliku kako bi se izrazili, kao glumci, režiseri, dramski pisci... i stati na veliku pozornicu. Za predstavu “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, koja je također velik naslov, uključit ćemo troje mladih glumaca. Puno toga danas, nažalost, ovisi o tome tko su ti roditelji. Ne mislim stvarno da netko forsira nepotizam, nego nam je jednostavno mentalitet takav da ti se, ako imaš određeno prezime, otvaraju sva vrata.
Takav nam je mentalitet, očito...
Da. U skandinavskim državama ni ne znaju tko im je premijer, a kod nas su političari toliko prisutni u medijima da nema šanse da ne znaš tko ti je predsjednik ili premijer i što je jutros doručkovao.
Spomenuli ste “Let iznad kukavičjeg gnijezda” koji ćemo gledati ove godine u osječkom HNK. Jesu li upravo takvi veliki, filmski naslovi recept kako privući širu publiku u kazalište? Ili je rizik?
To je samo možda, jer može biti i dvosjekli mač. Rizik je svakako. Svaka dobra predstava je dobra predstava, bez obzira na to je li ili nije naslov. Vrlo često vidimo kako dobri naslovi propadaju, a oni za koje nitko ne bi rekao da će biti hit, privuku pažnju i postanu uspješnica tome kako su ih redatelj i glumci prenijeli. Svakako, za publiku je bolje da ima jedan kvalitetan naslov, jer je on sam po sebi već dobar predložak kroz koji glumac može nadograditi i sebe i lik. Ispalo je tako da imamo dva bombastična naslova u istoj sezoni u osječkom kazalištu. “Let iznad kukavičjeg gnijezda” Dražen Ferenčina i ja smo planirali sigurno četiri godine, ali nikako nismo uspjeli uskladiti termine, on je dosta angažiran, a htio sam da upravo on režira tu predstavu jer je, u konačnici, ideja i bila njegova. Jedno mi je jutro došao i rekao kako ima predstavu koja je baš za mene kao glumca. Nisam tada bio ni na kakvoj rukovodećoj funkciji, a bilo mi je glupo da dođem tadašnjoj intendantici Draženi Vrselji i kažem: “Čuj, imam predstavu, imam sebe kao glumca, i imam redatelja.” Otišao je on k intendantici, složila se kako je to dobra ideja, a drago mi je i što ju je prepoznao i intendant Vladimir Ham koji ju je naslijedio. Muška je to predstava i drago mi je što u našem ansamblu imamo 12, koliko nam treba, dobrih glumaca da apsolutno možemo sve to apsolvirati i na koncu izvesti na sceni.
Govorimo, dakle, o dvije velike muške predstave. Žene su i u “Maratoncima” potpuno marginalizirane, ništa ne govore, a na kraju postaju i žrtve ubojstava. Kakva je to poruka?
Poruka je kod nas potpuno suprotna. Znam da se i Dušan Kovačević protiv toga borio. Naša je poruka da je na neki način vrijeme za promjene. Često spominjem kako mi je apsurdno kada pročitam u novinama kako će ta i ta firma do te i te godine izjednačiti plaće muškarcima i ženama za isti posao. Priznajem da se tada zapitam gdje ja to živim i je li to jednostavno moguće. Osobno se ne krećem u takvom okruženju i, vjerujte mi, ispao sam baš glup, mislio sam da to ne postoji, posebno u zapadnoj civilizaciji. Nije mi ni na kraj pameti kritizirati neke zatvorenije zemlje, ali stvar je u tome da su za mene muškarac i žena potpuno isto. Imam doma dvije malene kćeri, suprugu, sestru, donedavno i mamu, punicu, mačku koja je ženka, svuda oko mene su žene. Ponosan sam na njih i treba im iskazivati poštovanje i podršku na svakome koraku. Nisam pobornik nikakvih pokreta, pa tako ni feminističkih, kao niti zabranjivanja, ali žene trebaju dići svoj glas i reći kako tako više ne ide, da je u 21. stoljeću sasvim normalno da i muškarci peru rublje ili kuhaju. Danas se od žene očekuje i da bude dobra majka, supruga, uspješna menadžerica, i da dobro izgleda, a od muškarca zapravo ništa, osim da bude muškarac.
Koliko vi sudjelujete u kućanskim poslovima?
Trudim se, dosta toga znam skuhati pa ljeti ja preuzimam kuhanje, no samo ta tri mjeseca, a ostalih devet to sve radi moja supruga Ivana (također glumica u osječkom HNK, nap.a.), kojoj se uistinu divim. U Istri sam proveo dobar dio djetinjstva, tetka mi je imala restoran u Italiji u koji sam često odlazio, pa kombiniram primorsku i slavonsku kuhinju.
Jednom ste mi rekli kako živimo na turbulentnom području pa se humor i sarkazam sami po sebi nameću. Je li to recept za uspješne predstave?
Nevjerojatno je ovo područje koje je imalo jako puno turbulencija, a one i danas postoje. Ti hladni politički ratovi na jedan su način grozni, a na drugi vrlo inspirirajući da budu ismijani. Napasti danas, u 21. stoljeću, državu koja ima svoj suverenitet i svoje granice, apsolutno je suludo. Što će meni susjedova kuća? Nepojmljivo mi je da netko želi nešto tuđe materijalno.
Strašno je zapravo što je to u ljudskoj prirodi.
Evo i danas vidimo kakve se poruke šalju iz Srbije u Hrvatsku, pa i na drugu stranu, stalno su neka previranja i na području Bosne i Hercegovine, i Kosova, i Makedonije... Ne razumijem što je to u ljudskoj prirodi da netko stalno želi biti jači od onoga drugoga. Nešto je to što je mom mozgu neshvatljivo. Nevjerojatno mi je životno iskustvo bilo prisustvovanje rođenju mojih djevojčica. Da svaki političar doživi kako dijete dolazi na svijet i vidi koliku bol i muku prolazi žena dok rađa, ne vjerujem da bi itko od njih htio ubiti to dijete ili da njihovo dijete netko ubije. Uvijek sam idealist i uvjeren sam da, kada bi svi muškarci na svijetu gledali kako žene rađaju, ratova ne bi bilo. Ozbiljno to mislim. U rađaonicama muškarci padaju u nesvijest, isti oni koji sutradan pucaju na nekoga.
U Osijeku i Baranji u posljednje se vrijeme učestalo snimaju serije i filmovi, najavljuju se novi projekti, koji uključuju i velika hollywoodska imena. Govorimo o filmovima “Wrongful Death” Vjekoslava Katušina i “260 dana” Jakova Sedlara, po romanu Marijana Gubine. Može li ovaj kraj biti nova filmska kulisa, kao što je to već duže vrijeme Dubrovnik?
Podsjećam na i na seriju “Šutnja” Dalibora Matanića, a on je, za razliku od Katušina, angažirao jako puno osječkih glumaca. Ne znam što točno planira Sedlar. Razumijem kako je u pitanju novac, i sve je to vrlo legitimno, ali nisu iskoristili domaći glumački potencijal, a jamčim kako mi i u HNK i na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku imamo glumce koji mogu iznijeti najzahtjevnije uloge. Naši su glumci nagrađivani, a angažirani su i rade dosta i u Zagrebu. Razumijem da se strane produkcije možda malo plaše jer ne poznaju okruženje, ali da dođu u naše kazalište po preporuku, mi bismo im je svakako dali. Dalibor Matanić apsolutno poznaje sve naše glumce i vidjeli smo kakav su uspjeh polučile obje sezone “Šutnje”. Snimala bi se i treća sezona te serije, da nije rata u Ukrajini. Istaknuo bih i Marija Šulinu koji je snimio film samo sa slavonskim glumcima, što je u jednu ruku vrlo hrabro od njega, ali mogu mu reći i hvala jer je iskoristio naš potencijal. Napravio je zaista jako dobar film.
U rađaonicama muškarci padaju u nesvijest, isti oni koji sutradan pucaju na nekoga