Naš nakit proputovao je planet, od cijele Europe do Australije i Amerike
Ako vas put nanese u Vinkovce ili se nađete na nekom sajmu na kojem se mogu kupiti jakne koje su nosili stari Slavonci ili nakit koji podsjeća na šokačke snaše, svakako potražite obitelj Ivanković. Oni već godinama imaju obrt u kojem nastaju rukom rađena umjetnička djela – starinski prsluci, kaputi, kožnate torbe, novčanici, nakit s motivima koji podsjećaju na Slavoniju...
Milan Ivanković ljubav prema tom poslu naslijedio je od svog oca i danas mu u radionici pomažu supruga Nikolina, sinovi Luka i Domagoj i majka, točnije onaj tko ima vremena da mu pomogne u detaljima, s obzirom na to da sav posao radi ručno. Od rezanja kože, usitnjavanja i rezanja stakalaca do bušenja i umetanja ukrasa u kožu, a uza sve to on sam i šiva svu odjeću i nakit koji proizvede.
Otac stoji iza svega
Joza Ivanković zvani Baća već devedesetih znao je tu i tamo nekome kao poklončić izraditi pokoju ogrlicu i dati je snašama iz sela i Vinkovaca. A onda je otac Milan taj hobi preuzeo kao posao – oformio je radionicu u dvorištu obiteljske kuće i tako je sve počelo.– U početku smo sa šablonama od kartona u kući gotovo svi redom krojili i izrezivali kožu, pekli smo bobice i počeli se igrati bojama. Zatim smo krenuli s privjescima i integracijom tradicionalnih slavonskih elemenata u današnje modne dodatke kao što su torbe ili taškice. Radimo i čobanske krznene torbe koje su nekoć zaista imale svoju svrhu, a danas su jedan od ozbiljnijih komada koje proizvodimo. Zahvaljujući djedu koji je iza sebe ostavio velik broj mustri, šablona, alata i prenesenog znanja, sa sigurnošću držimo izvorne tradicijske elemente koju su bili nošeni i prije stotinu godina, ali u nekom urbanijem dobu. Otac Milan imao je 2010. ideju da odemo prvi put na Vinkovačke jeseni, na kojima smo dijelili štand s kolegicom i tako je sve počelo – kaže nam Domagoj Ivanković Dodo. Kaže da je mama Nikolina zaštitno lice štanda, jer ona s veseljem usluži i najzahtjevnije kupce. – Iza cijele priče stoji otac Milan, kreativna duša cijelog brenda. On je zaslužan za svaki naš konačni proizvod – sve je nacrtao, osmislio dezene, stavio obitelj i obrt na prvo mjesto i pokazao nam da se, ako nemamo što raditi, uvijek možemo vratiti u radnju jer nas tamo uvijek čeka ovaj kreativan, iskren i vrijedan posao. Mama je ta koja plete kilometre i kilometre kožnate užadi za ogrlice, a i ona je najbolji producent, jer svi znamo koji su nam zadaci. Tu smo još i nas dva brata, jedan programer/kožar, drugi glumac/kožar i baka, zahvaljujući kojoj nismo gladni jer nas uvijek dočeka pošten slavonski ručak. Hvala našim djedovima i pradjedovima koji su ovo pokrenuli i naučili nas kako voljeti Slavoniju i na ovaj način – kazuje Domagoj.
Od Ivankovića doznajemo da su se u početku radile kombinacije nakita karakteristične za njihovo podneblje, crveno-bijele i crno-bijele, no unazad nekoliko godina, kada kupuju kožu za nakit, biraju boje i kombinacije koje su danas u trendu.
– Lijepo je raditi svakakve kombinacije, ali uvijek se prvo proda klasika. Ljudi su odlično prihvatili naš proizvod i s godinama su ogrlice postale neizostavan dio Vinkovačkih jeseni, što nam je iznimno drago. Danas zaista možemo reći da smo napravili kvalitetan i ozbiljan brend etnonakita, taškica i pojaseva, naravno, s dodatkom izvornih slavonskih kožuha – kažu nam Domagoj i Milan. Njihove modne komade nose i izvan Hrvatske.– Kada su u pitanju nošnje, odnosno kaputi i prsluci, puno radimo za KUD-ove koji žele obnoviti dijelove nošnji. No radimo i puno po narudžbi. Široka je dob publike koja uživa u ogrlicama, ali tu je uvijek i poneki hrabar muškarac. Naš je nakit zaista proputovao cijeli naš planet, od cijele Europe do Australije i Amerike. Ljudi puno naručuju i putem weba – kaže nam Nikolina dok nam pokazuje prekrasan prsluk na kojem se svjetluca mnoštvo stakalaca.
Najviše vremena za pripremu
Kao i u svakom poslu, najviše im vremena uzme priprema; kada se ispeče dovoljno bobica, izreže dovoljno ogledala i svih ostalih detalja, ogrlicu, kažu Ivankovići, mogu napraviti u sat vremena. Za prsluk je potrebno daleko više vremena pa ga je dobro naručiti mjesecima unaprijed.
– Za nakit nam je trebalo dobrih deset godina da se tako “uštimamo”. Većinom ne radimo jednu po jednu, nego manufakturno, jedan dio posla pa drugi i tako do kraja pa ih pakiramo u grupe po bojama i slažemo u kutije, a priprema za Vinkovačke jeseni počinje kada trenutačne završe. Ako nešto ne prodamo, vodimo se krilaticom “Nije kolač, neće se pokvariti” – dodaje kroza smijeh Domagoj Ivanković.
Svetlana Ilić, u odbojkaškim krugovima poznatija pod nadimkom Ceca, bivša je velika igračica, kasnije isto takva i trenerica, odbojkašica rođena 1972. godine, koja je mogla igrati na više pozicija, odnedavno se vratila u hrvatsku odbojku. Vratila se tamo gdje je, po vlastitom priznanju, provela najljepše godine, jer je od 1987. do 1994. godine igrala u Rijeci s kojom potpisuje i neke od njezinih najsjajnijih rezultata. – Nakon 30 godina ponovno sam u Hrvatskoj. Došla sam s 14 godina iz Modriče u Rijeku, pod patronatom Pere Božića, one tada velike Rijeke koja je igrala derbije s Mladosti. Igrala sam najčešće na poziciji primačice – pucačice, iako bih po potrebi uskakala i kao organizatorica igre. Igrala sam dugo, do 38 godine, u Srbiji, Italiji, Rusiji i Belgiji. Bila sam trenerica Vollero Züricha, četiri godine i izbornica švicarske reprezentacije. Dvije godine sam bila trenerica Dinama iz Moskve, radila sam i u Srbiji i u Indoneziji, a osim reprezentacija Belgije i Švicarske također sam četiri godine vodila i Austriju – rekla je Ceca koja će novi posao obavljati pri Hrvatskom odbojkaškom savezu, kao voditelj novo ustanovljenog Cro teama te ujedno i kao izbornica kadetske reprezentacije.
– Cro team bi tijekom sezone trebao živjeti skupa, djevojke bi naravno išle u školu, igrale bi u domaćoj ligi. Baza tog budućeg Cro teama je otprilike poznata, neke i sama poznajem jer su se već pojavljivale na internacionalnoj sceni – kaže Ceca.
Milan Ivanković ljubav prema tom poslu naslijedio je od svog oca, a danas mu u radionici pomažu supruga Nikolina, sinovi Luka i Domagoj i majka