U Marseilleu se ne treba bojati vjetra, već stalnih krađa
Benović iz bolnice na parter, pa iz dvorane na operaciju Sjajan dan za hrvatsku gimnastiku na Svjetskom kupu u Osijeku se nastavio. Drugog dana kvalifikacija u tri nastupa izborili smo tri finala
Palma Čargo jedna je od prvih hrvatskih sportašica koja je izborila plasman na Olimpijske igre u Parizu. Njezin je sport jedrenje na dasci, a normu za Olimpijske igre izborila je 14. mjestom na Svjetskom prvenstvu u Den Haagu sredinom kolovoza prošle godine. Trenutačno se nalazi u Palma de Mallorci, gdje trenira i nastupa na Svjetskom kupu. Do Igara u Parizu, nastupit će još samo na Svjetskom kupu u francuskom Hyeresu. Inače, natjecanja u jedrenju održat će se u Marseilleu, u novoj marini koja je nedavno otvorena.
Oprema košta 20.000 eura
– Očekujem u Marseilleu uvjete dosta slične kao kod nas, pretežno maestral, ali ponekad se može dogoditi i njihov jaki mistral. Već sam tamo trenirala, i to jedno cijelo ljeto. Moram biti oprezna jer je u tom gradu prisutna velika stopa kriminala. Često se krade i ništa se ne smije ostaviti bez nadzora ni minute. Puno je mojih kolega izgubilo opremu jer bi im se provalilo u kombi. I nije mi nešto posebno žao što neću biti u olimpijskom selu u Parizu. Od dosta sportaša čula sam da su Igre zapravo jako stresne, tako da želim napraviti sebi da se osjećam kao na svakoj drugoj regati. I zato je bolje da smo daleko od gužve koja će sigurno vladati olimpijskim selom.
Kakva su očekivanja na Igrama, možete li se umiješati u borbu za medalje?
– Cilj mi je ući u finale, a dalje je sve moguće.
Kako ste se odlučiti baš za jedrenje na dasci?
– Prvo sam se bavila gimnastikom šest godina pa sam počela jedriti u klasi optimist, to je kao prijelazna klasa za djecu. Još dok sam jedrila u optimistu, moj trener, koji me i danas trenira, upoznao me s daskom. Jako mi se svidjela i htjela sam nastaviti u tom smjeru.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? – Od kada znam za sebe, uvijek
Prvog kvalifikacijskog dana na Svjetskom gimnastičkom kupu u Osijeku Hrvatska je imala šest finala od sedam nastupa, a drugog dana, jučer, tri od tri. Dakle, hrvatska gimnastika ove sezone će u Osijeku imati nevjerojatnih devet finala.
Jučer su finale izborili Aurel Benović (tlo), Tin Srbić (preča) i Tina Zelčić (greda). Gimnastičare je u Osijeku jučer pratio Morinari Watanabe, predsjednik Svjetske gimnastičke federacije.
- Presretan sam kako sam odradio oba skoka danas. Oba su bila na visokoj razini. Prvi je bio jako dobar - start 5.6, visoka ocjena od 14.800. drugi skok sam išao 5.2, u potpunosti sam ga ukopao i dobio 14.750. Prosječna ocjena je na kraju moja najveća u karijeri – rekao je Benović sam bila u sportu. Uvijek sam imala treninge, ali to mi je bila zabava i nikad mi nije bilo teško, veselila sam im se. Inače, imala sam predivno djetinjstvo, odrasla sam u Varošu, mi djeca iz ulice stalno smo se igrali vani, pravili logore, penjali se po stablima...
Kako su prijatelji reagirali na to što se bavite ovim neobičnim sportom?
– Prijatelji se ne razumiju baš u ovo čime se bavim. Ne razgovaramo o jedrenju jer nije lako nekome tko to ne prati objasniti što se događa na regatnom koji ej na natjecanje došao izravno iz bolnice.
- U zadnjih nekoliko dana pojavila mi se neka nakupina iza uha, zbog toga me boli i vrat i imam sada problema s time. Nakon ždrijeba otišao sam u bolnicu to riješiti. Nadam se da će sve biti u redu do finala. Dobio sam flaster preko uha koji će to sve štititi. Ma, u Osijeku bih nastupio i bez uha, bez ruke, noge – zaključio je Benović.
Tin Srbić je finale izborio s petom ocjenom kvalifikacija (13.450), dok je uvjerljivo najbolji bio je Chia-Hung Tang iz Kineskog Tajpeha s nevjerojatnih 15.100 bodova.
- Mislim da su svi mogli vidjeti da nisam napravio ono što ja inače pokazujem. Bilo je to malo čupavo. Još od Svjetskog kupa u Bakuu imam polju. Ali svakako su mi velika podrška. Uvijek kažu da mi baš pristaje ime Palma. Odgovara mi da kada se nađem s njima razgovaramo o drugim stvarima. Što se tiče škole, najteže mi je bilo sjediti osam sati u klupi jer sam inače tip koji stalno nešto radi. Profesori su imali razumijevanja, ali uvijek je bio kompromis da kad izostanem, naučim sve i odgovaram kad se vratim pa sam se toga i držala. Bila sam dobra učenica, kad bih trebala nešto naučiti, naučila bih, nisam bila od onih štrebera s prosjekom 5,0. Najdraži predmeti bili problema s elementom prije saskoka, s “Adlerom”, kao da sam izgubio osjećaj za njega i u jednom trenu više ga ne znaš napraviti kako treba. Znaš, ali loše. To me jako muči zadnja dva tjedna i vjerojatno mi je glava malo u tom elementu, a ja prije njega imam još osam elemenata. Na kraju je taj element bio najbolji od svih koje sam izveo, osim saskoka. Ali dobro, nekad se moraš i tako progurati u finale, s time sam sretan, s izvedbom nisam. Ipak, sreću nekad i sam malo izazoveš. Borio sam se do kraja, ukopao saskok… Ova početna ocjena nema veze s onime što ja inače radim, to se sada tako dogodilo – rekao je Srbić koji će se morati dobro namučiti ako želi u nedjelju biti bolji od Tanga.
Nakon nastupa u kvalifikacijama otišao sam u dvoranu za trening i su mi zemljopis i povijest, a najmrži, naravno, matematika.
Koliko novca trošite godišnje na opremu?
– Oko 20.000 eura. Najčešće trošim na jedra, njih mijenjam svaku regatu. Da, sport je jako skup i bez podrške svog kluba Labuda, HOO-a, Hrvatskog jedriličarskog saveza i sponzora, to ne bio išlo.
Birate li sami boju jedra i daske i mogu li se na jedro ili dasku stavljati nekakvi natpisi ili citati, naravno osim vašeg imena i prezimena?
– Nažalost, ne biram ja boju. Imamo dva proizvođača i oni su postavili svoje boje. Mi moramo na jedro zalijepiti naljepnice – zastavu, brojeve jedra, ime i prezime i sponzore.
Je li bilo nekih nezgoda na treningu ili natjecanjima?
– Osobno nisam imala nekih težih ozljeda, za sada prolazim samo s modricama od udaraca. U našem sportu najčešći su prijelomi kostiju. Najviše me strah kada su teški uvjeti na moru, primjerice kad su veliki valovi i jak vjetar. Strah me uhvati i kada je preglednost loša jer je odmah i manevarska sposobnost manja, a sve se brzo događa. Bilo je puno sudara između nas sportašica, ali nas treneri drže na oku ako se što ozbiljnije dogodi.
Ime dobila po ulici
Imate neobično ime, kako ste ga dobili?
– Dobila sam ga po ulici u Varošu u kojoj sam živjela. Što se tiče roditelja, tata se cijeli život bavio jedrenjem i još se uvijek bavi, a mama je bila prvakinja bivše Jugoslavije u ronjenju na dah.
Može li vas se ikad vidjeti u večernjoj toaleti i štiklama?
– Jako, jako rijetko, ha ha. Mogu se dotjerati, ali štikle nisu baš moj đir. Svaki put kad se našminkam, požalim kad shvatim koliko mi treba vremena da tu šminku uklonim s lica.
Što najčešće radite u slobodno vrijeme?
– Šetam psa, vozim bicikl po Marjanu, vozim skate. Kad sam u inozemstvu, najviše mi nedostaje taj moj ritam života u Splitu i pas Riki. Osim psa imam i dvije mace, zovu se Pačak i Pijula.
Najčešće slušam rock ‘n’ roll, metal, hard rock, funk, hip hop, a od filmova volim dokumentarne i komedije, kaže Palma
tamo odradio pola vježbe koju ću raditi u finalu, s početnom ocjenom 6.3. I odradio sam pola vježbe bez problema. Probat ću u nedjelju biti bolji od Tajpejca koji je ne u formi života, nego ne znam ni kako se to uopće zove. Odrađuje jako teške vježbe kao od šale. Ima taj jedan elemenat koji sam on radi. Taj elemenat se ne bi usudio nikad raditi – rekao je Tin.
Nakon prošlogodišnje bronce, Tina Zelčić drugu godinu zaredom bit će u prilici za postolje. Unatoč padu s grede, uspjela je s osmom ocjenom uloviti nedjeljno finale.
- Dogodio se pad na samom kraju vježbe, strepila sam hoću li ući u finale ili ne, a kako sam nastupala posljednja, odahnuli smo kad smo vidjeli ocjenu - rekla je Tina Zelčić.