’Od pandura stvorili smo velikaše, Dostojanstva podeliše idioti, Lopovi nam izrađuju bogataše, Mračne duše nazvaše se patrioti’

Razvilo se crno vreme opadanja, Nabujao šljam i razvrat i poroci, Podig’o se truli zadah propadanja, Umrli su svi heroji i proroci. Progledale sve jazbine i kanali, Na visoko podigli se sutereni, Svi podmukli, svi prokleti i svi mali Postali su danas naši suvereni. Pokradeni svi hramovi i ćivoti, Ismejane sve vrline i poštenje, Poniženi svi grobovi i životi, Uprljano i opelo i krštenje. Zakovana petvekovna zvona bune, Pobegao duh jedinstva i bog rata; Obesimo sve praznike i tribune, Gojimo se od grehova i od blata. Od pandura stvorili smo velikaše, Dostojanstva podeliše idioti, Lopovi nam izrađuju bogataše Mračne duše nazvaše se patrioti. Svoju mudrost rastočismo na izbore, Svoju hrabrost na podvale i obede, Budućnosti zatrovasmo sve izvore, A poraze proglasismo za pobede. Mesto svetle istorije i grobova Vaskrsli smo sve pigmeje i repove; Od nesrećne braće naše, od robova, Zatvorismo svoje oči i džepove. Ostala nam još prašina na hartiji

K’o jedina uspomena na džinove; Sad svu slavu pronađosmo u partiji, Pir poruge dohvatio sve sinove.

Pod sramotom živi naše pokolenje, Ne čuju se ni protesti ni jauci;

Pod sramotom živi naše javno mnenje, Naraštaji, koji sišu k’o pauci. Pomrčina pritisnula naše dane,

Ne vidi se jadna naša zemlja huda; Al’ kad požar poduhvati na sve strane, Kuda ćemo od svetlosti i od suda!

Ako ste još pri svijesti od ovolike ekavice i ako ste uspjeli bez titla pročitati tekst na srpskom, onda ste se kvalificirali na sljedeći, da velim hrvatski, level i morate znati da ovo nije pjesma nekog suvremenog srpskog ili srbolikog pjesnika. Jok. Prikladno nazvana “Naši dani”, pjesma je nastala 1910., a napisao ju je Vladislav Petković Dis. E sada, ako ste u stihovima pronašli bilo kakvu sličnost s vlastitim životima, što vam Dis tu može? On je samo dokumentirao stanje u predjugoslavenskoj Srbiji. Vaš je poraz ako vam Hrvatska 2024. sliči na Srbiju 1910. godine, što znači ne samo da se nismo nikamo pomakli u vremenu, nego ni civilizacijski nije uspio naš bijeg s Balkana. Ustvari, pera s početka ili iz prve polovice 20. stoljeća rekla su više o ovim našim godinama od svih dnevnika i svih medija, više istine i esencije, i više vizije i dijagnostike od svih onih koji se zalijeću u politiku. To i jest naš problem; sve nam je rečeno na vrijeme, upozoreni smo i sve je to bez ikakvog efekta. Najmudriji su nam napisali sve što su mislili, dobronamjerno, da moramo znati i da će nam trebati, dok su lukavi šutjeli i zbrajali, mi i dalje “sišemo ko’ pauci”, istodobno naivni i podli, očekujem promjene koje se neće dogoditi jer ih mi niti ne želimo. Ugodno učahureni u pomanjkanje samosvijesti, žalimo se moleći boga da se ništa ne dogodi što bi poremetilo otupljenost ovisnosti o višim autoritetima kolektivne nemoći. Kako jadno ovih dana zvuče vapaji da se u izbornoj utrci stranke sučele programima. Da bi se to dogodilo stranke bi ih najprije morale imati, a nemaju ih zato što bi svaki iole konkretniji program morao početi od činjenice da se postojeće društveno uređenje mora rušiti. Ne mijenjati, reformirati, kozmetizirati, nego rušiti. Kapitalizam mora biti srušen da bi se potencijal društva mogao razviti.

Disu je to bilo jasno u polufeudalnoj Srbiji koja je upravo usvajala kapitalizam kao najbolji mogući društveni koncept. Našim strankama to nije jasno nakon 34 godine mučnog iskustva u kojoj je veličina pojedinačnog života svedena, s jedne strane, na platiše dadžbina, a s druge strane na religijsko-nacionalni kolektivitet kao korektiv eventualnih zastranjenja pojedinaca koji se usude zamisliti slobodu. Političke stranke, što Dis veli “sad svu slavu pronađosmo u partiji”, instalirane su isključivo poradi održavanja statusa quo, simulacije dinamike političkog života da se kroz bajanje o promjenama ne bi mijenjalo apsolutno ništa. Proći će još jedni izbori, pa će nakon njih i europski pa predsjednički, mitraljirat će nas beznačajnim frazama, uvjeravati kako su nam dali ovo i ono, gomilati superlative uspjeha i nitko se u toj gunguli neće dosjetiti sadržaja političkog koncepta zasnovanog, teorijski, na pluralu ideja. U praksi, ideja koja odudara i prijeti ustajalosti režima u startu je slomljena i strijeljana, jer zjapeće rupe kapitalizma ne mogu preživjeti objektivno propitivanje pa se mora uteći u zaklon iza nacije, žrtve, kolektivnog odumiranja i jednakog zaborava. I nemojte vremenu činiti krivo, ovo nije doba apsurda budući da je sve logično i sve se zbiva onako kako se treba zbiti i sve ide u pravcu kraja koji je neizbježan zbog našeg fatalizma. Svijet bez alternativnog koncepta, bez filozofije koja će nuditi moguće rješenje za sve važeće užase, ne može imati druge sudbine od autouništenja. Ne mijenjati ništa u doba kada je potrebno mijenjati sve ili je glupost ili kukavičluk. Više nego ikad samom bi kapitalizmu bila potrebna poboljšana verzija uređenja koje će imati bolji ekonomski koncept, koji neće nametati iluziju slobode, kojem novac neće biti apsolutno božanstvo na Zemlji, a bog apsolutno devalvirana izmišljotina na nebu, u kojem rad neće biti sramota, a radnik gubitnik i nužno zlo, u kojem znanje neće biti prezreno i ismijano od nasilja, u kojem neće biti arbitara svetosti, domoljublja i doboljublja.

Stavio sam Disa u originalu, na tvrdoj ekavici, da protuzakonito zaštitim hrvatski jezik od šovinizma, klerofašizma, uskogrudnosti, jezičnih milicionara, ali i da pokažem koliko hrvatski može biti veličanstven u svojoj slobodi, susretljivosti, komunikaciji, toplini, prihvaćanju i razumijevanju drugih, u samosvijesti da svoju izvornost gradi na autentičnosti, ne na nasilnoj selektivnosti i prisili razgraničenja. Jezik koji se ne prožima s jezicima mrtvo je nepotreban. Hrvatski ne postoji u inat srpskom, niti srpski postoji da bi prkosio Hrvatima. Ako samo zbog toga mislimo braniti našu riječ onda je bolje odmah zašutjeti, što nam kao Hrvatima i neće toliko teško pasti. “Naši dani” univerzalna su himna “crnog vremena opadanja” koje i nas obavija, ma koliko mi god odbijali misliti na njega. Dis se to usudio napisati u srpskoj provinciji kakva je već mogla jadna biti 1910. Hrvatski Dis vjerojatno misli da to u ovoj pastoralnoj kapitalističkoj ruševini 2024. nije potrebno jer ona je ostvarenje tisućgodišnjeg sna. Bilo bi neisplativo i nekatolički uzburkati ustajalost krstionice napunjene svetom vodom lojalnosti sustavu koji je tako neodmjereno protiv nas, a kojem za sitnu apanažu služe lakeji kapitalizma od “udruženog rata pa do sporta”. U tom svjetlu postaje jasnije zašto uzduž šutljive tupavosti jurimo ususret katastrofi, svjesni da si odbijamo javno i jasno priznati ono što ustvari duboko znamo; kraj koji su nam namrijeli tek je ogledalo kukavičluka naših duša i naših dana.

’... NE VIDI SE JADNA NAŠA ZEMLJA HUDA; AL’ KAD POŽAR PODUHVATI NA SVE STRANE, KUDA ĆEMO OD SVETLOSTI I OD SUDA!’