Migranti u kampanji
Političari su se pretvorili u huškače koji, kako u Hrvatskoj tako i širom svijeta, u svojim nastupima verbalno sotoniziraju strane radnike i migrante ne hajući što će se tim ljudima nakon tih eskapada dogoditi i kakve će biti posljedice za društvo
Ja sam iz Indije i radim u Hrvatskoj. Vlasnik kompanije za kojeg radimo moji kolege i ja odbija nam dati plaću dok mu ne predamo putovnice. Kazao nam je da će nam plaće dati 15. u mjesecu ako mu predamo putovnice. A ako mu ih ne predamo, moramo čekati kraj mjeseca za isplatu plaće. Nekolicina mojih prijatelja i ja odbili smo vlasniku predati putovnice. Prijavili smo ga policiji. Znam da će nas otpustiti, no meni treba plaća koju sam zaradio jer o njoj ovisi moja obitelj. Situacija mi je teška jer sam u dugovima, podigao sam zajam u banci da bih došao ovamo raditi i povrat svih mojih dugova ovisi o mojoj plaći...
Jedna je to od brojnih pritužbi koje je lani dobio Ured pučke pravobraniteljice od stranih radnika koji žive i rade u Hrvatskoj. Vojska je to poprilično obespravljenih ljudi koji su trbuhom za kruhom došli u Hrvatsku želeći bolji život za sebe i svoje obitelji. Kao što taj bolji život žele stotine tisuća hrvatskih građana koji su posljednjih godina otišli iz Hrvatske, da bi u nekoj drugoj zemlji bili – strani radnici. I jednoj i drugoj kategoriji, u današnjem globaliziranom svijetu, zajedničko je to da ih države u kojima rade, tretiraju kao građane drugog reda, manje ili više ih izrabljujući i kršeći im ljudska prava, dok pokušavaju ostvariti ono što bi valjda trebalo biti zajamčeno svima, bez obzira tko su, odakle dolaze, koje su vjere, boje kože ili seksualne orijentacije – pravo na rad i život od pošteno zarađene plaće.
No život nije bajka pa nam stvarnost pokazuje da su se političari pretvorili u huškače, koji kako u Hrvatskoj tako i širom svijeta, u svojim nastupima verbalno sotoniziraju strane radnike, migrante ili iregularne migrante, ne hajući što će se tim ljudima nakon političarskih verbalnih eskapada dogoditi, odnosno hoće li se nakon huškačkih govora političara verbalno nasilje pretvoriti u fizičko te tako u u stvarnosti ugroziti život nekog jadnika koji je vjerovao da ima pravo biti građanin prvog, a ne drugog reda. Evo, primjerice, Donald Trump, bivši, a možda i budući predsjednik SAD-a, migrante otvoreno naziva životinjama i neljudima, optužujući ih da u SAD dolaze ubijati, krasti i silovati. Mostov Miro Bulj bi organizirao seoske straže koje bi valjda puškom išle na migrante. Danici Baričević, donedavnoj saborskoj zastupnici HDZ-a, zasmetali su “mali, škuri i crni” strani radnici koje vidi kada dođe u Zagreb, no istovremeno joj ti “mali, crni i škuri” nisu smetali dok su radili u masliniku njezina oca. Zoran Milanović, aktualni predsjednik Hrvatske, bez ikakvog uporišta u statistici i stvarnosti priča kako migranti u Hrvatsku dolaze po socijalnu pomoć. Da migranti dolaze po socijalnu pomoć u Europu, čije su političke elite svojim odlukama da sudjeluju u raznim ratovima diljem planeta te željom da “demokratiziraju” navodno nedemokratizirani svijet i dovele do milijunskog egzodusa koji traje već 10 godina, stari je narativ koji je naišao na plodno tlo. Politička desnica jača diljem Europe te plaši domicilno stanovništvo navodnim hordama koje dolaze kako bi nam navodno oduzele radna mjesta i ugrozile naš način života, ma što to značilo. Istovremeno, europske političke elite u zadnjih 10 godina nisu osmislile način kako da se s ljudima koje bježe od ratova, koje su i europske vlade izazvale, te posljedične gladi i siromaštva, pomogne. Kako da ih se humano tretira. I još bitnije, kako da ih se u društvo integrira. Hrvatska u toj priči nije izuzetak pa će pitanje migracija, legalnih i ilegalnih, biti važno pitanje u kampanji za predstojeće izbore. Na koje ni jedna stranka nema odgovor, a još manje rješenje tih problema. Stranke s desnog političkog spektra zalažu se za seoske straže, vojsku na granicama, bodljikavu žicu kada su migranti u pitanju. Kod stranih radnika im smeta to što navodno otimaju poslove hrvatskim državljanima, iako hrvatski državljani te poslove ne žele raditi za plaće od nekoliko stotina eura. Stranke s lijevog političkog spektra pričaju o humanizmu i pomoći migrantima, dok kod stranih radnika ukazuju na rušenje cijena rada i njihove katastrofalne uvjete života. No, osim demagogije, čiji je jedini cilj mobilizacija birača, nitko ne govori što i kako bi se trebalo napraviti da se problem riješi. Nema nikakve nacionalne strategije oko integracije bilo stranih radnika, bilo migranta u hrvatsko društvo, a situacija postaje sve eksplozivnija. O tome svjedoče sve učestaliji napadi na strance, o kojima policija izvještava gotovo svakodnevno. Neki dan u Zagrebu su napadnuta dvojica Nepalaca čiji je jedini grijeh bio što su sjedili na klupi u nekom zagrebačkom parku. Nepalski i indijski dostavljači od početka godine česta su meta napada raznih, uglavnom mlađahnih počinitelja. Policija te napade tretira kao razbojstva, a ne kao zločine iz mržnje. Što oni u svojoj naravi jesu. Jer teško da bi nepalski ili indijski dostavljači bili tako često na meti onih koji ih pretuku i okradu da nisu uočljivi zbog svoje boje kože.
Isada dolazimo do bitnog problema. A to je MUP-ova statistika koja bi, da netko ozbiljno shvaća veličinu problema koji nije od jučer, trebala biti podloga za pronalaženje uzroka i sprečavanje posljedica. Jer iz te statistike bi se trebalo znati koliko je stranaca napadnuto i zbog čega, koliko je kaznenih djela i kojih počinjeno na njihovu štetu, koliko su kaznenih djela i kojih oni počinili... Trebalo bi se znati i jesu li počinitelji domaći ili stranci,
jesu li to strani radnici ili migranti, regularni ili iregularni. Takvi podaci su bitni da bi policija mogla djelovati, prije svega preventivno. Bitni su i da bi policija mogla demantirati ili potvrditi navode u kojima se tvrdi da su stranci, koji su na ovaj ili onaj način došli u Hrvatsku – kriminalci. No problem je što, kako kažu u MUP-u, oni takve podatke ne vode. Ne vode ih već 10 godina iako bi bilo logično da su takve statističke podatke počeli prikupljati i obrađivati pojavom prvog migrantskog vala 2015. Doduše, u MUP-ovu izvješću o stanju ilegalnih migracija u Hrvatskoj od ulaska u Schengenski prostor koje je koncem studenog 2023. poslano Saboru navodi se da, iako velik broj ilegalnih migranata može uznemiriti građane i utjecati na njihov osjećaj (ne) sigurnosti, da je broj migranata koji su počinili neki prekršaj protiv javnog reda i mira ili neki imovinski delikt – zanemariv. No u sveopćoj političkoj kakofoniji u kojoj je glavni naglasak stavljen na navodne horde koje nesmetano prolaze kroz Hrvatsku taj je podatak ostao – nezamijećen. S druge strane, MUP redovito izvještava o broju uhićenih krijumčara, pa ih je od početka godine bilo gotovo 600 što pokazuje da je krijumčarenje ljudi postalo velik posao na kojem se zarađuju stotine milijuna eura.
Idok se svi bave problemom ilegalnih migracija, bez prave želje da ga se riješi, legalne migracije, koliko god politika šutjela o tome, također postaju problem jer država nema ni volje ni snage da ga riješi, o čemu svjedoči i izvješće Ureda pučke pravobraniteljice za 2023. U spomenutom izvješću tako se navodi s kakvim se sve problemima susreću strani radnici počevši od toga da im se ne isplaćuju plaće, da im se ne plaćaju doprinosi, da im se uskraćuje pravo na odmor i zdravstvenu zaštitu, da im se ne pruža pomoć nakon ozljede na radu, da žive u nehumanim uvjetima, da ne znaju koja su im prava, da se ne služe jezikom .... Istaknuti su i neki odvratni primjeri tzv. poslodavaca koji objavljuju oglase u kojima se strane radnike dehumanizira jer se navodi da će “poslodavac dobiti talent po manjoj cijeni”, a negdje ih se čak nudi i uz popust!? Iako u javnosti prevladava narativ da većina stranih radnika koji trenutačno rade u Hrvatskoj dolazi iz Azije, podaci koje je prikupio Ured pučke pravobraniteljice to demantiraju jer je najviše stranih radnika lani u Hrvatsku došlo iz BiH (38.236) i Srbije (24.028). Zatim slijedi Nepal (23.493), Indija (15.627), Sjeverna Makedonija (13.412), Filipini (10.099), Kosovo (9922), Bangladeš (8749), Turska (5067) i Albanija (4024) te ostali (18.652). Ista statistika demantira i sve huškače na iregularne migrante koji, sudeći po brojkama, baš i ne žele ostati u Hrvatskoj, čak i ako u njoj zatraže azil. Jer lani je 68.114 iregularnih migranata izrazilo želju za međunarodnom zaštitom, no od tog broja stvarni zahtjev podnijelo je njih 1783, a odobrenje je dobilo samo 52. Te su brojke različite u usporedbi s 2022. kada je namjeru da zatraži međunarodnu zaštitu izrazilo 12.877 iregularnih migranata, zahtjev podnijelo njih 2727, a međunarodna zaštita odobrena je 21 iregularnom migrantu. No i oni kojima je odobren azil baš i nemaju neke perspektive u Hrvatskoj jer zapnu u raljama njezine birokracije pošto dozvolu za rad ne dobiju mjesecima, ne ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu, iako na nju imaju pravo... Drugim riječima, svi ti ljudi, neovisno o tome jesu li azilanti, migranti ili strani radnici, u Hrvatskoj imaju iste probleme: nisu u sustavnom programu integracije, uglavnom su smješteni u nekom neadekvatnom prihvatilištu, gdje godinama čekaju da upišu tečaj hrvatskog jezika, dobiju posao ili smještaj... Odnosno prepušteni su sami sebi i pojedinim nevladinim organizacijama, koje, ako ništa, barem pokušavaju organizirati tečajeve jezika. Neki gradovi, poput Zagreba, Varaždina i Rijeke, sami su na sebe preuzeli organiziranje tečajeva jezika za strane radnike, azilante i migrante. Lokalne vlasti očito su više od nacionalnih svjesne postojećeg problema koji bi mogao eskalirati ako se država ne trgne i ne poradi na integracijskim strategijama i politikama. Jer Hrvatska demografski ne stoji dobro, strani radnici, pa i migranti očito su budućnost te bi stoga političari, prije no što otvore usta, trebali dobro razmisliti hoće li huškati birače ili im racionalno, koristeći se stvarnim, a ne fabriciranim podacima pojasniti što je stvarna slika svijeta u kojem živimo. Svi skupa kao društvo trebali bismo što prije poraditi na inkluziji onih drugih i drugačijih. Da se za nekih 10, 20 ili 30 godina ne bismo čudili kako smo postali getoizirano društvo u kojem ljudi u istoj državi žive paralelnim životima međusobno ne razumijevajući jedni druge. Kao što se to dogodilo Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Belgiji...