Kako se probuditi kao predsjednik koji imenuje mandatara, a usnuti kao novi premijer koji je mandat dobio od predsjednika

Ni na zapadu, ni na istoku, ni na sjeveru, ni na jugu ovog našeg planeta nije lako naći primjer usporediv s idejom koju je, čini se, mogao smisliti samo Zoran Milanović. Nitko ne može naći sličan primjer u kojem je neki predsjednik republike tijekom mandata na toj dužnosti, i na kojoj ima ovlast povjeravanja mandata za sastav nove vlade onome tko pobijedi konkurenciju na parlamentarnim izborima, sam sebe kandidirao kao budućeg premijera.

Nitko, pa čak ni Vladimir Putin u svom manevru sa zamjenom fotelja predsjednika i premijera Rusije s Dmitrijem Medvedevom, nije svoju političku borbu zamislio kao nešto što kulminira situacijom u kojoj se na početku jednog dana treba probuditi kao nestranački predsjednik koji imenuje mandatara nove vlade, a na kraju tog dana usnuti kao novi premijer koji je dobio mandat za sastavljanje vlade od predsjednika. Čak i ne mora biti u pitanju jedan te isti dan, možemo dopustiti da se to događa unutar jednog tjedna – svejedno nismo našli usporediv primjer, ali doslovno nigdje u svijetu.

Recentan primjer iz Afrike, na predsjedničkim izborima u Senegalu, pokazuje da se čak i ondje neke dvojbe oko legalnosti poteza predsjednika države mogu uredno riješiti mišljenjem ustavnog suda, koji ne dopušta predsjedniku da povuče neki neustavan potez, a taj predsjednik – gle čuda – ipak ne povede sveti rat protiv takvog ustavnog suda, kao što to čini hrvatski predsjednik Zoran Milanović.

Poanta je da se Milanovićev manevar još nitko u svijetu nije sjetio izvesti. Zašto? Pa zato što je situacija, koju je filozof i politički komentator Žarko Puhovski od prvih trenutaka dobro opisao kao igru u kojoj Milanović želi biti i sudac i igrač, toliko bizarna da je bila nezamisliva. I ostala nezamisliva u jednoj, primjerice, Irskoj ili Poljskoj, gdje predsjednicima republike nikad nije ni padalo na pakoji met s te dužnosti voditi kampanju za premijera. Ali, sad kad je Milanović u Hrvatskoj pokušao nešto što se nije sjetio nitko nikad prije njega nigdje u svijetu, može li se dogoditi da se netko negdje u svijetu pomami za Milanovićevim manevrom i pokuša izvesti to isto? Da konzervativni predsjednik Poljske Andrzej Duda odluči s te pozicije, ne nudeći ostavku, svrgavati građanskog premijera Donalda Tuska na nekim izvanrednim izborima? Da se takvo što dogodi, prvi bi se javio europarlamentarac Predrag Fred Matić s kritikama Dude i poljskih konzervativaca. Ali, kada to napravi frend Milanović, onda ni glasa o udaru na demokraciju i vladavinu prava. Čak i Fred Matić, jedan od najhrabrijih ratnih heroja iz Domovinskog rata, koji se razvio u političara s integritetom, mora skinuti i sakriti svoj integritet, pospremiti negdje u unutarnji džep sakoa, samo da ga, Bože sačuvaj, ne bi morao pokazati pred stranačkim vođom. Milanovićev je problem – koji vjerojatno ima i premijer Andrej Plenković, ali ovdje govorimo o predsjednikovim neustavnim idejama – to što oko sebe nema nikog tko bi mu znao reći da možda ipak, znate, griješi. I da greška može skupo koštati i njega, i instituciju koju predstavlja, i stranku koju koristi kao lutku na napuhavanje, i – ne najmanje važno – državu. Damir Kajin dobro je komentirao u intervjuu Novom listu. Gradonačelnik Buzeta, bivši saborski zastupnik IDS-a s golemim iskustvom, parafrazirao je Aristotela koji je rekao da mu je drag Platon, ali draža istina. “Drag mi je Milanović, ali draže su mi vrednote Ustava, jer on je uz Domovinski rat i izbore 1990. temelj hrvatske državnosti.”

Dobro je rekla i Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Kad netko nesumnjivo krši Ustav RH, ne treba se prema toj činjenici ravnati ovisno o tome tko nam se sviđa. “Treba prestati navijati za ‘naše’”, rekla je Sanja Barić, “Ustav moramo zaštititi svi.” Takvi glasovi razuma iznimno su važni u atmosferi kada toliko puno razumnih ljudi isključuje svoj razum i prihvaća da je normalno nešto što svi vide da nije normalno. Ako ne vide, neka pogledaju u svijet i nađu jedan jedini primjer gdje se nestranački predsjednik republike na takav način nameće kao kandidat za premijera. I to čini ne tako da izlazi iz prvog kaputa kako bi u drugoj političkoj utakmici navukao drugi kaput. Nego to čini navlačeći drugi kaput preko prvoga, iako svi vide da ti kaputi nisu skrojeni za tu namjenu i takvo bjesomučno ponašanje.

Gola je činjenica da predsjednik RH, koji je na tu dužnost izabran s predizbornim sloganom “Normalno”, čini nešto što toliko odskače od normalnog da nigdje u svijetu nema usporedivog primjera.

Primjer iz Rusije, u kojem su predsjednik Putin i premijer Medvedev 2008. zamijenili uloge, drukčiji je utoliko što je Putin zadovoljio kakvu-takvu ustavnu proceduru. Nije ju kršio. Poslije okončanja svoja prva dva predsjednička mandata, Putin je predao dužnost Medvedevu, koji je izabran na predsjedničkim izborima kao Putinova lutka na koncu. Medvedev je prisegnuo za predsjednika Rusije 6. svibnja 2008., a Putin je potom 8. svibnja izabran u Dumi za premijera. Naravno da je sve to bilo namješteno, ali čak je i Putin imao potrebu odglumiti ustavom propisanu proceduru. Osim toga, premijer nije postao kao kandidat vodi kampanju za tu dužnost na parlamentarnim izborima, što je dodatna okolnost koja Milanovićev manevar čini toliko jedinstvenim da toga nije bilo ni u Jedinstvenoj Rusiji (Putinovoj i Medvedevljevoj stranci).

SDP je svojedobno, na lokalnim izborima 2002., u kampanji kao slogan koristio rečenicu “Želim živjeti kao sav normalan svijet”. Ali, to je bio SDP Ivice Račana. SDP Zorana Milanovića (SDP Peđe Grbina i ne postoji, što se potrudio dokazati sâm Grbin) ne želi živjeti kao sav normalan svijet. SDP Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima 2024. podupire i provodi nešto što nije zabilježeno nigdje u svijetu.

Cijela ta epizoda, i ta odlijepljenost od prakse bilo gdje drugdje u svijetu, neodoljivo podsjeća na epizodu u kojoj je Vlada premijera Zorana Milanovića krajem 2013. predlagala ustavne promjene kako bi u Ustav ugradila odredbu o nezastarijevanju kaznenih djela teškog ubojstva. Premijer Milanović, ministar pravosuđa Orsat Miljenić i tadašnji šef saborskog odbora za Ustav Peđa Grbin trudili su se uvjeriti javnost da je reguliranje teških ubojstava kao ustavne kategorije “duboko civilizacijska stvar”. A onda se ispostavilo da, u pretrazi oko 160 tada važećih državnih ustava iz cijelog svijeta, samo njih 8 uopće spominje riječ “ubojstvo”. I to u sasvim drukčijem kontekstu od onoga što je Milanovićeva Vlada zamislila kao civilizacijski iskorak Hrvatske u – ništa, zapravo… Jer, te ustavne promjene nikad nisu provedene, a ubojstvo je, kao i u cijelom normalnom svijetu, ostalo kategorija koju uređuje kazneni zakon, ne Ustav. Osam zemalja koje su imale iskustva sa spominjanjem ubojstva u svojim ustavima, a i to u kontekstu dopuštanja smrtne kazne za najteža ubojstva, tada su bile: Antigva i Barbuda, Cipar, Nepal, Papua Nova Gvineja, Ruanda, Sejšeli, Sveti Kristofor i Nevis te Zimbabve. Bila je to, ukratko, epizoda u kojoj se nešto potpuno neuobičajeno nastojalo prezentirati u Hrvatskoj kao nešto sasvim normalno, iako je bilo lako provjerljivo da takvu ideju nitko normalan u svijetu još nije smislio. Ovaj put ni u zemljama poput osam navedenih nije moguće naći primjer u kojem bi predsjednik ili monarh, koji ima ulogu povjeravanja mandata pobjedniku parlamentarnih izbora koji time postaje čelnik izvršne vlasti, sam sebe kandidirao za čelnika izvršne vlasti, ali bez kakve-takve formalne procedure razdvajanja dviju dužnosti, kakvu je proveo čak i Putin 2008. u Rusiji. To ima samo kod nas. U stranci koja je nekad obećavala da ćete živjeti kao sav normalan svijet.

HDZ ima stotinu grijeha, od korupcijskih do političkih, ali o svima njima sud trebaju donijeti birači u normalnoj, demokratskoj političkoj utakmici. Milanovićev je postupak žešći faul u takvoj utakmici. Kao što je, uostalom, u prvoj reakciji na njegov potez komentirao GONG, organizacija nimalo sklona HDZ-u: “Nepravda i zarobljavanje institucija od strane HDZ-a ne bi se trebale rješavati udarom na politički sustav nego u skladu s demokratskim procedurama.”

Može li promjena Hrvatske nabolje uopće početi i biti utemeljena na takvom udaru na demokratske procedure? O tome se tu radi. To je prvo i osnovno pitanje na ovim izborima. U tom smislu, ovi su izbori svojevrstan

demokraciju.• stres-test za hrvatsku