Nastavnike i dalje tuku. I nikome ništa...
Kad će se prevencija nasilja u školama provoditi i u praksi?
Nije dugo trajalo zgražanje zbog posljednjeg napada razjarenog roditelja na nastavnika u trogirskoj Osnovnoj školi Majstora Radovana. A i zašto bi, to je samo još jedan incident upisan u sad već podužu statistiku šaketanja, davljenja, provociranja, udaranja i prijetnji kojima su neprekidno već godinama izloženi nastavnici, profesori i učitelji u odgojno-obrazovnim institucijama. Kao da je važno što je u razredu trogirskih sedmaša zavladala panika i strah, što je profesor biologije i kemije na radnom mjestu ne samo proživio šok i stres nego i poniženje, što je nasilni roditelj uhićen. Ionako se uvijek sve brzo stiša kao da se ništa nije ni dogodilo, pa je i taj nasilni tata, čiji je “dugi” fitilj popustio zbog činjenice da je upravo njegovo dijete svjesno odlučilo ne poštovati školska pravila o korištenju mobitela za vrijeme sata, odaslao svojim ponašanjem i svim ostalim profesorima te škole jasnu poruku – uletjet će on u bilo koji razred kad se to njemu hoće i u tom će razredu učiniti sve što mu u tom trenutku padne na pamet. Pa vi vidite! A neće u vlastita četiri zida odgajati svoj podmladak niti mu objasniti da je poštovanje pravila minimum koji se od njega očekuje. Na kraju nikome ništa, jer u našem društvu, pa tako ni među nadležnima za odgojno-obrazovne ustanove, nitko nema jasan plan, smjer i ideju za suočavanje i suzbijanje rastućeg problema nasilja u školama. Koje god vrste i nad kim god, a čini se da ga još dugo nitko neće ni imati.
Već godinama se igra čudna društvena igra “država u državi” među institucijama koje moraju biti uključene u rješavanje tog problema pa se međusobno ili ne žele ili ne znaju koordinirati kako bi se najoštrije kažnjavalo opisane i slične incidente i kako bi se zaštitilo ne samo zaposlenike škola nego i djecu. Svi su u sustavu odgoja i obrazovanja svjesni da se čaša strpljenja odavno prelila, ali konkretnog rješenja nemaju. Izvlačile su se ideje
o angažiranju zaštitara, postavljanju nadzornih kamera, uvođenju detektora metala na ulazima u škole, no svi su takvi prijedlozi sve samo ne rješenje. I neće stvar bolja biti ni sada kad Hrvatska ide u izbore jer takvih i sličnih realnih problema koji se javljaju u sustavu odgoja i obrazovanja u stranačkim programima ili nema ili ih ima minimalno, tek toliko da se zbog izostavljanja stvarnog i ozbiljnog problema obrazovnog sustava stranke koje pretendiraju na vlast ne proziva. Naime, koalicija Mosta, Suverenista i Nezavisne liste mladih jedina je u svom izbornom programu istaknula kako bi oni na nacionalnoj razini u potpunosti zabranili u svim školama korištenje mobitela.
– Kroz cjelokupni saborski mandat upozoravala sam na to da raste međuvršnjačko nasilje. Ono je samo u odnosu na prethodnu godinu poraslo 44 posto, a ono što je osobito zanimljivo jest da je udio djevojčica u tom međuvršnjačkom nasilju u porastu. Uzroci su različiti, međutim ono na što je nužno skrenuti pozornost i što smatram da nedostaje u našem društvu jest rasprava o korištenju suvremene tehnologije u obrazovnom sustavu. Naime, kad govorimo o zadnjih nekoliko primjera nasilja vidimo da su prisutne snimke tih incidenata. Dakle, na neki način postalo je pitanje vlastite vrijednosti, mjerila prestiža, imati klikabilan sadržaj, i u tom smislu, pa i tim povodom, kao i zbog narušenog mentalnog zdravlja djece i mladih smatram da je potrebno mobitele maknuti iz odgojno-obrazovnih institucija. Zabranili bismo mobitele. Trenutačno je naime pravilnikom regulirano da se oni ne mogu koristiti u sklopu nastavnog procesa, međutim to u praksi znači da se u ponekim školama koriste stalno, negdje povremeno, negdje se koriste za vrijeme odmora, a negdje ostaju uključeni stalno. Dolazimo i do nejednakosti u školama, jer su neke mobitele posve zabranile, a druge nisu. Ujedno i UNICEF ističe negativne učinke mobitela i u vezi s pozornosti učenika i u vezi s obrazovnim ishodima. Uz sve te spoznaje mi nismo ni otvorili raspravu o toj temi da vidimo što uopće možemo učiniti – kazala je Mostova Marija Selak Raspudić.
Kaže da se, kad je riječ o nasilju u školama i među mladima, sve možda i događa upravo sa svrhom stvaranja takozvanog mobilnog rezultata kao mjerila vrijednosti u kojima se, između ostalog, svi sudionici nasilja natječu u određenim društvenim skupinama.
No što bi aktualni pretendenti na vlast ili aktualni vlastodršci na temelju svojih programa i koalicijske suradnje učinili za sigurnost škola, nastavnika, učitelja i profesora, kao i sve djece?
– Nužan je obvezni građanski odgoj. To se vidjelo i pokazalo prije pet godina kad smo u Rijeci samoinicijativno krenuli u tada fakultativni projekt koji su poslije preuzele brojne županije i gradovi. Evaluacija građanskog odgoja je sjajna, povratne informacije su odlične, kako djece tako i roditelja i nastavnika koji s njima rade. Ono što treba napraviti jest standard. Taj princip treba uspostaviti svugdje, i to zato što je standard građanskog odgoja i obrazovanja, uz to da obrazuje društvo za demokratsku i građansku pismenost, između ostalog i izgradnja kulture mira, nenasilja i mirnog rješavanja sukoba. Osim toga u našem su programu i centri podrške i potpore ne samo darovitim učenicima i učenicima s teškoćama u razvoju nego i učenicima koji imaju velike probleme s nasiljem ili mentalnim zdravljem. Danas je svako peto dijete u ozbiljnom problemu s mentalnim zdravljem, posebno je to naglašeno nakon pandemije COVID-19. Međutim kad bismo u rješavanju toga pitanja smjesta željeli u svakoj školi zaposliti jednog psihologa, a nema ih 50 posto osnovnih i srednjih škola, mi to ne možemo jer ih na tržištu rada nema
– odgovorila je na pitanje o sigurnosti u školama SDP-ova Sabina Glasovac.
Danijela Dolenec, aktualna zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba, između ostalog smatra da je dodatno obrazovanje svih u sustavu odgoja i obrazovanja nužno kako bismo pravovaljano reagirali na svaki oblik nasilja unutar odgojno-obrazovnog sustava.
– Grad Zagreb proveo je istraživanje međuvršnjačkog nasilja prošle godine i u osnovnim i u srednjim školama. Utvrdili smo da sada ima nešto manje fizičkog, ali više verbalnog nasilja te znatno više cyber nasilja, i to kroz različite oblike koji dovode i do ugroze mentalnog zdravlja mladih. Istraživanje pokazuje i da se mnogi u školskom sustavu ne osjećaju adekvatno obrazovani reagirati na različite oblike nasilja i to sad vidimo svako malo kad je neka škola u vijestima. Ne reagiraju adekvatno, a uloga promatrača izuzetno je važna. Naime, postoji dijete koje čini nasilje, dijete nad kojim je nasilje počinjeno i gomila promatrača koji se ne uključuju i ne osuđuju nasilje. To moramo mijenjati, no za to se škole moraju ekipirati. Mi u Gradu Zagrebu sad ponovno uvodimo program koji je UNICEF provodio u Hrvatskoj u velikom broju škola prije desetak godina. Napravit će se vrlo konkretan kurikul “Digitalno nasilje i stvarni oblici nasilja”, ekipirati cjelokupno školsko osoblje, dakle svi trebaju imati nekoliko jednostavnih alata za reakciju kad se ono dogodi. To je prvo, a drugo su stručni timovi. Kad imate psihologa, pedagoga i edukacijskog rehabilitatora, puno ste sigurniji da će se na samu pojavu nasilja zapravo adekvatno reagirati i prema roditeljima i prema djeci – očitovala se na naše pitanje kako spriječiti nasilje u školama Dolenec.
Kada je riječ o nasilju u odgojno-obrazovnim ustanovama, na papiru imamo gotovo sve. Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, škole su dužne osigurati sigurnost i zaštitu zdravlja učenika u školskim ustanovama, a svaki oblik vršnjačkog nasilja prijaviti nadležnim institucijama. Moraju postupati prema pravilniku o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijaviti svako kršenje tih prava nadležnim tijelima; zatim prema protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima; protokolu o postupanju u slučaju zlostavljanja i zanemarivanja djece; protokolu o pokretanju psiholoških kriznih intervencija u sustavu odgoja i obrazovanja; protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji kao i internim aktima/protokolima postupanja na razini osnovne i srednje škole. Između ostalog, obvezni su implementirati postojeće preventivne i intervencijske programe, a prema potrebama razvijati i nove koje moraju provesti u sklopu redovne nastave, sata razrednika, školskih ili razrednih projekata i predavanja.
Zakonski papir trpi i ispisanu obvezu stručnog usavršavanja odgojno-obrazovnih radnika o prevenciji nasilja i zaštiti prava učenika najmanje jedanput godišnje. No realnost i praksa u školama takvi su da prevlada nezainteresiranost mnogih ravnatelja koji sve te zakonske retke i ispisana pravila podcjenjuju, baš onako kako je pravila i norme ponašanja podcijenio i otac učenika s početka teksta koji je zasad posljednji u nizu počinitelja incidenata.
– Svaki napad i ugroza ljudskog i profesionalnog digniteta učitelja, bilo da dolazi od učenika, roditelja ili nekog trećeg, zaslužuje osudu i reakciju socijalnih službi te policijskih i pravosudnih tijela. Svaki učitelj može zatražiti psihološku pomoć u slučaju da procjenjuje kako mu je ona potrebna, uključujući i situacije kada je žrtva nasilja ili kad se ne može nositi s izazovima svoga posla. Kada učitelja napadne učenik ili roditelj, to se rješava u intersektorskoj suradnji s nadležnom Policijskom upravom i nadležnim centrom za socijalnu skrb. Škola je dužna prijaviti napad ili ugrozu učitelja koji se provjerava po službenoj dužnosti i utvrđuje se o kojem obliku kažnjivih djela se radi. Reakcija na nasilje nad učiteljima putem pedagoških mjera predstavlja samo jednu od reakcija društva na to, druga reakcija je djelovanje policijskih i pravosudnih tijela te tijela socijalne skrbi koje imaju za cilj prevenirati nasilje prema učiteljima i poslati poruku da se nasilje i omalovažavanje ne tolerira. Za izricanje pedagoških mjera zadužene su stručne službe i ravnatelji školskih ustanova. Svi dionici u sustavu jasno znaju što treba poduzeti u neželjenim situacijama koje se dogode u školi, i svi su odgovorni i pozvani da prije svega, preventivno, poduzmu sve da se nasilje ne dogodi – jasno poručuju iz Ministarstva obrazovanja.
I što učiniti u situacijama u kojima su zakonski propisi jedno, a praksa, što zbog neznanja ili nezainteresiranosti, nešto sasvim drugo? Ne preostaje ništa drugo nego voditi statistike i istraživanja, ali da ona ne paraliziraju dionike sustava. Jer sustav je još 2018. godine itekako znao da, kad je riječ samo o nasilju nad učiteljima, profesorima i nastavnicima, oni to nasilje često i ne prijavljuju, ili zbog straha ili zbog neučinkovitosti mjera zaštite. Štoviše, tada je čak 47 posto ispitanika izjavilo da je doživjelo neki oblik zlostavljačkog ponašanja na radnom mjestu. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da zaposlenici škola uglavnom nikoga ne informiraju o doživljenom zlostavljačkom ponašanju, i to njih čak 70 posto. U istraživanju koje je 2023. godine proveo Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske čak se 93,5 posto učitelja, profesora i nastavnika susrelo barem s jednim oblikom neprimjerenog ponašanja ili postupanjem roditelja učenika u posljednjih 12 mjeseci, a 29,7 posto učitelja i nastavnika susrelo se s nasilnim (fizičkim ili verbalnim) ponašanjem roditelja.
Istraživanje je, između ostalog, pokazalo da se 40 posto učitelja i nastavnika u godinu dana od 2023. susrelo s roditeljskim pritiscima za povećanje ocjene učeniku i pritom nisu birali kakvu će vrstu pritiska učiniti. Štoviše, učitelji i nastavnici susreli su se s gotovo devet različitih oblika neprimjerenog ponašanja ili postupaka roditelja prema profesorima, a čak 41,3 posto učitelja nikada nije bilo ni na kakvoj edukaciji o odnosu s roditeljima. Edukaciju o odnosima s roditeljima nisu imali ni za vrijeme školovanja, a to je potvrdilo čak 68 posto nastavnika, učitelja i profesora koji su sudjelovali u tom istraživanju.
– Inzistirali smo na rješenjima koja će uključivati i proceduru vezanu za prevenciju i sankcioniranje nasilja počinjenog prema zaposlenicima škola jer je Nacrt Akcijskog plana koji je Ministarstvo naposljetku uputilo u javno savjetovanje ostao neodređen po tom ključnom pitanju, a naši prijedlozi nisu uvršteni u Akcijski plan 2020. – 2024. Stoga smo za rad Gospodarsko-socijalnog vijeća predložili i donošenje Smjernica, strateškog nacionalnog plana, koje će razraditi proceduru postupanja u slučaju počinjenog nasilja, kako među učenicima tako i prema zaposlenicima. Problemi koji se nagomilavaju u školskim ustanovama od tada samo potvrđuju ono na što smo upozoravali još prilikom donošenja Akcijskog plana – mišljenje struke i prijedlozi rješenja nisu u prvom planu, a postupci donošenja propisa svedeni su na zadovoljavanje forme. Za početak bi, dakle, trebalo napraviti ono što je temelj – uvažiti mišljenje struke, što bi bio početni korak kojim bi resorno ministarstvo pokazalo da je spremno svoj rad usmjeriti na potrebe sustava, a ne na navedeno zadovoljavanje forme. S obzirom na to da Ministarstvo navodi da je za razdoblje od 2020. do 2024. godine u proračunu osiguran iznos od 27 milijuna kuna za provedbu aktivnosti iz Akcijskog plana uz mogućnost korištenja dodatnih sredstava koje je moguće osigurati iz EU fondova, očekujemo izvješće Ministarstva o konkretnim poduzetim radnjama, pa bi oni trebali biti prvi kojima je ovo pitanje adresirano – poručili su iz Sindikata hrvatskih učitelja na naše pitanje što bi se konkretno u sustavu trebalo mijenjati kada je riječ o zaštiti nastavnika.
Kako naglašavaju, u sklopu EU projekta “Jačanje bipartitnog socijalnog dijaloga u sektoru osnovnog obrazovanja” educirali su učitelje, članove sindikata za provođenje postupaka mirenja u školama kako bi pomagali školama u diseminaciji tih vještina u skladu s dobrom praksom europskih zemalja, a taj postupak, koji je započet prije pandemije, sada nužno treba i nastaviti.
– Uz određene nadopune, potrebno je provesti u djelo Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama, odnosno izraditi nacionalni strateški plan. Sindikat hrvatskih učitelja predložio je donošenje Smjernica o postupanju nakon počinjenja nasilja i prevenciji nasilničkog ponašanja prema učenicima i zaposlenicima škola kao jedan od prijedloga programa rada Gospodarsko-socijalnog vijeća za ovu godinu. Takav bi protokol postupanja, uz Akcijski i Strateški plan, morao biti temelj prijedloga daljnjih konkretnih mjera – jasni su iz Sindikata hrvatskih učitelja. •
Čak 70 posto zaposlenika škola i ne prijavljuje da su doživjeli neki oblik zlostavljačkog ponašanja