’Barba Jerko, mi živimo u Karlovcu, imamo ulice i kuće. A kako je u tvome Splitu?’
NAŠ POZNATI ARHITEKT POKUŠAO JE OD DJECE U KARLOVAČKOM VRTIĆU ‘GAZA’ SAZNATI KAKO ONI VIDE SVOJ GRAD I ŽIVOT U NJEMU I ŠTO ODRASLI TREBAJU ČINITI DA BI MALIŠANI BILI SRETNI U SREDINI U KOJOJ ODRASTAJU I UČE O KULTURI ŽIVLJENJA KOJU UGROŽAVA KAPITAL
Barba Jerko, a gdje ti živiš? Mi živimo u Karlovcu, imamo i ulice i kuće, i semafore, i zgrade i vrtiće i škole! A, je l’ bi mi mogli ići k tebi? Da vidimo šta ima u tvom Splitu... – bila su tek neka od pitanja mališana najstarije grupe karlovačkog vrtića Gaza koji su se natiskali oko svog gosta – Jerka Rošina, našeg poznatog i nagrađivanog arhitekta, publicista, skladatelja i dječjeg pisca. Posjetio ih je kako bi razgovarali o prostoru; o onome u kojem se druže i zovu ga vrtić, o svom domu gdje odlaze spavati, o svom gradu u kojem žive i koji trebaju voljeti i poštovati. Pričao im je i o tome kako zajedništvo među iskrenim prijateljima od najranijih dana može pomicati sve granice i činiti dobro na svim razinama, a onda i u prostoru koji se zove Hrvatska i koji Jerko Rošin i još dvadesetak arhitekata i akademika HAZU-a kroz Akademiju arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske, žele zaštititi Deklaracijom o hrvatskom prostoru koji žele ugraditi u hrvatski Ustav.
– Ja i moji kolege obilazimo vrtiće, naše najmlađe sugrađane jer nam je želja podići svijest javnosti na višu razinu o tom problemu. Da smo krenuli prije 30 godina, ne bismo danas bili tu gdje jesmo, a danas je hrvatski prostor na udaru ilegalne i neplanske gradnje, ostavljen od struke i dan u ruke kapitalu, a to vodi ka izdaji – jer prostor na kojem su ljudi, čini državu! Dakle, moramo krenuti od djece i pojašnjavati im neke pojmove oko njih, učiti ih o vrijednosti okruženja u kojem žive. Što ono znači, kako služi svrsi, da je važno šetati, u parku imati i moći pomirisati cvijeće, udisati čisti zrak. Važno je da djeca znaju i nešto o povijesti svoga grada, jer tako stječu i samopoštovanje prema sebi i prostoru protiv kojeg stranac neće moći. O tom prijateljstvu kao temelju društvenog razvoja i morala, o moći stotinu ljudi koji se okupe na nekoj ideji ili projektu, govorim i na predavanjima u Rotary klubovima po gradovima, iako oni prijateljstvo imaju u temeljima svog rada. No, stalno treba ponavljati da postoje neke univerzalne vrijednosti, a to je hrvatski prostor, oko kojih lijevi ili desni ne smiju biti razjedinjeni. I što je još važno, što i djeci ponavljam; ako mi počinjemo razgovor na način da govorimo u čemu se mi međusobno ne slažemo, nikad ne možemo doći do toga u čemu se slažemo, pa da bismo onda to u čemu se slažemo i realizirali. Ljudi koji su prazni, njima ne preostaje ništa drugo nego da vrijeđaju jedan drugoga i grade svoju, uglavnom, političku priču na antagonizmu i tu nema građenja. To je onda destrukcija koja Hrvatsku uništava i to moramo mijenjati. Moramo početi od djece koja su iskrena u svemu, pa i u prijateljstvu i postaviti temelje koje smo porušili, kako bismo sačuvali državu – priča nam Jerko Rošin. S djecom se odlično složio, obećali su si nastaviti razgovor, jer, pokazalo se, o njihovu Karlovcu i on zna puno. Deklaraciju o prostoru, dodao je, s kolegama želi promovirati, pojasniti građanima, dobiti podršku kako bi što prije ušla u Ustav.
Do sada su stvari, kazao je, išle sporo; godinu su dana čekali da ih prime u Saboru, Vladi, a sada će ponovno čekati da se uspostave institucije države koje bi trebale štiti Hrvate i Hrvatsku. A Hrvatska je, kaže Jerko Rošin, kao prostor na rubu uništenja, a važnija je i od jezika, jer jezik ne daje državnost, dodaje, on je dio identiteta ljudi koji žive na prostoru koji se zove Hrvatska. Na tu je temu imao predavanje i za javnost u Karlovcu, a obići će i druge gradove.
– Trebamo biti obzirni i imati poštovanje prema prostoru, a ne ga bahato koristiti, a odlika je Hrvatske da ga jednostavno zloupotrebljavamo. Nisam čuo nikoga od stranke na vlasti ni od oporbe da u Saboru govori o problemu prostora, da je uopće spomenuo riječ prostor, a vama prostor i ljudi čine državu. I Ustav u članku 2. definira teritorij Hrvatske, ali nije svejedno kakve je kvalitete taj teritorij. Ne želim dozvoliti da se ijednoj vlasti, tko god to bio, sudbina prostora prepusti, pa da mijenjajući zakone prostor više ili manje uništavaju. Ustav ipak postavlja ograničenja i rok. Nemamo ništa protiv toga da stranac ima pravo kupiti zemlju, jer i mi imamo pravo zemlju kupiti negdje u inozemstvu. No, kada ne kon
trolirate što se događa s tom zemljom koju je stranac kupio, onda u njemu možda ne postoje i najpoštenije, najplemenitije namjere. Prema tome, nadzor nad tim mora biti puno jači i taj nadzor mora biti takav, ustavno definiran nadzor da svaka vlast može onome koji ostvaruje pravo kupovine, reći; pa čekaj, ovo ne ovisi o meni,ovo je dimenzija Ustavnog suda – kaže Rošin. Takav stav, kaže, vrijedi za sve gradove, pa i za Karlovac.
– Više sam puta bio u Karlovcu, pa i zbog mog kolege, akademika Borisa Magaša. I kao član Vladina savjeta za urbanizam prije 20 godina bio sam u Karlovcu i doživljavam ga kao svojevrsni fenomen. Karlovac ima jedno pravo mjerilo od 50 do 60 tisuća stanovnika To je nešto čime čovjek može vladati. Dakle, ne vlada grad sa mnom, kao što Zagreb vlada ljudima, nego ja još uvijek vladam gradom. Karlovac ima i fenomen te četiri rijeke, a voda je simbol života. To instinktivno daje jednu životnu radost i poticaj. Ne govorim sada o mogućnosti poplava, to se sve da regulirati. Dakle, malo koji grad u svom neposrednom okruženju ima toliko zelenila koliko ima Karlovac. Tu je i ta Zvijezda koja predstavlja graditeljski raritet. Ne znam ima li ijedan grad još u Europi formu šesterokrake zvijezde i fortifikacije s kanalom za puštanje rijeke. Tu je povijesna i graditeljska baština koja dokazuje da je Karlovac dio europske povijesti jer Karlo je gradio Karlovac da bi se obranili od Turaka. I sad se vi nalazite u jednome gradu koji je u neposrednoj blizini metropole sa svim mogućim sadržajima koje metropola nudi praktički na dohvat ruke, a imate i more u apsolutnoj blizini. Dakle, to je jedan geografski položaj koji je fenomenalan. A grad se ne razvija. Zašto, ako ima sve prirodne predispozicije? Pod razvoj ne mislim nužno na porast broja stanovnika, ali standard može narasti i biti još puno bolji, moraju se graditi kvalitetniji objekt u samome gradu, dakle općenito jedan društveni nivo se mora dići na jednu višu razinu. To smatram razvojem. Da ljudi imaju veće prihode i da ugodnije žive u tom prostoru. Nije mi jasno da se to ne događa i očito je teret na politici. Kada govorimo o politici, ne govorim o svjetonazorskoj politici, ne govorim o stranačkoj politici, da me se ne bi krivo razumjelo. Govorim o politici koja prostorom vlada i to je generalno pravilo Hrvatske, pa tako i u Karlovcu. Naime, ljude koji bi znali što treba činiti, koji mogu dati usmjerenje za razvoj, politika svuda u Hrvatskoj a priori na svim razinama eliminira iz društvene prakse – dodaje nagrađivani arhitekt.
Kaže da ne postoji dovoljno sinergije ili interesa i volje da se nešto napravi dobro, a s druge strane postoji uvijek strah onih koji se osjećaju sami manje vrijedni da puste u svoju neposrednu blizinu ljude koji znaju jer se boje da će ljudi koji znaju njih izbaciti s njihovih mjesta. Međutim, temeljno griješe, dodaje, jer pametni ljudi koji znaju ne trebaju ta njihova radna mjesta.
– Najpametniji je onaj koji se okruži pametnima. Znajući po svojim kolegama koji su iz Karlovca, znam da tih prijedloga za Karlovac ima puno, ali, ni u dobronamjernoj sugestiji, ne probijaju se “do oltara”. U Hrvatskoj generalne planove gradova, Karlovca ili Zagreba, sasvim svejedno, usvajaju skupštinari ili gradski vijećnici, a da oslonac nemaju u struci. Oni ne znaju je li plan napravljen dobro ili je napravljen loše. Zato se zalažem za institut revizije planova. Da pred zagrebačku skupštinu, pred vijećnike Karlovca dođe plan koji kaže; ovo je dobro napravljeno, ovo nije dobro napravljeno, a ovo ovisi o vašoj volji. Nešto je pitanje volje i afiniteta, a nešto je pitanje apsolutnih vrijednosti. Da bi se to dogodilo, vi morate uključiti ljude koji znaju, ali se svi boje ljudi koji znaju. Mislim da je to temeljni problem Hrvatske – držanje blokiranima ljude koji znaju i kad onda na javnoj sceni imate budale, svadljivce, one koji samo razgovaraju na bazi antagonizma, a ne na bazi onoga što bi mogli napraviti za opće dobro, onda vam se pametni ljudi ne žele ni priključiti u taj politički život. Ja sam bio saborski zastupnik i nikad više u životu ne bih htio biti saborski zastupnik. Kada gledam ovaj zadnji saziv Sabora, pa to je katastrofa. Tvrdim da kad bi hrvatska politika bila toliko pametna da pripusti sebi pametne ljude koji nemaju ambiciju zauzeti njihova mjesta, ali imaju ambiciju, radi svog vlastitog dobra i društvenog dobra, dati neke pametne stvari, reći neka pametna usmjerenja – da bi nam bilo u Hrvatskoj puno puno bolje – dodaje Rošin. Smatra lošim što arhitekti nisu školovani prepoznati elemente razvoja nekog grada.
– Mi po vlastitoj erudiciji, špurijusu, intuiciji možemo osjećati, ali ja kao planer, netko tko rješava prostor, ja moram dobivati impulse onih koji znaju što žele. Recimo, Karlovac će se razvijati na bazi industrije Ili Karlovac će se razvijati na bazi turizma ili na bazi sveučilišta, poljoprivrede ili na bazi toga što je glavni grad u široj regiji. I tako dalje. I onda ja dobro znam na temelju tih podataka najbolje regulirati prostor. Te bi podatke politika trebala znati, ali bojim se da politika, osjećajući se intelektualno nisko, nema ta znanja – kaže Rošin.
Smatra karlovačku Zvijezdu komunalnim problemom, u ovom trenutku zbog radova tehničkim problemom koji će se riješiti, u skupljoj ili jeftinijoj verziji. No, smatra da Zvijezda ne predstavlja razvoj Karlovca, ali je u svakom slučaju neiskorišteni kapital grada.
– Kada govorim o generalnom razvoju Karlovca, onda Zvijezda nije problem. On je jedan doprinos razvoju, ali nije temelj razvoja. I ona je fenomen. Imam prijatelje koji žive u Karlovcu i kažu da je grad idealni prostor za život nadohvat Zagrebu i nadohvat obale. Zašto onda nema više ljudi u Karlovcu, zašto se ne doseljavaju? Zašto mnogi ne shvaćaju da bi se to trebalo dogoditi? Zašto im politika to ne omogućava? Zašto politika ne napravi da se do Zagreba može doći za deset minuta vlakom? Zašto se te tračnice ne naprave da zapravo Karlovac postane urbana sredina koja gravitira Zagrebu, kao Samobor i drugi gradovi? Ljudi od nevolje bježe iz Zagreba, a nevolje su visoke cijene stanova i života, gubitak vremena. Ja sam izračunao da u Splitu 20 posto duže živim nego što sam živio u Zagrebu. To nije pitanje dobi, nego iskoristivosti moje dobi. Ako uzmete onu poznatu misao da osam sati radite, osam sati spavate, osam sati imate slobodno, onda je jako važno što sve možete napraviti u tih osam sati života. A u Karlovcu sigurno trošite manje vremena na putovanja i puno toga možete riješiti pješice. Ja u Zagrebu gubim na kretanje minimalno dva sata više nego što ga gubim u Splitu, čak i krećući se po Splitu pješke, kao što se može i u Karlovcu iako je Karlovac dosta raširen grad. Kada vam politika omogući neke komunalne osnove, recimo brzo putovanje vlakom ili cestom, prostori oko velikih gradova postaju atraktivni. To se zove planiranje i ima puno ljudi u Hrvatskoj koji o tom planiranju znaju puno, koje to planiranje i zagovaraju, koji time rješavaju i demografiju i sigurnosnu situaciju države jer nemate prazan prostor u koji se može useliti bilo tko, a da ga vi nemate pod nadzorom. Dakle, takvo je planiranje posebno važno, a tako ne mogu planirati političari. Oni razmišljaju ograničeno u svome mandatu, kako će opstati na svojoj funkciji i zato smo izgubili mnoge institucije. Danas u Hrvatskoj nemate nikakav urbanistički institut, nego imate pojedince, “one man band”, a Urbanistički zavod je nekada imao demografe, sociologe, geografe i ekonomiste jer je sve to podloga za izradu jednog plana i zato smo mi tražili rehabilitaciju struke. Zato smo se obratili i našoj vlastitoj struci i rekli da ne smije ulaziti u takve kompromise da vama investitor radi što god hoće, bez obzira na posljedice u prostor. Ja znam da moramo riješiti egzistenciju, ali se možemo međusobno govoriti da kažem “ove stvari nećemo činiti”. Pa koliko ti plaćao da plaćamo kao investitor, ali nećeš naći u Hrvatskoj nekoga koji će ti to htjeti napraviti. Pa i kada bi netko u struci htio popustiti pritisku kapitala, onda će Ustav braniti da se to dogodi, Ustav neće dozvoljavati da budemo u službi kapitala već u službi prostora. Zato ustavna zaštita hrvatskog prostora hitna, jer će riješiti pitanja planskog razvijanja prostora. Time ćemo spasili hrvatsku državu koja bez svog prostora i bez dominacije u svom prostoru u odnosu na neke druge koji su se uselili u naš prostor, neće postojati, izgubit će svoju samostalnost – kaže Jerko Rošin. •