Zbogom, kaste, beskućnici i krave na putu. Delhi je i u kaosu – veličanstven
NAKON DESETLJEĆA UBRZANE TRANSFORMACIJE, PETA EKONOMIJA SVIJETA IZLAZI NA NAJOPSEŽNIJE IZBORE U POVIJESTI DEMOKRACIJE. U 7 FAZA DO 1. LIPNJA PRAVO GLASA IMAT ĆE OKO 900 MILIJUNA ŽITELJA. PROVELI SMO TJEDAN DANA U PREDIZBORNOJ INDIJI
Doletjeli smo ranim jutrom u Delhi i poslije svih onih ispeglanih, blještavih europskih aerodroma pred nama se ispružio pomalo izblijedjeli kilometarski tapison po kojem je valjda još i Tito kročio kad je dolazio u goste nesvrstanom bratu Nehruu. Nismo uspjeli vidjeti kako ga održavaju, ali sigurno im nije lako. Deseci punktova graničnih kontrola podsjetili su nas da dolazimo u veliku zemlju. Šalterski službenik profesionalno je obavio pregled s otiskom prsta i pogledom ravno u kameru, vratio dokumente, zavalio se u svoju sjedalicu i – širom rastvorio novine! Nastavio je gdje smo ga prekinuli, a mi smo već na prvu shvatili da smo promijenili malo više od nekoliko vremenskih zona.
Prvi dojam bila je buka koja će nas pratiti sve vrijeme i ispratiti nakon tjedan dana. Istovremeno je parala i bila melem za uši navikle za bibliotekarsku tišinu naših vidno ostarjelih gradova. Nepregledni redovi vozača s imenima ispisanim na listovima A4 papira čekali su goste. U kaosu koji na mnogo načina obilježava glavni grad svih Indijaca izdvaja se ipak strogoća uniformiranih lica pred vratima svake malo veće institucije, pa tako i Zračne luke Indire Gandhi. Jednom kad se s “bagažom” u rukama napusti aerodromska zgrada, povratka više nema, i bez rezerviranog novog leta i čistih dokumenata ne pušta se ni akreditirane predstavnike Ministarstva vanjskih poslova.
Taksist je posjeo torbe na suvozačko mjesto i dao se u slalom divljim vodama jutarnje gužve New Delhija. Ta ludnica i ne staje do kasnih večernjih sati. Ali početni dojam drumskog rodea dodatno potaknut engleskim pravilima vožnje zamijenit će ubrzo impresioniranost vještinom vozača koji na manje od deset centimetara udaljenosti vozila manevriraju čudesnom mirnoćom. Indijci su zapravo nevjerojatno precizni, koncentrirani i pažljivi vozači, a u tjedan dana nismo vidjeli ni najmanji incident ili sudar. Ne trube jer je netko pogriješio ili samo zato što su toga dana jednostavno nervozni, nego da skrenu pažnju na svoj sljedeći potez. I baš nikad ne izlaze iz svog automobila ili tuk-tuka da bi nekoga po glavi “tuk-tuknuli”. Shvatili ste, u usporedbi s indijskim vozačima, mi smo obični divljaci, usto i – loši vozači.
U Indiju smo stigli u predvečerje općih parlamentarnih izbora, najvećih i najopsežnijih u globalnoj povijesti demokracije, kako vole naglasiti domaćini. Brojke im i daju za pravo. Počinju 19. travnja i trajat će sve do 1. lipnja, a podijeljeni su po geografskim područjima u sedam faza i konačni će rezultati biti objavljeni tek 4. lipnja. Pravo glasa u izboru 543 zastupnika 18. saziva Lok Sabhe imat će oko 960 milijuna od ukupno 1,4 milijarde indijskih državljana. U posljednja dva izborna procesa izlaznost se utvrdila na oko 67 posto, nema razloga da tako ne bude i ovaj put. Sve upućuje, s obzirom na značajna ostvarenja u modernizaciji zemlje, njezinu infrastrukturnom razvoju i određenom rastu standarda građana u posljednjih desetak godina – a tu dolazimo i do nekih sličnosti s Hrvatskom i još nekim bližim nam zemljama – da će 73-godišnji premijer Narendra Modi osvojiti i treći premijerski mandat kao čelnik Indijske narodne stranke. Time bi stekao uvjete da postane najdugovječniji premijer poslije Jawaharlala Nehrua koji je vodio zemlju punih 16 godina. Prvi izazivač mu je, pazite sad, 81-godišnji Mallikarjun Kharge na čelu velike koalicije I.N.D.I.A. (Indian National Developmental Inclusive Alliance),
osnovane prije osam mjeseci. Na mjestu predsjednika Indijskog nacionalnog kongresa, stranke koja je dala šest premijera i vodila zemlju kumulativno 54 godine, naslijedio je Soniju Gandhi, snahu pokojne Indire.
Iako je o dojmu kulta ličnosti besmisleno govoriti pored živih i puno uvjerljivijih primjera od Kine pa do sve dužeg niza populističkih autokracija Europe, primjetno je da su Modijev lik i djelo sveprisutni. Od usputnih razgovora do posjeta institucijama ili najvećem svjetskom proizvođaču cjepiva Bharat Biotechu. Suosnivačica i izvršna direktorica Suchitra Ella, spretna menadžerica s diplomama američkih sveučilišta Wisconsin i Južna Karolina, pored svih uspjeha u razvoju cjepiva koje je spasilo milijune života s ponosom ističe: “Najsretniji mi je dan bio kad nas je došao posjetiti premijer Modi.”
No, teško je poreći da je, zajahavši snažno val globalizacije koja je uz asistenciju interneta “u dva klika” širila sliku života u najrazvijenijim zemljama, Modijeva administracija puno toga pokrenula s mrtve točke. Geopolitički potresi pritom su samo gurali Indiju kao Zapadu poželjnu zemlju partnera, ili bar poželjniju od Rusije ili Kine. U više od 70 godina slobodne države nitko nikad nije doveo u pitanje izbore i demokraciju, reći će ministar vanjskih poslova. O slikama s ulica i Indiji koja polako nestaje zajedno s pričama o kravama koje usred gradova hodaju cestom i nitko ih ne smije pomaknuti (vidjeli smo jednu i hodala je pored ceste), puno je u nekoliko riječi otkrio Robert Čoban, “uno di noi” iz grupe predstavnika medija iz srednje i istočne Europe: “Kad sam 1995. prvi put došao, od aerodroma do centra Delhija gledali smo kolone beskućnika kako spavaju uz cestu, jedan do drugoga praktički.” Sada smo ih u tjedan dana u tri grada vidjeli ukupno – trojicu.
Isto se odnosi i na vlakove. S parkirališta Akshardhama, spektakularnog “Disneylanda” hinduističke kulture i povijesti Indije u kojem su nam veseli domaćini dodali i točku na čelu, a koji se od 2005. godine na više od 8000 četvornih metara prostire u srcu New Delhija i sa zalaskom sunca pretvara u romantičnu pozornicu dječje predstave s vodom, vatrom i svjetlima reflektora, naš je vodič na kraju prvog dana pogledao prema nadvožnjaku: “Onim ću vlakom i ja uskoro prema svojoj kući.” Na komentar slovačkog novinara hoće li se moći ugurati, jer smo godinama gledali snimke putnika koji vise na vratima javnog prijevoza, objasnio je: “A ne, tako je bilo prije dvadeset godina. Danas su linije uređene.” U što smo se i uvjerili, i to za male pare. Vožnja modernim, vrlo ugodnim metroom u jednom je smjeru koštala svega 33 eurocenta (30 rupija). Jeftinije i od tuk-tuka koji će za 100 rupija (malo više od 1 eura) voziti kamo god treba. Osim ako nije Stari grad Delhi u subotu navečer.
Indija je danas peta ekonomija svijeta s tendencijom da se još više približi samome vrhu. Unatoč tome, mnogi je i danas napuštaju u potrazi za boljim prilikama, što i sami vidimo. Razlika u odnosu na vrijeme prije 20 godina je što se više zadržavaju – visokoobrazovani.
“Desetljećima je mladima prvi i najveći san nakon što završe školu bio domoći se Amerike. Sada gledaju prema pokretanju svog startupa. I to se i događa, a puno tih startupa vezano je za sveučilišta”, ističu u Invest India, državnoj agenciji za promociju i potporu stranim ulaganjima gdje otkrivaju impresivne brojke: do kraja 2024. digitalna ekonomija Indije dosegnut će 1 bilijun dolara prometa, a u zemlji koja se najbrže na svijetu prilagođava fintechu živjet će 900 milijuna aktivnih korisnika interneta. Broj digitalnih transakcija koje se u SAD-u obave u tri mjeseca, Indija dosegne u jednome danu. Već sada je treća startup nacija svijeta i svakoga dana rode se 44 nova. Pritom je 70% ulagača domaćih, a 30% stranih. Treća je i po broju jednoroga, s jednim od najvećih svjetskih startup inkubatora. Zemlja koja je desetljećima stajala u mjestu prespavavši neke globalne promjene najednom je izronila u četvrtoj, tehnološkoj revoluciji koja traje.
Pogrešno bi ipak sve bilo prepisati digitalnom razvoju... Indija je i dalje drugi najveći proizvođač radne opreme na svijetu, drugi najveći proizvođač čelika, kao i smartfona, te proizvodi najviše trokolica i traktora na svijetu – svake minute iz njezinih pogona izađe 29 novih. Velik dio zemlje i dalje je okrenut agraru i to je karta koja će tek dobiti na vrijednosti. Vozeći se autocestom od Delhija do Agre i znamenitog Taj Mahala, gledali smo nepregledna polja koja su lokalni ljudi marljivo obrađivali po sparini koja je daleko od godišnje kulminacije. Tamo gdje nije bilo obradive zemlje nizale su se – ciglane.
Snažan proizvodni rast Indija temelji na strategiji zvanoj ODIOP: One district, one product. U zemlji sa 753 distrikta to znači 753 jedinstvena lokalna proizvoda (lista se širi), od mirisnih štapića do specifičnih tekstilnih otisaka. Čekali su samo promociju i program izvoza. Društveno možda i najvažniji pomak predstavljen je u Jal Shaktiju, ministarstvu osnovanom 2019. s isključivom namjerom da se građanima Indije ostvari ustavom zajamčeno pravo na pitku vodu i sanitetske priključke. Rezultat? Pitka voda je, iznose podatke, provedena u 600 tisuća sela, a tempom nametnutim od 1. siječnja 2023. da svake sekunde jedno domaćinstvo dobije vodu došlo se do brojke od 290 milijuna kućanstava s pitkom vodom. Ukupno je u četiri i pol godine životno važan resurs dobila populacija veličine kompletnog EU – više od 560 milijuna građana. Priča čelnih ljudi u Jal Shaktiju otkriva koliko je pitanje opskrbe vodom u Indiji bilo puno više od infrastrukturnog problema koji se sada kreće u smjeru 100-postotne pokrivenosti...
“Uvjeti su desetljećima bili takvi da su žene satima hodale do izvora pitke vode i onda je nosile kući mučeći se s teškim teretom po najgorim vrućinama. Programom razvoja njih 180 milijuna poštedjeli smo tog teškog posla i njegovih posljedica. Svake godine 136 tisuća djece umiralo je od bolesti povezanih s nedostatkom pitke vode. Već dosad uložili smo 36 milijardi dolara od programom predviđenih gotovo 50 milijardi, a pitka voda stigla je i do zabačenih sela na Himalaji, u Kašmiru... Uvodili smo je bez obzira na društveni položaj, imovinski status ili vjeroispovijest lokalnog stanovništva.”
Posebna priča bilo je uvođenje sanitetskih čvorova, za što su inicijalni planovi pokrenuti još 2014., dakle u prvoj godini prvog Modijeva mandata. Bilo je nužno organizirati i masovnu edukaciju korištenja, a viđenija lica iz javnog života uključivala su se u kampanju porukama putem TV ekrana koje će možda zvučati smiješno: “Za vaše dobro... koristite toalete!” Ali u zemlji u kojoj su crijevne bolesti godišnje uzimale 400 tisuća života zvučalo je itekako ozbiljno i – revolucionarno. Sedam stoljeća navika mijenjalo se u jednoj petoljetki.
Besplatni priključci svima, zvuči sjajno. No, plaćaju li svi sada i mjesečne račune?
“Počeli smo ih uvoditi, no trebat će vremena. Znate, u zemlji s gotovo milijardu i pol stanovnika to je proces...”, kažu nam u Jal Shaktiju, s napomenom da se u gradovima računi odavno plaćaju. Naime, ovo je ministarstvo uvedeno samo za potrebe nerazvijenih, ruralnih dijelova zemlje. Ali u tim je područjima još 2011. živjelo gotovo 70 posto populacije, više od 900 milijuna žitelja Indije.
Globalizacija je ubrzala i urušavanje nekadašnjeg sustava kasti koji je zakonski u smislu zabrane negativne diskriminacije ukinut još sredinom 20. stoljeća, a neki su običaji poput onoga da pripadnici dalita (najniža kasta) rukama čiste kanalizaciju zakonom zabranjivani još u prošlom desetljeću. Ostale su još samo natruhe sačuvane u nekim ruralnim dijelovima zemlje i – dijaspori.
“Ono što je ostalo, neusporedivo je s bilo čime iz doba kastinskog sustava. Pripadnicima nižih slojeva nekoć je bilo zabranjeno čak i pogledati nekoga iz najviše kaste, a kamoli da borave u istoj prostoriji s njima ili piju vodu iz iste slavine”, priča nam jedan od vodiča.
Da je i to ipak samo ružna prošlost, govori i primjer aktualne predsjednice Indije Droupadi Murmu, prve rođene u slobodnoj Indiji, ali što je puno važnije – prve pripadnice plemena koja je dospjela na položaj u impozantnoj predsjedničkoj palači Rashtrapati Bhavan, podignutoj u doba britanske vladavine na ceremonijalnom bulevaru New Delhija.
Gospođa Droupadi rođena je u Uparbedi, selu na istoku zemlje u državi Odisha kojem je uvedena struja kad je postala predsjednička kandidatkinja. Pet sati vožnje kroz gustu šumu potrebno je da bi se došlo do glavnog grada Bhubaneswara i to dovoljno govori odakle se već u petom razredu škole otisnula kći farmera iz plemena Santali da bi se probila do vrha države. Ta učiteljica hindija i orijskog jezika te matematike i zemljopisa za svoj posao nikad nije uzela punu plaću, a preokret u životu dogodio se kad se još devedesetih uključila u rad stranke koja će kasnije postati najpopularnija u Indiji.
Premijerska je funkcija, baš kao i u Hrvatskoj, ipak jača, no i predsjednicu se nešto pita. Koliko se često obraća narodu, pitamo srdačnu voditeljicu protokola?
“Triput godišnje. Na Dan Republike, na Dan nezavisnosti i jednom godišnje u parlamentu održi govor zastupnicima oba doma.”
Povremeno još pošalje i neke uglavnom miroljubive poruke, i to je to. Dobro je znati... Vratimo se još malo na palaču u kojoj stoluje čelnica Indije.
“Kad je okončana britanska vladavina i kad su je i posljednji kolonizatori napustili, vijećalo se što učiniti s palačom. Mnogi su je htjeli vidjeti u ruševinama jer je bila simbol kolonizatorske vlasti i potlačenosti naroda Indije. I sve je vodilo k tome da će je se rušiti dok netko nije rekao: Čekajte, istina je da su Britanci iz nje vladali. Ali naše su je ruke gradile. Nema smisla da rušimo nešto što smo sami gradili”, pričaju nam domaćini uz čaj u ovalnoj dvorani.
Rashtrapati Bhavan opstao je tako zajedno s predivno uređenim vrtovima i majmunčićima koji uživaju u glavnom gradu punom zelenila. Bezbrižno skaču po granama i uz ogradu palače koja se naslanja na Pusa Hill Forest, svojevrsnu džunglu New Delhija. Na vratima palače su kao kod kuće... •