Umjesto ‘mračnog princa’ stiže nam veseli Cave
U tajnoj povezanosti s Hrvatskom Nick Cave stiže 15. listopada u zagrebačku Arenu. Bit će to jedan od 27 koncerata u 17 zemalja i promocija albuma ‘Wild God’
Ima neka tajna veza Nica Cavea s Hrvatskom pa joj se stalno vraća. Možda ga je uoči prvog nastupa kod nas 1997. zaintrigiralo pitanje, kakvo mu se do tada nitko nije usudio postaviti – “Možete li nam reći kakvu pi*** ima PJ Harvey?” – koje je na konferenciji ispalio novinar i ostao živ. Cave, koji je tada baš friško prekinuo vezu s engleskom kantautoricom, nije mu zamjerio, štoviše zavolio je otvorenost zemlje u kojoj je poslije pjevao još sijaset puta pa imam dojam da smo njegovu glazbeno-propovjedničku sesiju na InMusicu gledali na svakom izdanju tog festivala. I neka smo, štoviše nastupio je na Jarunu i 2022., samo mjesec dana nakon smrti sina Jethra Lazenbyja, i svoju bol podijelio s hrvatskom publikom.
Dakle, čemu ovakav uvod za Cavea? Zato što se opet vraća u Hrvatsku, i to, nevažno, ali eto, na rođendan autorice ovog teksta, 15. listopada, kada će u sklopu europske turneje pjevati u zagrebačkoj Areni. Bit će to jedan od 27 koncerata u 17 zemalja kojima će predstaviti svoj novi, 18. studijski album “Wild God”. Kakav mu je ton? Ne znamo, izlazi tek 30. kolovoza, a sudeći po objavljenoj naslovnoj pjesmi, pleše između konvencije i eksperimentiranja i opet donosi bogatstvo emocija i priča koje dišu dušu. Turneja počinje 24. rujna u Oberhausenu u Njemačkoj, završava 17. studenoga u Parizu, a s Caveom su, logično, njegovi The Bad Seeds, osnovani davne 1982. nakon raspada The Birthday Partyja. Na svojoj stranici The Red Hand Files, na kojoj Cave već nekoliko godina redovito odgovara na pitanja obožavatelja, i to na ona teža, u jednom postu sam piše: “Kad slušam ‘Wild God’, čini mi se da s tim materijalom uživo možemo stvarno napraviti nešto epsko.” Pa ako ćemo nekome vjerovati, vjerujmo Caveu.
Iako, u slučaju Nicka Cavea sve je istina i sve je laž. U jednom trenutku tvrdi da mu se popularna medijska kultura ispovijedi i javnog ogoljavanja gadi, a svojom glazbom i sam to radi. Radi to redovito i svojim ogoljujućim hobijem dopisivanja s obožavateljima Red Hand Files, bilo da odgovara na pitanja metafizičke naravi bilo na ona osobna, poput toga kako se nositi s gubitkom djeteta. Tako je, primjerice, i 2019., kada su ga obožavatelji pitali kad će novi album, na tome mjestu odgovorio: “Početkom listopada.” To se i dogodilo tog 4. listopada, kada je globalno, na svim digitalnim platformama, objavio hvaljeni album “Ghosteen”. Mnogi su tada narodski rekli: “Bit će smak svijeta.” Malo kasnije, kad je taj zazivani smak svijeta pomalo već bio na snazi, Nick Cave je u pandemiji otišao i dalje u ogoljavanju pa je nizu svojih umjetničkih aktivnosti dodao i knjigu “Stranger Than Kindness” (naslov je preuzet iz pjesme Anite Lane, australske kantautorice, Caveove kreativne suradnice i bivše djevojke), koja je svojevrstan vodič kroz njegov intimni svijet odrastanja, postanka i nastanka onoga što ga čini rock ikonom. Daje u njoj labirint nikad objavljenih fotografija, reprodukcija svojih crteža, ručno pisanih stihova meditativnih i razornih hitova uz razotkrivanje pikanterija i okolnosti u kojima su nastajali. Rekli bismo, autorova studija života i onoga što ga je formiralo pa ga je ovom prilikom biografski najbolje kroz nju i analizirati.
Tu sirovu i neurednu, ali atraktivnu biografiju otvorio je fotografijama svojih roditelja. Rođen je 1957. u gradiću Warracknabealu u ruralnoj australskoj Victoriji. Njegov otac Colin Cave bio je karizmatičan i zgodan profesor književnosti. Kao najintimniji moment s ocem Cave navodi epizodu u kojoj mu tata kao devetogodišnjaku čita prvi paragraf Nabokovljeve “Lolite”. Druga sjećanja na oca ostala su mu potisnuta ili ih nije imao priliku ostvariti jer Caveov otac 1979. godine pogiba u prometnoj nesreći. Nicku je tada 21 godina, napušta Melbourne i sa svojim post-punk bendom Birthday Party odlazi u London.
Što se tiče mame Dawn, dobro odgojene anglikanke, Nicku je bila i ostala primjer uzornog načina života. Radila je kao knjižničarka, svirala violinu (svira je i u pjesmi “Muddy Water” na trećem albumu Nicka Cavea i The Bad Seedsa
“Kicking Against the Pricks” iz 1986.) i Nicka od malih nogu poticala da uzima satove klavira, pjeva i bavi se umjetnošću. Kada se odselio u London, a potom 1982. u Berlin, blisku vezu održavali su pismima, do njene smrti 2020. u 93. godini života. Sve do tada Cave bi, kada je boravio u Australiji, živio s njom, a kada su bili razdvojeni, dugim su telefonskim razgovorima rješavali svjetske probleme.
Majka ga je i odgajala u duhu Anglikanske crkve, što je ostavilo trag pa je njegov odnos prema religiji specifičan.
“Institucionaliziranu religiju shvaćam vrlo ozbiljno, a vjerujem da bi se i drugi tako trebali ponašati jer ona diktira način na koji se svijet okreće. Nisam poklonik nijedne religije niti sam dio neke vjerske institucije, ali vjerujem u Boga. Zato me uznemirava kada se njegovo ime iskorištava za sulude, okrutne ciljeve. Dakle, vjerujem, ali moj sustav vjerovanja toliko je prožet sumnjom da to uopće nije sustav vjerovanja, što vidim kao snagu, a ne kao nedostatak”, kazao je jednom prilikom Cave, koji je kao dječak svake nedjelje išao na vjeronauk i pjevao u crkvenom zboru u katedrali u Wangratti, gradiću u koji se obitelj preselila nedugo nakon njegova rođenja.
Usprkos dobrom odgoju, s prijateljima bi se kao klinac znao napiti, sakriti u grmlje i sačmaricom gađati sve što se miče. U tom periodu upoznaje se s glazbom Leonarda Cohena pa je danima mogao sjediti u mraku i slušati njegov album “Songs of Love and Hate”. Nakon što su Cavea 1970. izbacili iz škole (jer je nekoj djevojčici strgnuo gaćice i za dlaku izbjegao tužbu za silovanje), roditelji ga šalju u privatni internat u Melbourneu. Ondje je upoznao Micka Harveya, Tracy Pew i Philla Calverta, s kojima je osnovao bend The Boys Next Door koji će poslije postati The Birthday Party. Cave je već tada karizmatična pojava, visok i vitak, crnokos, kože blijede poput sablasti, čak lijep – unatoč iritantno prćastom nosu koji je momentalna asocijacija na razmaženo derište – i neobjašnjivo ljut. Za razliku od britanskih punk kolega, The Birthday Party nisu se bunili protiv monarhije ili establišmenta, bili su jednostavno bijesni, glazba im je bila kakofonična i prema svemu pljuvački nastrojena. Uvijek su ostavljali dojam da će se raspasti, a kad se ranih
1980-ih to i dogodilo, Cave je osnovao The Bad Seeds. Recipročno uspjehu u glazbi, sve više se drogira, ovisan je o heroinu, puno pije, iz Londona se seli u Berlin, potom u New York i Sao Paulo, sve dalje do nihilističkog uništenja. Tekstovima propovijeda paklenu vatru i prokletstvo u stilu Starog zavjeta, a kad je otkrio Novi, počinje pisati ljubavne pjesme, no i one su uvijek završavale u krvavom očaju. Jedina konstanta u totalnom osobnom kaosu mu je stvaranje.
“Stvaranje je uvijek bio moj odgovor na svaku životnu krizu. Taj me impuls do danas spasio nebrojeno puta. Kada stvari krenu krivo, počnem planirati novu turneju, pisati knjigu, snimim ploču ili film. Sakrijem se u posao i držim se podalje od onoga što me progoni”, kazao je nedavno.
Urbana je legenda iz tog turbulentnog perioda kako je nekoliko pjesama napisao krvlju s heroinske igle, a dokumentirano je i da se tukao s novinarima, završio više puta u zatvoru zbog heroina i bio žrtva oružane pljačke pokušavajući kupiti drogu u getu Los Angelesa. Nakon veza s nizom žena, upoznavanje bivše modne muze Vivienne Westwood, Susie Bick, s kojom je u braku od 1999. do danas, pomoći će mu da se sredi. Ona je i majka njihovih blizanaca Ethana i Arthura – koji je, uzevši LSD, 2015. tragično stradao padom s litice (op. a. s prvom suprugom Viviane Carneiro Cave je 1991. dobio i sina Lukea, a desetak dana prije njega i sina Jethra, začetog za kratke afere s Beau Lazenby).
Što se tiče Caveovih političkih uvjerenja, sve donedavno za njih nitko nije mario, uključujući i njega samog. Veći dio svoje karijere bio je previše ukorijenjen u bespuća mašte da bi bio jedan od onih glazbenika koje novinari zovu za komentar o izborima ili ratu. Nikada nije napisao protestnu pjesmu niti se svrstao uz neki cilj. S obožavateljima je znao raspravljati o kulturnoj politici i svojem protivljenju tzv. kulturi otkazivanja jer smatra da se ne smije “iskorijeniti najbolje od neke nacije kako bi se kaznilo najgore od njih”.
No kad se lani pojavio na krunidbi britanskoga kralja Charlesa III., počelo se raspravljati o tome je li 65-godišnji Cave možda konzervativac. Doduše, za sebe je uvijek govorio da je “temperamentno” konzervativan i da je to “oduvijek tako” te da je čak bio i “konzervativni ovisnik o heroinu”. No on nikada nije podržao nekog političara krajnje desnice, kao što je to učinio Morrissey, niti je hvalio Trumpa poput Johna Lydona ili bio javno politički agresivan i provokativan. Oprezan je u pogledu ideje napretka, nije nikakav revolucionar i čini se da njegov konzervativizam pripada klasičnom dobu filozofa koji su vjerovali da je čovječanstvo fundamentalno slomljeno. Cave ima malo toga, ili ništa, zajedničkog s modernim konzervativizmom, nikada nije zbog nekog istupa dospio na crnu medijsku listu, naprotiv danas je voljeniji nego ikad prije, a o svojem prisustvovanju krunidbi kazao je: “Nisam monarhist, niti sam rojalist, ali također nisam tako spektakularno nezainteresiran za svijet i način na koji on funkcionira, a ni tako ideološki zarobljen i prokleto mrzovoljan da bih odbio poziv na ono što će više nego vjerojatno biti najvažniji povijesni događaj u Ujedinjenom Kraljevstvu našeg doba. I ne samo najvažniji nego i najčudniji!”
Uza sve to “mračni princ glazbe” za sebe, predodžbi usprkos, kaže kako nikad nije bio depresivac, nego optimist koji je svjestan veličanstvene ljepote svijeta pa smatra da “i u paklu ima puno više raja nego što nam kažu”. U prilog tom novom pozitivnom stavu ide i jedan od nedavnih postova s The Red Hand Filesa u kojem na komentar/pitanje obožavatelja: “Sreća, ljubav, mir. Bljak! Gdje je bijes, ljutnja, mržnja? U kojem je trenutku Nick Cave postao sličan veseloj hippie razglednici?”, on odgovara:
“Stvari su se promijenile nakon što je moj prvi sin umro. Nabolje ili nagore, ali bijes o kojem govorite izgubio mi je privlačnost i da, možda sam zbilja postao poput vesele hippie razglednice. Mržnja mi je prestala biti zanimljiva. Sjediti okružen vlastitim neredom, ljut na cijeli svijet, prezirući ljude i misleći da moj prezir prema stvarima nekome nešto znači, da je on plemenit, ...takav stav mi se na kraju učinio nekako glupim. Kad mi je umro sin, bio sam shrvan, a ta poza gađenja prema svijetu počela mi se urušavati. Počeo sam razumijevati nesiguran i ranjiv položaj svijeta. Počeo sam se uzrujavati. Osjetio sam iznenadnu potrebu da u najmanju ruku pomognem tom strašnom, predivnom mjestu, umjesto da ga samo vrijeđam i osuđujem. I ja sam se, eto, bilo to dobro ili loše, iz seronje pretvorio u hodajuću veselu razglednicu.”
Dakle, s tim saznanjem čekamo novog veselog Cavea, s novim materijalom na njegovu novom nastupu u Hrvatskoj. •