Iako je Tadžikistan najsiromašnija zemlja nastala raspadom bivšeg SSSR-a, Rahmon redovito dobiva 90 posto glasova
Predsjednik, koji se nekada zvao Rahmonov, izbacio je ruski nastavak i promijenio prezime u Rahmon te je zabranio davanje ruskih i arapskih imena djeci
UTadžikistanu već odavno buja islamski radikalizam. Velik broj muslimana iz ove srednjoazijske zemlje pridružio se terorističkoj organizaciji Islamska država u Siriji i u Iraku, a nakon poraza i nestanka kalifata borci iz Tadžikistana pridružili su se najokrutnijoj terorističkoj organizaciji ISIL-Khorasan, čiji su pripadnici nedavno u Rusiji izvršili okrutni teroristički napad u kojem je poginulo 137, a ranjeno još oko 150 ljudi. Teroristi su identificirani kao Tadžici. Stručnjaci za terorizam upozoravaju da radikalizam u toj zemlji predstavlja složenu problematiku koja uključuje društvene, ekonomske, političke i religijske faktore.
Osim borbe protiv terorizma i islamskog radikalizma, Tadžikistan je vodio ratove i sa susjedima. Naime, sukob između Kirgistana i Tadžikistana u svibnju 2021. bio je najteži incident između ove dvije bivše sovjetske republike od njihove nezavisnosti 1991. Konflikt je eskalirao oko spornih teritorija duž njihove granice, posebno u području gusto naseljene Ferganske doline bogate resursima.
Spor između Kirgistana i Tadžikistana ima duboke korijene još u sovjetskoj eri, kada su granice između tih republika bile nerazrađene i nejasno definirane. Nakon raspada Sovjetskog Saveza ta je nejasnoća dovela do čestih sukoba oko teritorija, pri čemu su obje zemlje polagale pravo na suverenitet nad istim područjima. U svibnju 2021. godine tenzije između Kirgistana i Tadžikistana eskalirale su u oružani sukob s teškim naoružanjem. Više od 50 ljudi je poginulo, a stotine su ozlijeđene u ratu koji je trajao nekoliko dana. Sporna Ferganska dolina, zbog koje stalno izbijaju sukobi, izuzetno je plodna i bogata vodom, što je čini strateški važnim područjem za obje zemlje. Ovaj sukob istaknuo je kompleksnost etničkih i teritorijalnih pitanja u centralnoj Aziji, kao i izazove s kojima se suočavaju zemlje koje su nastale iz bivšeg Sovjetskog Saveza u procesu izgradnje svojih državnih granica i nacionalnih identiteta.
Nakon dolaska boljševika na vlast Tadžici su isprva dobili autonomnu republiku unutar Uzbekistana, a od 1929. vlastitu saveznu republiku. Područja gdje su živjeli Tadžici nisu bila jasno razgraničena od uzbečkih, pa su dva velika središta tadžičke kulture, Buhara i Samarkand, kao i oko milijun etničkih Tadžika, ostali unutar Uzbekistana.
Odmah nakon proglašenja neovisnosti od Sovjetskog Saveza 1991. godine započeo je petogodišnji sukob između vlade, koju je podržavala Moskva, i islamističkih pobunjenika. Rat je doveo do gubitka između 50.000 i 100.000 života i natjerao barem deset posto populacije da napusti zemlju. Razlozi za sukob bili su složeni i duboko ukorijenjeni u političkim, ekonomskim i etničkim pitanjima. Vlasti su se suočile s opozicijom koja je tražila političke reforme i veći utjecaj islama u društvu i pokušale ugušiti pobunu što je izazvalo eskalaciju nasilja. Sukob je bio izuzetno krvav i brutalan, s teškim kršenjima ljudskih prava s obje strane. Civili su bili posebno pogođeni, a gradovi su bili pod opsadama.
Nakon pet godina borbi, 1997. godine postignut je mirovni sporazum uz posredovanje UN-a. Ovaj sporazum označio je formalni kraj rata i uspostavu privremene vlade koja bi trebala voditi zemlju do izbora. Iako je mirovni sporazum donekle uspostavio stabilnost, poslijeratno razdoblje obilježile su politička nestabilnost i gospodarske teškoće. Oporavak zemlje od posljedica rata bio je dug i spor, a trajni mir i stabilnost ostali su izazov za Tadžikistan u sljedećim godinama. Točan broj nestalih osoba zbog građanskog rata i masovnih migracija zbog visoke nezaposlenosti i siromaštva nakon rata nije poznat.
Međutim, Međunarodni odbor Crvenog križa bilježi tisuće nestalih osoba. Izvješće Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova UN-a ističe problem vojnika koji su nestali tijekom razmjene zarobljenika na kraju sukoba. Pet masovnih grobnica s 2600 tijela otkriveno je u blizini glavnog grada Dušanbea nakon rata.
Prema posljednjim podacima u zemlji je oko 10 milijuna stanovnika. Najbrojnija etnička skupina su Tadžici koji čine više od 80 posto stanovništva, a u zemlji žive i Uzbeci,
Rusi, Pamiri, Kirgizi, Ujguri i drugi. Tadžikistan je bio najslabije razvijena republika bivšeg SSSR-a, a i danas spada među najsiromašnije zemlje svijeta. Najviše se uzgaja pamuk koji je važan izvozni proizvod. Uzgajaju i žitarice i voće, dok u planinama prevladava stočarstvo. Rudna bogatstva su slabo iskorištena. Proizvodnja električne energije vrlo je značajna zbog brojnih hidroelektrana (u Tadžikistanu su neke od najvećih brana na svijetu). Najvažnija industrija je proizvodnja aluminija koji čini glavninu izvoza. Tadžikistan također ima razvijenu tekstilnu i prehrambenu industriju. Nakon završetka građanskog rata 1997., gospodarstvo je počelo ubrzano rasti, ali BDP je još uvijek prilično nizak (2022. iznosio je 1054,19 USD po stanovniku, mjereno po kupovnoj moći). Najrazvijenije gospodarsko područje je Ferganska dolina.
Glavni grad Tadžikistana je Dušanbe, a stanovništvo ove mlade zemlje većinski je islamsko.
Klima je pomalo nevjerojatna, s brojnim fenomenima. Ljeti se Tadžikistan pretvara u užarenu loptu pustinjskih karakteristika, dok se samo par mjeseci kasnije u visokim planinskim područjima temperatura spušta i do -45 C. Hrana je mješavina svega i svačega, predugačke brade, glasno plakanje i proslave rođendana zabranjeni su, a politička sloboda vrlo ograničena.
Oporba često nailazi na pritisak ili progon od strane vlasti. Vlada Tadžikistana ima kontrolu nad medijima i često cenzurira sadržaj koji smatra nepoželjnim ili neprijateljskim. Novinari i medijske organizacije stalno se suočavaju s represijom i prijetnjama. Iako je Tadžikistan većinski muslimanska zemlja, vlada je skeptična prema radikalnom ili ekstremističkom islamskom pokretu. Stoga su na snazi zabrane na određene vjerske prakse, poput nošenja vela u školama i javnim ustanovama. Isto tako, strogi su propisi koji reguliraju osnivanje i djelovanje političkih stranaka u Tadžikistanu.
Zemlja ima zakonska ograničenja i socijalnu stigmu vezanu uz homoseksualnost.
Homoseksualni odnosi su kazneno djelo prema tamošnjim zakonima. Vlada nadzire i ograničava online aktivnosti, uključujući pristup određenim web-stranicama i društvenim medijima. Ovi primjeri samo su neki od aspekata života u Tadžikistanu koji su podložni različitim zabranama ili ograničenjima.
Zanimljivo je da je krajem 2015. Tadžikistan zabranio Novu godinu u školama i na sveučilištima. Privatno, tadžikistanskim obiteljima i dalje je dopušteno slaviti, iako postoje ograničenja i za privatne proslave koje treba slaviti tiho i skromno.
Dan predsjednika obilježava se 16. studenog, Dan zastave 24. studenoga, a Dan nacionalnog jezika rezerviran je za 5. listopada, koji
slučajno pada na rođendan predsjednika Emomalia Rahmona. Oni koji su dovoljno hrabri da proslave rođendan u tadžikistanskom kafiću ili restoranu slobodno mogu odvojiti i nešto novca za kaznu. Prije nekoliko godina Amirbek Isayev naučio je lekciju o zabrani proslava na teži način, nakon što je morao platiti drakonsku kaznu. Ključni dokaz bila je fotografija na Facebooku koja prikazuje slavljenika i tortu. Tko zna, da je slavio uz janjetinu, možda bi se izvukao. Proglašen je krivim bez obzira na to što je i konobar rekao na sudu kako Amirbeku nitko nije čestitao rođendan. Kako se ne smiju slaviti rođendani, tako su i veće svadbe zabranjene, a i na sprovodima vrijede posebna pravila. Tradicionalno naricanje, glasno plakanje i ostali detalji koji su se vezali uz tadžikistanske običaje pokazivanja tuge nedavno su ukinuti.
Osim osjećaja, u Tadžikistanu je i pokazivanje tijela ograničeno. Kratke suknje odavno su zabranjene u školama, a na njih se ne gleda blagonaklono ni na ulicama. Vlada osuđuje i odijevanje koje nije u skladu s tradicijom i poziva na odijevanje nacionalne odjeće. To znači i da se hidžab izbjegava, osobito u državnim i obrazovnim ustanovama. Muškarcima se pak kratke hlače nikako ne preporučuju, baš kao ni dugačke brade, dopuštene su samo one do tri centimetra.
Čvrstom rukom Tadžikistanom vlada 72-godišnji Emomali Rahmon, tadžikistanski političar koji je na dužnosti predsjednika Tadžikistana od 1992. godine. Iako je pohvaljen zbog stabiliziranja zemlje nakon Tadžikistanskog građanskog rata, kritiziran je kao autoritativan vođa. Organizacije poput Human Rights Watcha kritiziraju ga zbog zatvaranja vladinih kritičara, kampanja za prisiljavanje na povratak prognanih političkih neistomišljenika iz inozemstva, te ograničenja slobode izražavanja i vjeroispovijesti. Optužen je i za široko rasprostranjeni nepotizam. Prethodno je obnašao dužnost predsjednika Tadžikistanske Sovjetske Socijalističke Republike od 1991. do 1992. godine, prije nego što je zemlja stekla neovisnost.
Rahmon je bio izabran na nekoliko uzastopnih predsjedničkih izbora s više od 90 posto glasova, što govori puno o njemu kao predsjedniku i njegovim načinom vladanja pune 34 godine. Tako je postao čelnik s najdužim stažem u nekoj od bivših zemalja Sovjetskog Saveza i srušio je rekord kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva.
Rahmon je rođen kao Emomali Sharipovich Rakhmonov, sin Sharifa Rahmonova i Mayram Sharifove u seljačkoj obitelji. Njegov otac bio je veteran Crvene armije iz Drugog svjetskog rata, a on je služio u sovjetskoj Pacifičkoj floti. Nakon vojne službe vratio se u rodno selo gdje je neko vrijeme radio kao električar, a početkom 80-ih diplomirao ekonomiju na Tadžikistanskom državnom sveučilištu, nakon čega počinje njegov politički uspon.
U ožujku 2007. Rahmonov je promijenio prezime u Rahmon, riješivši se završetka “ov” u ruskom stilu. Odrekao se i dijela prezimena Sharipovich. Rahmon je objasnio da je to učinio iz poštovanja prema svojoj kulturnoj baštini. Nakon njega mnoštvo vladinih dužnosnika, članova parlamenta i državnih službenika širom zemlje učinilo je isto. U travnju 2016. Tadžikistan je službeno zabranio davanje patronimika i prezimena u ruskom stilu novorođenoj djeci.
Od 2016. godine građani moraju nazivati svoju djecu imenima iz službenog državnog registra u kojemu nećete naći popularna arapska imena. Baš kao i djeca, i restorani moraju imati primjerena imena. Oni koji žele otvoriti talijanski restorana u Dušanbeu ne mogu ga nazvati Bella Italia ili nešto slično, jer zakon o državnom jeziku nalaže da restorani moraju imati tadžička imena. Primjerice, indijski restoran Salaam Namaste prekršio je zakon i morao platiti kaznu. U svakom slučaju, Tadžikistan je doista kreativan kada je riječ o zabranama.