Osuđeni smo dovoditi radnike iz zemalja poput Egipta, Gane, Indije, Nepala. Na gradilištu smo nedavno imali šest prevoditelja
uvoženje radne snage. Morat ćemo te strance i uspješno asimilirati u društvo, u našu kulturu. Taj cijeli proces je dosta neizvjestan, jer i kad uložite puno vremena u njihovu asimilaciju, na kraju opet nemate nikakve alate da ih zadržite. Iako, uvjeti koje mi dajemo za njih su bolji nego, primjerice, u Njemačkoj. Mi im dajemo dva besplatna obroka dnevno, prijevoz, smještaj, a u Njemačkoj sve to sami plaćaju. Na kraju im ovdje ostane više novca nego u inozemstvu.
Kamgrad je kroz sve ove godine ostao obiteljska tvrtka, s obzirom na to da su u upravljačkim strukturama tvrtke i obojica vaših sinova. Jeste li ponosni na to?
Često se dogodi da roditelji nešto stvore, a djeca se time ne žele baviti. Moja sreća je da su sinovi odlučili nastaviti posao. Stariji sin Domagoj (1982. godište) član je Uprave, on je u firmi od 2007. godine. Završio je Franklin College u Švicarskoj, radio je prije toga u Raiffeisen banci. Onda je odlučio doći u Kamgrad i nastaviti obiteljski posao. Nisam ga na to forsirao, to je bila njegova odluka. Mlađi sin Tomislav, koji je 1991. godište, nakon završetka SDA Bocconi u Italiji radio je u InterCapitalu, a onda je na temelju iskustva iz te firme preuzeo odjel za investicije i razvoj u Kamgradu. Sretan sam što predano rade svoj posao, koji je vrlo naporan, zahtijeva puno odricanja i angažmana. U Upravi Kamgrada je i Mirjana Igrec. U tvrtku je došla 1999. godine, aktivno je sudjelovala u razvoju i organizaciji, kontinuirano napredovala te je izuzetno zaslužna što je Kamgrad danas na poziciji kojoj jest.
Koliko vam je izazovna bila kriza 2008. godine, koja je uvijek referentna za sve građevinske tvrtke?
Mi smo kroz tu krizu prošli relativno dobro jer smo imali ispunjene preduvjete koji su nam tu krizu olakšali. Tada smo imali zaposleno oko 385 radnika. Prije toga je tržište doživjelo ogroman rast i ekspanziju, a onda je odjednom došla kriza. Bilo je to izazovno vrijeme, kao vlasnik i menadžer zajedno s drugim rukovodećim ljudima u firmi sagledao sam situaciju, donijeli smo nekoliko brzih odluka, proveli restrukturiranje, vidjeli koje su nam unutarnje rezerve, a kako smo mi dotad uglavnom radili s privatnim investitorima, oni su ostali u realizaciji projekata pa smo samim time lakše zadržali poziciju na tržištu, imali stabilan broj zaposlenih i održali financijsku stabilnost.
Obnova nakon potresa, kako gledate na nju?
Izgubljene su skoro dvije i pol godine jer je sam koncept bio krivo postavljen. Imali smo iskustva s obnovom nakon Domovinskog rata, imali smo obnovu Gunje, postojao je model koji je samo trebalo doraditi. Na početku smo imali tri tijela koja su vodila obnovu. Nikakve koordinacije među njima nije bilo, svako je gurao svoje, a takav način je bio osuđen na propast. Također, i zakon je bio loš pa to nije moglo završiti dobro. Dvije godine smo tapkali u mraku, to vrijeme je bilo nemoguće nadoknaditi. Plenkovićevo imenovanje Branka Bačića za ministra graditeljstva bilo je sjajan odabir, nakon toga se doradio i zakon, uspostavila se jasna vertikala u vođenju obnove. Sad je taj proces ipak ozbiljno pokrenut, iako izgubljeno vrijeme više ne možete vratiti. Javne zgrade se dobro obnavljaju, nešto sporije ide obnova privatnih zgrada i stanova, ali nadam se da će i to krenuti bržim tempom. Naravno, problem je što su sada i cijene materijala jako narasle, dogodio se i rat u Ukrajini, pa je posljedično sve postalo skuplje.
Ljudi vas doživljavaju ponajviše kao građevinara, a odnedavno i kao velikog dinamovca, čovjeka koji svojim iskustvom želi pomoći maksimirskom klubu. No manje je poznato da ste počasni konzul Rumunjske te da ste već godinama na pozicijama u sportu. Bili ste član vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora, sad ste pak član skupštine HOO-a, a dugo godina bili ste i predsjednik Hrvatskog ragbijaškog saveza.
U Hrvatski ragbijaški savez došao sam prije 18 godina, uz pomoć suradnika uspjeli smo sanirati dugove i stabilizirati savez, ostvarili smo rezultate koji su i nas same iznenadili. Ragbi je potpuno amaterski sport u Hrvatskoj, a za zemlju bez ragbijaške tradicije ostvarili smo impozantne rezultate. U ragbi sam došao na nagovor Zlatka Mateše, koji je htio da na čelne funkcije raznih saveza stigne što više uspješnih poduzetnika. Njegova vizija je bila da u sport dovede ljude iz privrede, iz realnog sektora pa da onda mi svojim iskustvom pomognemo u strukturiranju saveza, da dovedemo sponzore i tako dignemo određeni sport. Prihvatio sam tu molbu i nikad nisam zažalio, a velika hvala svim suradnicima, posebno tajnicima u mom mandatu gosp. Velimiru Juričku i Veci Holjevcu, ali i svim klubovima, trenerima, igračima koji se odriču svog privatnog vremena kako bi ragbi u Hrvatskoj stalno napredovao.
Posebne emocije kod vas izaziva Dinamo
Ljubav prema Dinamu krenula je već rođenjem, jer svi u mojoj obitelji su bili dinamovci. Išli smo na utakmice plavih, penjali se s istoka stajanje na istok sjedenje, derali hlače na onim šiljcima. Dinamo je uvijek bio više od sporta u mojoj mladosti i odrastanju. Postoji jedna interesantna činjenica: Dinamo je bio prvak 1958. godine kad sam ja ro