Boženu Begović unatoč uspjesima u glumi, prevoditeljstvu i spikerstvu siromaštvo je pratilo gotovo cijeli život

S Boženom se volio družiti i Ivan Goran Kovačić te August Cesarec.

U druženjima ih nije omelo silno siromaštvo koje je Boženu, unatoč uspjesima u glumi, prevoditeljstvu i spikerstvu, pratilo gotovo cijeli život. Umjetnica koja je u ženama nesklono vrijeme u svakom smislu pomicala granice, ne samo profesionalno nego i privatno, umrla je u Zagrebu 10. lipnja 1966. u dobi od 65 godina.

Mia Oremović jedna je od najvećih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumica. Rođena je 31. srpnja 1918. u Požegi, gdje je odrasla na bakinu imanju pokraj rijeke Orljave. Pisati je naučila već s četiri godine igrajući se s dječakom koji joj je šibama od vrbe po podu slagao slova.

S roditeljima se 1925. odselila u Zagreb. Mijina majka inzistirala je na tome da nakon gimnazije upiše Medicinski fakultet, no ona je željela upisati Školu za primijenjenu umjetnost, kasnije i Školu dramskih umjetnosti Branka Gavelle. Tada se posvadila s roditeljima, napisala im pismo i otišla od kuće znajući da neće biti sretna bude li živjela snove svojih roditelja.

Prije prvih ozbiljnih uloga, od kojih je mogla zarađivati za život, radila je razne poslove pa je bila i model na revijama Žuži Jelinek. Uzdržavala se statirajući u operama i baletima. U kazalištu se susrela s nekim važnijim imenima poput Bele Krleže, s kojom je nastupala u komediji “Gospođa ministarka”. Njezin se tekst sastojao od samo jedne rečenice, no ta joj je rečenica mnogo značila jer je bila korak prema važnijim ulogama.

Živjela je u unajmljenoj sobi s kolegicom koja je oko kreveta imala gomilu knjiga. Mia je oko kreveta imala igračke i cvijeće. Zbog toga ju je kolegica jednom zgodom pitala: “Zar ne želiš postati glumica?” Njezin odgovor je bio: “Pa želim. Ovo je gluma – igra.”

Mia Oremović glumiti je počela u kazalištu kao statist u operama i baletima zagrebačkog HNK, a od 1945. i kao član glumačkog ansambla. Kao filmska glumica debitirala je 1952. u filmu “U oluji”, gdje je tumačila Rosu, udovicu koja je u Drugom svjetskom ratu ostala bez muža. Kritičari su je za ovu ulogu iznimno pohvalili. Tijekom snimanja filma vlasti su im zabranile da se s glavnim glumcem poljubi u usta. Scenu su bili prisiljeni izbaciti iz scenarija i zbog toga su snimili poljubac u vrat koji je ispao još efektniji i seksepilniji.

Za epizodnu ulogu u filmu Nikole Tanhofera “H-8” na Pulskom filmskom festivalu 1958. dobila je Zlatnu arenu. “Htjela bih dobiti neku literarno vrijednu ulogu u kojoj bih tumačila suvremenu ženu s više temperamenta i krvi nego što su to obično žene u našim filmovima”, izjavila je za Yugopapir 1959. godine. Želja joj se uskoro ostvarila ulogom prve mame u filmu Kreše Golika “Imam dvije mame i dva tate”, za koju je u konačnici 1968. dobila i Zlatnu arenu, ovoga puta za glavnu žensku ulogu.

U karijeri dugoj čak 66 godina ostvarila se u mnogo različitih uloga, ali najzapamćenija je ipak ostala po ulozi tragikomične Mine u filmu

Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”. Bila je prva partnerica Pere Kvrgića u “Stilskim vježbama”, a glumila je i u više od četrdeset filmova, kao i u antologijskim serijama poput “Našeg malog mista”, “Velog mista”, “Kapelskih kresova” i “Smogovaca”.

Republika Hrvatska dodijelila joj je 1996. nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo, a Udruženje hrvatskih filmskih redatelja 2002. dodijelilo joj je nagradu “Fabijan Šovagović”, također za životno djelo. Mia Oremović živjela je u eri koja je za nju bila preuska, međutim, uspjela je iza sebe ostaviti veliko umjetničko bogatstvo. Njezin rodni grad Požega 2009. proglasio ju je svojom počasnom građankom. Umrla je dogodine, 2010., u 92. godini, a pokopana je u grobnicu Hrvatskog društva dramskih umjetnika na Mirogoju. Njezina Mina zauvijek ostaje jedan od najdražih likova hrvatske filmografije, s njom i glumica koja ju je tako sjajno utjelovila, velika Mia Oremović.

Eliza Gerner rođena je u Somboru 30. kolovoza 1920. godine, a postala je glumica igrom slučaja. Doktorirala je ekonomiju u Budimpešti tijekom Drugog svjetskog rata, disertacijom krajnje ozbiljnog naslova “Najnovije socijalne tendencije u odredbama poreznog zakonodavstva”, a kada je poslije pokušala u Zagrebu nostrificirati svjedodžbu, potiho su je upozorili: “To je kao da ste studirali bogosloviju. Diplomirali ste u okupatorskoj zemlji.”

Bez posla i jasne vizije budućnosti prihvatila je ponudu znanaca da u rodnom Somboru u tamošnjem Narodnom pozorištu zaigra veliku ulogu, Elizu Doolittle u “Pigmalionu” Georga Bernarda Shawa. Lako je svladala kompliciran tekst pa iako je bila čista amaterka, publika ju je odlično primila.

Drugi veliki podvig izvela je kada je ubrzo zatim otišla u Zagreb i nagovorila doajena Tita Strozzija da dođe gostovati u Sombor u Krležinu komadu “U agoniji”, u kojem bi ona igrala Lauru Lenbach. Privučen drskom početnicom, Strozzi je pristao, a tijekom somborskih proba započeli su ljubavnu vezu. Vratili su se zajedno u Zagreb, njoj nije smetalo što je njezin partner prije toga bio pet puta u braku, više ju je plašilo što ju je natjerao na audiciju za Dramski studio, koji su pohađali neusporedivo iskusniji glumci. Prošla je, u komisiji su joj bili Ranko Marinković i Ivo Tijardović, a zatim se sa Strozzijem preselila u Rijeku, gdje su im obećali stan i gdje su se napokon i vjenčali.

Po povratku je dobila angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu i ostala tamo u radnom odnosu pune 34 godine. Na svojoj je matičnoj sceni ostvarila brojne uloge, među ostalim i u dramama Miroslava Krleže. Glumila je na tri jezika, i to hrvatskom, mađarskom i njemačkom, a osim u kazalištu, potvrdila se i na filmu i televiziji.

Ivo Hergešić smatrao ju je salonskom glumicom velikog potencijala (nimalo slučajno, omiljeni joj je autor bio Shaw, a njegov “Ljubavnik” najdraža predstava), no ona nije bila tako opsjednuta karijerom poput svog supruga. Zbog toga im se brak i raspao, a uz drugog muža, dr. Milana Arka, napokon je uravnotežila obitelj i posao.

Eliza Gerner bila je vrsna poznavateljica hrvatskog kazališnog života i njegova poštovana kroničarka. Napisala je sedam knjiga, među njima i knjigu o Titu Strozziju, ali i knjige sjećanja na svoje kućne prijatelje Belu i Miroslava Krležu. Prvu knjigu “Osvrnuh se sjetno” objavila je još 1988. godine, a onda su uslijedile knjige “Oproštaj s Gvozdom”, “Oteto zaboravu”...

Izrazita aktivistica, sudjelovala je u radu mnogih kazališnih žirija, devedesetih je figurirala kao prevoditeljica kolegi Borisu Buzančiću na međunarodnom sastanku gradonačelnika u Budimpešti, pisala članke za časopise, ali i veselila se što će svojoj unuci Dori Fišter Toš pomagati u brizi za djecu. Radni stol doslovno joj je bio zatrpan rukopisima.

Zahvaljujući svojem spi