Migracije kao oružje djeluju na 50% Hrvata
žena žicom, Hrvatska se obvezala prihvatiti natrag svakog iregularnog migranta koji iz Hrvatske prijeđe u jezgru EU (Dublin III) ili platiti 20.000 eura po svakom migrantu kojeg ne želi prihvatiti (vidi: novi Pakt o migracijama i azilu).
Rijetka istraživanja na ovu temu u Hrvatskoj pokazala su percepciju da su migracije destabilizacijski proces te da su k tome dominantno potaknut proces te da je 50% Hrvata u strahu od ilegalnih migracija. Dio autora tvrdi da EU Hrvatsku zapravo pretvara u “vikendicu Europe” u mirnodopskim prilikama i svoj “štit” od masovnih ilegalnih migracija iz Azije i Afrike (slično kao u vrijeme Habsburgovaca). Primjerice, Šterc postavlja pitanje može li se 3/4 svjetske populacije zadržati u Africi i Aziji bez ozbiljnijih migracija prema Europi. Pri tome se upozorava, kada bi doselilo samo 1% primjerice Pakistanaca ili Nigerijaca, da bi to činilo cjelokupnu hrvatsku naciju. Navodno je proces zamjene u početnoj fazi i uglavnom se odnosi na radnu snagu i vlasništvo nad nekretninama, zemljištem i tvrtkama. Strahovi se čuju i u vezi s utjecajem ilegalnih migracija na turističku sezonu. Povrh svega, postoji i uzročno-posljedična veza između povećanog iseljavanja s periferije EU i povećanih ilegalnih migracija.
Napadi na tražitelje azila
Osobit problem ovdje je što se demografiju instrumentalizira u političke svrhe. Otvara se pitanje kako uopće govoriti o ovim temama, a da ne dođe do radikalizacije jednog dijela društva. S jedne strane dužnost izricanja istine frustrira veliki broj građana i uzrokuje lanac uzročnosti koji je nepredvidljiv. Antiimigrantski sentiment, koji se njeguje ovom teorijom, zaslužan je kao inspiracija za krvave terorističke napade na tražitelje azila te njihova skloništa. S druge strane, pobornici teorije ističu da su imigranti ti koji u pravilu vrše nasilje nad domicilnom populacijom jer je povećan broj terorističkih napada koje su počinili novi imigranti. S druge strane prešućivanje ovih tema, izostanak rasprave ili njihovo površno instrumentaliziranje u svrhu političke kampanje kapitaliziraju stranke desnice (“migrant je krivac za sve”), ali i stranke glavne struje (nijekanje postojanja problema, umanjivanje brojki, jednostran ekonomski pristup i dr.). Pri tome se i jedni i drugi iscrpljuju dokazujući da je riječ o namjernom ili slučajnom procesu, dok se pozornost treba zapravo prebaciti na same efekte fenomena.