Goranovo proljeće otvorilo mi je vrata književnog svijeta
Pjesnikinja Silba Ljutak, uz Miroslava Kirina, ovogodišnja je laureatkinja Goranova proljeća. Šezdeset prvo izdanje te pjesničke manifestacije održalo se u ožujku, a nagrada Goran za mlade pjesnike studentici psihologije Silbi Ljutak u ruke je otišla za neobičan konceptualni pjesnički rukopis “Kuća na otoku”, koji će uskoro biti i objavljen.
Ovo vam nije bio prvi put da ste okušali sreću s Goranom, a već ste bili i pohvaljeni! Kako to da ste se odlučili prijaviti?
Tako je, dva puta bila sam pohvaljena, ali prijavljivala sam se i više puta i jako sam sretna što mi se ovo napokon ostvarilo. Ja sam, moram priznati, pomalo skriboman, stalno nešto pišem! Znam da bih se htjela baviti književnošću, izdavati knjige, ali nije mi to bilo nešto “pod mus”. Studiram psihologiju i u tome se profesionalno vidim pa sam razmišljala da, ako uspijem, super, a ako ne, opet sve O. K. No nagrada Goran za mlade pjesnike oduvijek mi je i osobno puno značila, jer kad sam krenula pisati pjesme i razmišljala o tome da ih objavim, još nisam imala pojma kako to napraviti, nisam znala da mogu svoju poeziju, primjerice, slati časopisima i portalima. Međutim, znala sam da postoji Goran za mlade pjesnike i počela sam istraživati, proučavati prijašnje dobitnike, gdje su oni objavljivali, na koje natječaje su slali svoju poeziju i to mi je zapravo otvorilo vrata književnog svijeta. Tako da mi je jako drago što sam sada i ja dio te priče koja je meni toliko pomogla.
Ovo je i prvi od vaših rukopisa koji će biti objavljen i ukoričen – kako je nastajala “Kuća na otoku”?
Prva ideja je za ovu zbirku nastala je u periodu kad je moja bliska prijateljica odlazila iz Zagreba i zamolila me da čuvam neke njezine stvari. Imala sam tada u stanu jednu praznu sobu u koju sam stavila njezine stvari i pokrila ih ružičastom plahtom – ona se u zbirci također pojavljuje kao motiv. Mene su te stvari fascinirale. Iako je ona otišla i iza nje je ostala praznina, ispod te plahte nalazila se cijela povijest jednog života. Od tog motiva odlaska sve je počelo. Zatim, svaka pjesma također sadrži sintagmu “moja mama”, koja je zamišljeni lirski subjekt. Cijeli koncept zbirke zapravo se veže na majčinstvo, o kojem često razmišljam. Koliko nam se, kao ženama, u ovom društvu to nameće? Kada pomislim kako bih htjela imati dijete, pitam se dolazi li to od mene same, iz moje ličnosti? Koliko smo svjesno ili nesvjesno društveno uvjetovani? Gdje je granica? To je tema koja mi je jako zanimljiva za promišljanje, razgovor i književni tekst, ali istovremeno mislim da je jedno od onih pitanja na koje nikada nećemo imati egzaktan odgovor. Svatko ga mora pronaći za sebe.
U obrazloženju, vaša zbirka zanimljivo je opisana kao “pjesničko svjedočanstvo ženske emancipatorske snage”, odnosno emancipaciji majke od uskogrudne i okrutne male sredine te na emancipacije kćeri od majke kako bi kreirala vlastiti svijet.
U zbirci ima i fantastičnih elemenata, jer se ta lirska majka, koja je s otoka, zaljubila u stablo. Njihove obitelji to nisu prihvaćale, a ona je uzela sjemenke s tog stabla i zaputila se u grad. Prvi dio zbirke prikazuje njezinu prilagodbu tom velikom gradu – u njemu je sadržano dosta negativnih emocija, osjećaja depresivnosti i anksioznosti koje mora nadvladati. Zatim, na sredini zbirke, ona zasadi jednu od tih sjemenki, odnosno mene. Kroz drugi dio zbirke, ja rastem i svakoj pjesmi sam druga biljka. Prolazim metamorfoze, prvo sam alga, pa rajčica, jabuka, bagrem... Na koncu, majka i grad se pomire, ali i oproste se jedno od drugoga. Majka se vraća na otok, a ja poprimam svoj finalni oblik, prestanem se mijenjati iz pjesme u pjesmu i tu se događa ta emancipacija od majke koja se spominje u obrazloženju.
Studirate psihologiju, a kada smo razgovarale prije ovog intervjua, otkrili ste mi da će vaš diplomski rad na zanimljiv način objediniti psihologiju i književnost. O čemu se radi?
U diplomskom bih voljela, kroz razgovore s piscima i spisateljicama, provesti istraživanje o kreativnom procesu pisanja, od one početne ideje do krajnjeg proizvoda – rukopisa koji je spreman za izdavanje. Spadalo bi to u područje kognitivne psihologije, no neke od teorija koje se u tom području koriste danas su dosta zastarjele te bih svojim radom htjela donijeti neke nove spoznaje.
Kada biste vi za istraživanje morali sami opisali svoj kreativan proces pisanja, što biste rekli?
Često se znam pitati koliko je pisanje neki planirani čin, a koliko nagonski. Kod sebe primjerice primjećujem da svake godine tijekom proljeća, od ožujka do lipnja, imam strašno puno naleta inspiracije i mnogo pišem. U drugom dijelu godine dobivam neke ideje, htjela bih pisati, ali jednostavno ne ide. I svaki put, bez iznimke, pomislim – gotovo je. Napisala sam sve što ću ikada u životu napisati. Ali onda ponovno dođe proljeće i neka nova ideja.