Robert Prosinečki
Je li normalno da vatreni nemaju kamp? Ljudi vani to ne mogu vjerovati
Šetnja gradom sa psom na uzici svakodnevni je ritual Roberta Prosinečkog. Na dogovoreni intervju došao je dobro raspoložen, u društvu ljubimca Mauija. Tri su mjeseca prošla otkako je preuzeo reprezentaciju Crne Gore. Bila je to naša prva tema.
– Super mi je što opet radim i što sam dobio priliku opet biti izbornik. Imamo ambicije otići na veliko natjecanje na kojem još nisu bili. Početak je bio odličan. U Antalyji smo pobijedili Bjelorusiju (2:0) i Sjevernu Makedoniju (1:0). Na kraju se samo gleda rezultat. A tako mi je odmah lakše raditi nego da sam krenuo s porazima. Često sam bio u Crnoj Gori, pratim njihovu ligu. Oni imaju dobre igrače koji igraju u ozbiljnim ligama. Crnogorci su ponosan narod i ne plaše se nikoga. Njihovi preci uvijek su bili hrabri, a takva će biti i moja momčad. U prošlim kvalifikacijama malo im je nedostajalo da prođu. Vodili su s 1:0 u utakmici s Mađarima, a sa Srbijom su na poluvremenu igrali 1:1. Optimist sam. Ako nisi takav, zašto onda radiš – rekao je Robi. Prosinečki je izazvao veliku euforiju, ne samo u crnogorskim medijima i javnosti već i među igračima.
– Gdje god sam bio, uvijek sam s igračima imao dobre odnose. Čim si bio neki igrač, odmah imaš nekakav autoritet i poštovanje igrača lakše je uspostaviti. To su sve super momci koji vole nogomet i vole igrati za reprezentaciju. Žele napraviti rezultat, posebice ovi stariji igrači koji znaju što bi im značilo veliko natjecanje, poput Savića, Marušića, Jovetića... Sve su to igrači koji su dali jako mnogo za crnogorski nogomet. U šestom mjesecu imamo dvije prijateljske utakmice, protiv Belgije i Gruzije koja je izborila Europsko prvenstvo prvi put u povijesti. Crna Gora igrat će u Ligi nacija, uz Island, s Turskom i Walesom, s kojima je igrala i Hrvatska. Hoćete li se savjetovati s nekim iz našeg stožera oko Turaka i Velšana?
– Već jesam. Gledao sam obje naše utakmice. To
će mi biti uzorak kako ću ih pripremati. Island je vodio protiv Ukrajine, a o njima ću imati informacije jer je BiH igrala s njima. Mi se nećemo lako dati, svi će se namučiti s nama. Mi smo dobri, čvrsti, ne plašimo se, možemo igrati sa svima.
Crna Gora jedina je s prostora bivše Jugoslavije koja nije izborila veliko natjecanje. Nadaju se da će Robi izvesti neku čaroliju i omogućiti im taj doseg.
– Volio bih, naravno. No to neće biti lagan zadatak. Vidjet ćemo što će nam donijeti skupina za SP. Bilo bi lijepo otići na turnir u SAD. Uvijek im je malo nedostajalo, a to malo najčešće je puno. Svi su jako motivirani. Stvari u savezu vrhunski funkcioniraju, ničega nam ne nedostaje.
Jesu li ova intenzivnija druženja s Dejanom Savićevićem probudila neke emocije iz davnih vremena kada ste zajedno igrali u Crvenoj zvezdi?
– Dejo i ja uvijek smo bili dobri, bez obzira na naše sadašnje uloge ....
U tom se trenutku u Zagrebu oglasio zvuk sirene...
– Sirena? Zar nas napadaju – nasmijao se Robi. – Da nam je neko te 1988. godine, kada je on došao u Zvezdu, rekao da će jednog dana biti predsjednik saveza, a ja izbornik, rekli bi da je to nemoguće. U to doba razmišljali smo o drugim stvarima. Dejo je jako mnogo napravio za crnogorski nogomet, kao igrač i sada kao predsjednik.
Crnogorci smatraju da vas dvojica možete izvesti još neku čaroliju i pogurati reprezentaciju na višu razinu?
– Igrali smo skupa tri godine i ostvarili smo rezultate s dobrom generacijom i nijedna momčad s ovih prostora to neće ponoviti – nasmijao se Robi.
Govorite li o nekim prošlim vremenima kada negdje sjednete?
– Razgovaramo, malo se prisjetimo nekih detalja iz igračkih dana. Posvećeni smo svom poslu, on mi ni u jednom trenutku nije sugerirao koga moram pozvati niti tko mora igrati. Nemam pritisak jer se on u tom smislu ne miješa u posao izbornika. Kao što ni meni ne pada na pamet njemu govoriti kako će voditi savez. Nas dvojica smo O. K. Komunikacija je prava još iz igračkih dana.
Jednom mi je Prosinečki kazao da je Savićević bio najveći talent s ovih prostora...
– Apsurdno je govoriti o tome kakav je bio igrač. Sada ispada da ga hvalim jer mi je predsjednik i radim kod njega. On je stvarno bio nogometni genijalac. Uostalom, u Milanu su mu dali taj nadimak. Bio je poseban igrač...
Pregovori za novi posao brzo su odrađeni.
– Razgovor s Dejom bio je vrlo lagan. Sve smo dogovorili u pet minuta.
A zamalo ste otišli u Ganu?
– To je bila samo priča iz medija. Nitko me nije zvao, to su objavili njihovi portali.
Što vam nedostaje kada odete dulje iz Zagreba?
– Sada smo bili dulje na pripremama. Najviše mi nedostaje obitelj. A od ovih rituala, to je kava u Buldogu gdje se mogu dobro nasmijati s prijateljima ili u Chocolatu, gdje odigram ponekad belu, šetnja s psom... Gledam mnogo nogometnih utakmica, čak i u nekim ligama koje nisu za praćenje. Čim radim, zadovoljan sam.
U Crnoj Gori nema kartanja?
– Ma ne. Puno je posla. Stalno pratimo igrače. Čini se da je izbornički posao lagan, s obavezama svaka tri mjeseca, ali nije baš tako. Jako je bitno ozračje o kojem vodim računa. Savić i Jovetić sve drže oko reprezentacije. Željni su dokazivanja.
Što je glavni fokus u crnogorskim nogometnim krugovima?
– Svi mi na Balkanu imamo isti problem, a to je infrastruktura. U Osijeku napravimo stadion i to je to. Svi klinci koji su kvalitetni odlaze iz lige. Mi, u Hrvatskoj, trenutačno imamo sreće jer imamo dosta igrača koji se žele vratiti. Brekalo i Perišić u Hajduku, Pjaca u Rijeci. Naša liga postala je zanimljiva. Tri momčadi bore se za naslov, možda je Hajduk ispao, ali će se boriti do kraja.
“Neredi u Splitu katastrofa su za naš nogomet. Izgubili su utakmicu? Pa zar je to razlog da sve razbiju”, pita se Prosinečki
Pa koga zanima da Dinamo bude prvi s 15 bodova razlike!? Mora biti borbe jer će onda ljudi početi dolaziti. Ovi incidenti na Poljudu katastrofa su za naš nogomet. Ne znam što kazati na to. Izgubio si utakmicu, pa što onda. Nemojte odmah sve razbiti. Tko je tu kriv? Postavili smo strane suce, nisam vidio da se sada netko bunio na njih. Mogao je isto tako naš sudac suditi, ali njima bi sigurno je... sve po spisku. Stranci su odsudili fenomenalno. Gledao sam ova dva zadnja derbija. U prvom je Hajduk bio bolji, a onda je u kupu Dinamo potpuno dominirao.
A prije koji mjesec Dinamo je bio u strmoglavu padu...
– Suparnici nisu iskoristili tu situaciju da se odmaknu od Dinama. I sada u završnici, Dinamo ima kvalitetu, odnosno, iskustvo igranja takvih utakmica. Kada je stani-pani, onda oni to odigraju bolje. Ali inače smo mi narod koji prebrzo ide iz euforije u depresiju u najkraćem mogućem vremenu. Tako je bilo i u moje doba u reprezentaciji.
Malo smo napredovali u tom smislu zadnjih desetljeća?
– Nevjerojatni su ti uspjesi reprezentacije. Država od četiri milijuna stanovnika, bez infrastrukture, druga i treća na svijetu. Pa to je nerealno. Svaka čast kako se nalaze ti talenti. Treba skinuti kapu i našim trenerima. Stalno smo na velikim natjecanjima. Misliš da je gotova priča, a onda opet eksplodiramo.
Koliko ćemo se moći oslanjati isključivo na taj talent?
– Ali i mi smo čekali dvadeset godina. Brazil čeka, kao i Francuska. I nakon Bobana i Modrića, opet će doći netko drugi. Važno je da stvaramo igrače i da smo na velikim natjecanjima. Imamo poseban kult momčadi. Koliko će to trajati, ne znam.
Ali...
– Nemojmo si lagati, nemamo kamp, nemamo ništa.
Sad ćemo napraviti...
– Ma to slušam još otkad sam bio igrač. Kamen temeljac polagali su 25 puta, za vrijeme Vlatka (Markovića, nap. a.), pa za vrijeme Šukera, a sad ćemo vidjeti hoće li se što napraviti za vrijeme Kustića. Moramo biti realni. Savez je u iznajmljenom prostoru. Netko mora stati iza svega, nešto napraviti. Godinama govorimo u prazno. Savez je, zahvaljujući uspjesima reprezentacije, i zaradio. Pa da nemamo barem kamp, sve ga reprezentacije imaju. Zar je to vama normalno? Kad to nekome vani pripovijedate, ne mogu vjerovati. Svi imaju nešto na Balkanu, da ne pričam šire. Samo mi ne znamo gdje smo. Zaista to ne razumijem. Svi se veselimo i tugujemo. Pa samo se nogomet prati, a mi nemamo pravi stadion. Sad je napravljen taj u Osijeku. Rujevica ima kapacitet od osam tisuća gledatelja, pa zar je to za reprezentaciju!? Poljud se raspada, a o Maksimiru neću ni govoriti. Stalno iste priče. Reprezentacija zaslužuje mnogo bolje. Nogomet je najveći promotor Hrvatske, neka se ljuti tko god hoće. Jer i bakice na Islandu i u Gani gledaju Hrvatsku na velikim natjecanjima. Nije se dalo nogometu ono što je on dao ovoj državi. Pričam tu o najosnovnijim stvarima.
Nevjerojatno kako nismo znali brendirati taj nogometni proizvod...
Zastao je Robi i kazao:
– Mi se pripremamo u Rovinju, nemam ništa protiv tog grada, ali reprezentacija nema gdje trenirati. Tu nešto nije u redu...
Dinamo je s novim predsjednikom ušao u novu eru?
– Mnogo je bilo turbulencija s novom pričom o demokratičnijem Dinamu.
Nemam pojma. Veliki su izazovi. Bit će jako važno i teško nabaviti novac. Neće nimalo biti lako. Najprije, moraš biti prvi i imati viziju kako ući u Ligu prvaka ili u Europsku ligu. Samo tako moći ćeš povećati vrijednost igrača. Dinamo treba dati sve da osvoji prvenstvo. Hajduk je najvjerojatnije otpao i ne vjerujem da se mogu vratiti. Dolje je uzburkana situacija na svim razinama. O naslovu prvaka odlučivat će Dinamova utakmica u Rijeci.
Željko Sopić je hit-trener prvenstva.
– Sopu znam dugo. Igrali smo mali nogomet. On je posebna pojava. Momčad mu igra dobro. Nekad je malo nekonvencionalan u izjavama, nekome to odgovara, nekome ne. Sopa želi pobijediti i momčadi daje posebnu energiju. Ali ovako bih o njemu pričao i da nema tako dobre rezultate. On je uvijek bio takav. Bit će zanimljivo što će napraviti do kraja.
Za Prosinečkog je Hrvatsko zagorje posebna oaza.
– Volim tamo otići k mami na doručak. Tamo imam mir. Sada smo svi zajedno bili za Uskrs. Obitelj je jako važna stvar, to se poštuje kod nas. Zagorje mi budi lijepe uspomene na djetinjstvo. Ostala je, nažalost, još samo mama. Ali tu imam i prijatelje.
Jako mnogo vremena provodi sa psima. Maui je poseban Robijev ljubimac...
– Supruga i ja volimo pse, imamo ih tri. Kupili smo ih najprije za djecu, a onda ih roditelji šeću. Tako je, manje-više u svim obiteljima...
A katkada je puno ljepše sa psima nego s ljudima? Smije se opet Robi.
– Najteže je raditi s ljudima. Oni rade dobre i loše stvari. Psi su mi inspiracija, a i mnogo manje bih šetao da njih nema. Lakše mi je sjesti u kafić.
Stalno je neka borba. Sada opet radim, to je najvažnije. Čovjek treba raditi, ne možeš biti besposlen. Čim radiš, odmah se drukčije osjećaš. Posebice ako voliš to što radiš. Nažalost, nekada ljudi moraju raditi posao i koji ne vole. Takvih je sedamdeset posto ljudi u svijetu. Ostali imaju privilegij raditi ono što vole, a ja sam jedan od njih. Kada završiš karijeru, trebaš se snaći. Najprije je dva mjeseca vrhunski, nema treninga, utakmica ni karantena. A onda dođe ono: “Što sada?” Jer kada si igrač, sve ti je sređeno. Samo si morao brinuti da ne zaboraviš kada ti je trening i da poneseš kopačke. Poslije karijere moraš sve raditi sam. Naravno, radiš pogreške, ljudi te pogrešno savjetuju. No, na kraju je najvažnije nešto drugo. Ničega se u svojem životu ne stidim. Volim raditi, bilo u Rudešu ili u Crnoj Gori. A druga je stvar hoće li netko procijeniti jesi li dobar ili loš. Imaju pravo kazati i da nemam pojma, ali najvažnije je da znam tko sam i nemam nigdje nikakav problem. Isti sam kao kada sam igrao nogomet i danas kada sam trener. Pokušavam biti normalan. Što ja znam. I što to uopće znači?
Zbog ovakvog promišljanja Prosinečki je vjerojatno jedna od najomiljenijih osoba u svijetu nogometnih pojava na prostoru bivše Jugoslavije.
– Uvijek će mi biti važni međuljudski odnosi. Ne mogu se promijeniti u 55. godini, to je nemoguće. Ne zbog toga što će netko reći da je Robert dobar ili loš. Jednostavno se tako osjećam, to je kućni odgoj. Sve poštujem, ali ne dam na sebe. Kada nekog volim, onda je to istinski i iskreno. A sada drugi mogu govoriti kako je Robert ovakav ili onakav...
Maui je u tom trenutku postao nervozan, a Robi je u svom stilu završio intervju i odjurio...