Nenad Puhovski
Da devedesetih nije bilo Soroša, ne bi bilo ni Feral Tribunea ni Factuma
Nenad Puhovski, kazališni je filmski i televizijski redatelj, producent, profesor i utemeljitelj studija dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te osnivač produkcijske kuće Factum. Naš sugovornik jedna je od ključnih figura hrvatskog dokumentarizma, autor niza filmova koji su progovarali o temama kojih se nitko drugi nije usudio dotaknuti i koji su u više navrata i više godina zabranjivani. Uza sve to, glavni je selektor i pokretač ZagrebDoxa, najvažnijeg regionalnog festivala posvećenog dokumentarnom filmu koji će ove godine od 14. do 21. travnja proslaviti svoj okrugli 20. rođendan i prikazati čak 102 filma u 14 programa. Za Večernji list tim povodom govori o važnosti ukazivanja na probleme kroz dokumentarne filmove, budućnosti dokumentarca u svijetu novih tehnologija i izazovima koji dolaze s novim legislativama poput GDPR-a, odgajanju novih filmaša, ali i obrazovane publike te svemu onome na što je najponosniji u ovih dvadeset godina postojanja ZagrebDoxa. Netom prije no što smo započeli ovaj intervju, komentirali ste da ste u toku svoje karijere, kad ste mogli, pokušali mijenjati svijet. Na što ste mislili?
Pa mislim da sam u okviru svog posla pokušao ukazivati na neke stvari koje sam mislio da su krive, a kojima se drugi nisu bavili. Od Orwellove “1984.” u Teatru &TD, preko “Mrtve luke” na televiziji, preko Factuma, a na kraju i ZagrebDoxa. Ja sam pokušao, kako se to moderno kaže, proaktivno, unutar posla kojeg radim, raditi stvari koje nisu bile rađene jer je komotnije biti u onome što se danas zove zona komfora. Pitam vas to i jer se sjećam vašeg intervjua s mojom kolegicom u Večernjem listu, koja vas je upita
la mislite li da dokumentarci mogu mijenjati svijet, na što ste vi kazali kako je to naivno razmišljanje te da dokumentarci mogu tek ukazivati na probleme.
Mislim da bi bilo jako pretenciozno reći da dokumentarci mijenjaju svijet i to je iluzija za koju čovjek u nekom trenutku shvati da je nerealna. Moram reći da mi je s druge strane žao što većina mojih studenata ni ne pomišlja da bi mogli mijenjati svijet. Niti ne prolaze tu fazu u kojoj se naivno mladenački misli da se može mijenjati svijet. Moju generaciju je taj kratki period ‘68 i ‘71 dosta osvijestio i shvatili smo da se svijet zapravo ne da mijenjati. Ili kako je rekao meni beskrajno drag čovjek i prijatelj Slobodan Drakulić u mom filmu “Generacija ‘68”: “Zapravo, svijet se neće mijenjati. Njemu se neće” A znate, ljudi ako baš ne moraju, neće ništa poduzimati. Recimo, i projekt Factuma nastao je iz toga što sam vidio da se dobar dio mojih kolega libi baviti nekim temama za koje sam mislio da su jako važne, poput ljudskih prava u ratu i poslije rata, jednostavno, zato što su znali da je to ono nešto od čega mogu imati više štete i problema nego koristi. Film je, nažalost, stvar koja treba puno novca. A taj novac ima država. Bar u zemljama poput naše. Dakle, vi da biste mogli raditi filmove, u principu morate imati podršku države. Ja sam imao tu sreću da sam se odlučio raditi vrlo jeftine filmove. Uz, ono što je jako važno, inicijalno financiranje od Soroševa instituta. Tako da smo mi imali jednu relativno nezavisnu poziciju koju sam ja pokušao na najbolji mogući način iskoristiti.
Zanimljivo je, kad ste već spomenuli Soroša, koji je danas demoniziran već u gotovo mitskim razmjerima, što je afilijacija s njim i tih godina bila nepoželjna. Zašto je tome bilo tako?
To je, kao i mnogo toga, zapravo vrlo jednostavno i vrlo komplicirano. Vrlo jednostavno zato što se Soroš i Tuđman nisu podnosili. Tuđman je htio da Hrvatska određuje kamo će ići novac, a Soroš je rekao “no way”. Da nije bilo Soroša, ne bi bilo mnogo toga. Ni Feral Tribunea, Pravnog centra, Foruma za slobodu odgoja, toliko stvari koje su tih devedesetih bile beskrajno važne. I ne bi bilo Factuma. I moram reći da nama nitko nikada nije rekao što da radimo. Jedina stvar zbog koje je mene na početku zvala Karmen Bašić, tadašnja direktorica Soroševa Otvorenog društva, jest da me zamoli da ne radim puno svojih filmova. To sam joj i obećao. I evo, napravio sam u Factumu u trideset godina ukupno 5 od 85 filmova. Toga se i držim, jer to nije moja privatna prćija, firma ili produkcija. Factum služi kako bi drugima omogućio da rade.
Vi ste zbog svojih filmova imali itekakvih problema, a osim što su u više navrata zabranjivani, u jednom periodu zbog prijetnji morali ste se i odselili iz Hrvatske. Ima li danas uopće tema koje bi mogle uzrokovati takve reakcije?
Mislim da mi to i ne znamo jer baš i ne vidim pokušaje da se tako nešto uopće radi. Ja pratim praktično čitavu hrvatsku produkciju. Ove godine su na ZagrebDox pristigla čak 62 hrvatska filma, što je jako puno. Međutim, nijedan od njih se, recimo, ne bavi korupcijom. Nijedan od njih se ne bavi političkim pogodovanjima. Nijedan od njih se čak ne bavi na nekakav pravi način epidemijom ili potresom, a ako se i bave, radi se to na jedan rubni način.To je nešto što je meni dosta tužno. Jednostavno, zato što je sigurno da je danas opća situacija takva da nitko ne bi snosio neke konzekvence koje smo mi imali i ne bi bilo tih prijetnji i zastrašivanja i svega što smo mi svojevremeno prolazili.
Moja obitelj je iz Hrvatske u Veliku Britaniju otišla zato što su nas u dva sata u noći nazvali i rekli da će najprije silovati, a onda ubiti naše kćeri.
Pretenciozno bi bilo reći da dokumentarci mijenjaju svijet, no žao mi je što moji studenti danas ni ne pomišljaju da bi ga mogli promijeniti
Nakon toga više nema razgovora. To je bila 1991. godina, vrijeme kada su leševi plivali po rijekama i kad je čovjek takve stvari uzimao ozbiljno. I to iako sam te godine napravio zapravo prvi film o Vukovaru uopće, iz materijala koji sam dobio preko kluba Vukovaraca i vukovarskih boraca. Film koji je bio prikazan na festivalu u Trstu, koji je Ministarstvo informiranja kopiralo u stotinama kopija i slalo po svijetu. Factum je napravio i jedina dva dokumentarca koji su dobili Nazora, “Dečko kojem se žurilo” Biljane Čakić i “Ratnog reportera” Silvestra Kolbasa koji su oba na neki način pozitivni filmovi o Domovinskom ratu. Tako da ta činjenica, da sam ja osobno – i mi kao produkcija – “mrzitelji svega hrvatskog” apsolutno ne stoji. Međutim, mi smo sredina u kojoj jedanput kad dobijete etiketu, gotovo je.
Moram reći da je to mišljenje da se ništa ne da promijeniti, a koje u našem društvu prevladava, opći problem. S druge strane, tu je i činjenica da dolaze generacije – a to ne govorim negativno, već pokušavam biti analitičan – koje su prije svega orijentirane na sebe, na svoju karijeru, svoj život i mikrokozmos. Činjenica koju sam nekidan čuo, da su kandidati za Sabor u prosjeku stari pedeset godina, govori jako puno.
Kao osoba koja je u Hrvatskoj utemeljila studij dokumentaristike, mislite li da postoji način da se nove generacije studenata uspije potaknuti i ohrabriti na takve iskorake?
Kao prvo, Akademija je ustanova koja se daleko premalo mijenja. Mijenja se u nekim stvarima koje su više ovako, kako bi se to reklo vojnim žargonom, više pokazne naravi, a manje u suštini. Na Akademiji bi se trebalo, po mom uvjerenju, mladim ljudima pristupati na tri načina. U prvoj fazi naučiti ih zanatu, nakon čega bi došla druga faza u kojoj bi studenti trebali sebe preispitivati i pronaći svoj glas. I onda tek u trećoj fazi pokušati komunicirati s društvom pa vidjeti koliko to što njih zanima zapravo zanima i druge. Međutim, ja imam utisak da je kod nas stvar zapravo dosta često obratna. Događa se da se odmah gleda na to kako se probiti na festivale, biti viđen... Ja sam se jako borio i ostao sam u manjini kao uostalom i u puno drugih stvari, za to da se zabrani studentima da sa svojim vježbama s prve, preddiplomske godine studija, idu na festivale. Akademija bi trebala biti mjesto na kojem čovjek ima šansu griješiti, a da ga to ne košta karijere. Jedino mjesto gdje čovjek ima šansu isprobavati. Dobar dio studenata igra na sigurno i umjesto da iskoristi to što ima tu šansu, krene u nekakvom drugom smjeru. Što je meni s obzirom na zemlju u kakvoj živimo i na društvo u svijetu u kojem živimo jasno, ali mi to nije drago. Mi kad smo studirali, prije nešto malo godina (smijeh), tu istu Akademiju, ja se zaista ne sjećam da je bilo tko od nas razmišljao o karijeri. Mi smo razmišljali o filmu. Ne o crvenom tepihu, Cannesu ili Veneciji.