Prošla godina najtoplija, ova je već na tom tragu

Prošla godina bila je najtoplija u povijesti mjerenja. Bila je to godina s najviše emisija stakleničkih plinova, s najvećim porastom razine mora i najvećom količinom otopljenog leda na Arktiku. Već sada se može reći da je ova na tom tragu.

Nakon tople jeseni i (pre)blage zime, proljeće je nastavilo u istom, možda i još ekstremnijem ritmu. Temperature su već na Uskrs u mnogim krajevima Hrvatske dosegnule 30 stupnjeva, što je primjerenije sredini srpnja nego početku travnja. Sve nas je to na vlastitoj koži podsjetilo na gorući problem klimatskih promjena.

Možda neće svaka sljedeća godina biti najtoplija, ali zadnjih deset u povijesti mjerenja jesu. To je tendencija koja se sigurno neće zaustaviti.

Ono što smo i sami svi osjetili je pojava vremenskih ekstrema, odnosno događaja koji nisu specifični za naše podneblje. Upravo zato, kada govorimo o borbi protiv klimatskih promjena, imamo dio koji se tiče sprečavanja emisije štetnih plinova, ali imamo i dio prilagodbe na klimatske promjene, a to je da ćemo morati prilagoditi način na koji putujemo, proizvodimo hranu, trošimo...

Znanstvenici već desetljećima upozoravaju da se klima sustavno mijenja, odnosno da korištenje fosilnih goriva, nafte i plina, koja pri izgaranju koriste ugljični dioksid oko Zemlje stvara “opnu” koja zaustavlja izlazak Sunčevih zraka. To je uzročno-posljedično vezano za način na koji funkcionira industrija te emisije usko su povezane s ljudskom aktivnošću. Postoji dio ljudi koji u to ne vjeruje. Oni misle da je normalno da nam nekad bude malo toplije, nekad malo hladnije i da sve to skupa nema veze s onim što mi radimo. Međutim, to itekako ima veze s onim što radimo.

Imamo Pariški sporazum iz 2015. kojim su se sve zemlje obvezale da će umanjiti emisije i da će prilagoditi sve svoje aktivnosti tome. U suprotnom idemo na zagrijavanje Zemlje koje će biti jako teško podnositi, kako u smislu ekonomije tako i u smislu zdravlja ljudi i povećanja migracija s područja gdje se više ne može živjeti.

Dokumenti, dakle, postoje. Sada je stvar jedino u tome kako to provesti, osobito uz vrlo snažne otpore, prije svega fosilne industrije.

S jedne strane moramo ulagati u prelazak industrije i energetike s fosilnih na obnovljive izvore energije, a s druge raditi na očuvanju prirodnih područja, šuma i močvara koja upijaju ugljik.

Puno je bolje raditi na uzroku nego na posljedicama problema. Međutim, suočeni smo s velikim kotačima koji su se zakotrljali. Da sutra u cijelosti prestanemo s korištenjem fosilnih goriva, ne možemo vratiti ono što smo uništavali stotinama godina. Ali možemo spriječiti da bude još gore.