Bez obzira na neuspješnu sezonu, Hajduk posjeduje temelj za novi pokušaj prekida posta Perišić, Šarlija, Livaja, Melnjak, Pukštas... bijeli imaju potencijal za titulu
Za početak jedna kratka vožnja vremenskim strojem u sad već davnu 2005. godinu: dakle, u ljeto spomenute godine – netom nakon što je Liverpool šokantno postao europski prvak – mogućnost plasmana u Ligu prvaka kroz kvalifikacijska pretkola osiguralo je 58 klubova, od toga 39 nacionalnih prvaka, među njima naravno i hrvatski prvak Hajduk. U grupnoj fazi Lige prvaka spomenute sezone našlo se još deset nacionalnih prvaka, dakle ukupno 49 titulara.
Od tih 49 europskih klubova s najvrjednijim nacionalnim trofejem, samo dva europska kluba do dana današnjeg više nijednom nisu došla u posjed šampionskog pehara: malteški Sliema Wanderers i – Hajduk. Među ostalim, barem jednu titulu zgrabili su i litavski Kaunas, slovačka Petržalka, bugarski CSKA, mađarski Debrecen, slovenska Gorica, makedonski Rabotnički, poljska Wisla, kazahstanski Kairat, islandski FH..., ali Hajduk – eto – niti jednu jedinu; u sljedećih 19 sezona, uključujući i ovu, sedam je puta bio doprvak. U ovoj će na kraju biti trećeplasiran, baš kao i Wanderersi ili Lutalice iz živopisnoga ‘malog mista’ Slieme na sjeveru Malte. Oba primorska kluba, vječito obuzeta nostalgijom za šampionskim peharom, na kraju sezone ponovno će – 19. godinu zaredom – svojim vjernim navijačima odaslati isto obećanje: “Sljedeće godine u ovo doba bit ćemo prvaci!”
Zakon velikih brojeva
Za razliku od besperspektivnih Sliema Wanderersa, kluba vječito u sjeni Floriane, Birkirkare i La Vallette, Hajduk – unatoč neuspješnoj sezoni – ipak u svojoj svlačionici posjeduje temelj za šampionsku građevinu. Nije šala: već i po zakonu velikih brojeva, ali još više po kvaliteti svojega igračkoga korpusa, na Hajduk u sljedećoj sezoni zaista treba ozbiljno računati kao kandidata za titulu. No, u cijeloj je priči jedan od osnovnih preduvjeta da novi predsjednik – koji stupa na dužnost u svibnju – napravi strateški zaokret prema budućem treneru prve momčadi: najprije da izabere stručnjaka koji u dušu poznaje južnjačko podneblje i Hajdukov mentalitet, a onda i da čvrsto stane uz njega – onako kako to nije činio Lukša Jakobušić.
Evo podatka koji to potkrepljuje: zanemarimo li šefa Akademije Boru Primorca, koji je 2020./2021. bio prijelazno rješenje na klupi prve momčadi Hajduka, sljedeća petorica Jakobušićevih trenera – Tramezzani, Gustafsson, Dambrauskas, Karoglan (u dva mandata) i Leko – u prosjeku su trajala samo 29 utakmica na klupi Hajduka. Dakle, sedam manje od ukupnog broja utakmica u jednoj sezoni SuperSport HNL-a. Posljednji
trener koji je jednu cijelu sezonu izdržao u Hajduku bio je Damir Burić Šolta u sezoni 2015./2016., u kojoj su bijeli na kraju bili trećeplasirani.
Uzmimo primjer i posljednjega zvučnog trenerskog imena u Hajduku, Ivana Leke. Dokazano uspješan i trofejan strateg, Splićanin sa snažnom emocijom prema Hajduku, u svome je najdražemu klubu izdržao samo 34 utakmice, premda je u ovoj sezoni dva puta bio pobijedio Dinamo, jednom i Rijeku te prethodno osvojio Kup. I Jakobušić si je dopustio luksuz da smijeni trenera koji je čvrsto držao drugo mjesto. Bio je to neoprostiv i nenadoknadiv gaf.
I što sad? U kuloarima se već neko vrijeme nagađa kako će sljedeći Hajdukov trener biti 47-godišnji Šibenčanin Goran Tomić, do lipnja strateg Al Bataeha iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a nekada Hajdukov junior iz generacije Leke i Tudora. Tomić ima bogato iskustvo iz Hrvatske lige, u kojoj je zapažene role imao u Lokomotivi i Rijeci, a kao rođenome Dalmatincu i nekadašnjemu Hajdukovu pitomcu ne bi mu trebalo vrijeme za prilagodbu u adrenalinskom poljudskom okružju. Za ambicioznog trenera kao što je Tomić čučanje u sedmoplasiranoj momčadi prvenstva Emirata teško može izazvati novi iskustveni podražaj.
Ozbiljna natjecateljska momčad
A na čemu to Hajduk može iznova graditi šampionsku strategiju? Sama činjenica kako će Ivan Perišić biti potpuno fit u sljedećoj sezoni daje Hajdukovoj ambiciji dodatnu težinu. Na Perišića naslonite Livaju gladnoga trofeja, pa bivše reprezentativce Lovru i Nikolu Kalinića, pa Lučića, Sahitija, Krovinovića, Žapera, Melnjaka, pa oslonce obrane Šarliju i Uremovića, pa mlade snage – Prpića, Sigura, Hrgovića, Pukštasa, dobit ćete obrise ozbiljne natjecateljske momčadi. Naravno, očekuje se kako će ljeto donijeti i pojačanja, ovoga puta iznad razine ocvalih, ali skupocjenih internacionalaca poput Dialla ili Odjidje-Ofoea. Takve si propuste Hajduk više ne smije dopustiti.
Na kraju, Hajdukovim navijačima za utjehu: 19-godišnji post od titule ni izbliza nije najdulje sušno razdoblje u Europi. Turski je Trabzonspor prije dvije godine postao prvak nakon 38 godina čekanja, portugalskome Sportingu trebalo je 19 godina, Arsenalu se titula u Engleskoj smiješi nakon točno dva desetljeća, a Bayer Leverkusen u Njemačkoj je čekao od svog osnivanja: već 119 godina! Uglavnom su te trofejne apstinencije bile prekidane odabirom trenerskih jackpotova, kao što se Bayeru dogodilo s maestralnim španjolskim strategom Xabijem Alonsom. Takav zalogaj sada čeka i budućega Hajdukova predsjednika: dajte Livaju i Perišića u ruke vrhunskom treneru i – uz vjetar u leđa s tribina kakav nema nitko u Hrvatskoj – dobit ćete prvaka.
Kuloari tvrde da bi Goran Tomić trebao biti novi strateg bijelih, što se čini logičnim, jer ima bogato iskustvo, a bio je i Hajdukov junior