Sergeja Jakirovića u nedjelju u Gorici dočekuje vjenčani kum Rajko Vidović na klupi Gorice ’Želim pobijediti prijatelja Jakira, i svoju Rijeku, pa neka se oni potuku za titulu’
Donedavno su se u SuperSport HNL-u međusobno nadmetala dvojica trenera i prijatelja, Željko Sopić na klupi Rijeke i Roy Ferenčina u Slavenu Belupu, a ove nedjelje u Velikoj Gorici na suprotnim stranama bit će dvojica prijatelja i kumova: Rajko Vidović (49) iz Gorice protiv Sergeja Jakirovića (47) iz Dinama.
– Sergej i ja upoznali smo se u Velikoj, kada smo bili igrači Kamena Ingrada; ja sam tamo došao u sezoni 2001./2002. iz Rijeke, a Sergej iz Slovenije. Brzo smo se sprijateljili, što je poslije preraslo u kumstvo. Ja sam mu vjenčani kum, a njegovu sinu Leonu sam krizmani kum – počeo je svoju priču Rajko Vidović, nekadašnji centarfor rođen u Zavidovićima, kao i legendarni Safet Sušić, te kasnija ikona HNL-a Mladen Bartolović.
Supruga iz Žepča
Vidovićeva supruga Josipa je iz Žepča, imaju 22-godišnju kćer Lauru, 19-godišnju kćer Kiaru i 15-godišnjega sina Luku.
– Luka ide u osmi razred, igra nogomet u Sesvetskom Kraljevcu. Sin je moj najvjerniji navijač, on je tatu redovno pratio dok sam bio u Sesvetama i u Kustošiji, naravno i sada u Gorici. I kćeri su se sada zainteresirale pa će sada doći na utakmicu s Dinamom. S obitelji Jakirović snažno smo međusobno povezani, živimo u Sesvetama na udaljenosti od dva kilometra, pa smo često skupa. Inače, Sergejeva supruga Marina također je iz BiH, ali se njezina obitelj za vrijeme rata preselila u Slavoniju, u mjesto Mihaljevci kod Požege. U Požegi je i bila njihova svadba, sjećam se da sam iz Kine tada radi toga došao u Hrvatsku. Moje kumče, 16-godišnji Leon, igra za juniore Dinama, čak je nekoliko puta trenirao s prvom momčadi. Drugi sin Matija ima 13 godina i vratar je u Dinamu. Obojica su jako zanimljivi nogometaši; osobito Leon koji igra stopera, i to odrađuje jako dobro – ističe Vidović.
Jeste li sa Sergejem Jakirovićem popili kavu otkad ste u Gorici?
– Ma kako nismo! Pa mi pijemo kavu skoro svaki dan u centru Sesveta, ovisno kako nam obveze dopuštaju. Što nas je spojilo? Nas dvojica imamo slične poglede na život i na nogomet. Mi smo u Velikoj skupa proveli godinu dana, potom sam se ja vratio u Rijeku, on je ostao još godinu dana, a ponovno smo se spojili u NK Zagreb. Tu smo bili zajedno dvije godine; on se tada bio prodao u CSKA Sofiju, a ja sam otišao u Kinu.
Čega se najviše sjećate iz dana u Kamenu Ingradu? Gdje ste se najviše družili sa Sergejem?
– Sjećam se da smo se dosta zajedno zagrijavali, tu smo se – uz aut-crtu – najviše družili (smije se). Znali smo se zagrijavati po osamdeset minuta, jer smo na našim pozicijama u Kamenu Ingradu imali ozbiljne igrače. Moji konkurenti bili su vrhunski igrači Joško Popović i Zoran Zekić, i tu se nisam imao pravo buniti što sam na klupi. Često se toga sjetimo pa komentiramo; “Kume, zamisli, tko bi to danas trpio, da te trener zagrijava 85 minuta i onda uvede u igru?” A nama nikada nije padalo na pamet tražiti objašnjenje od trenera; samo šuti i slušaj što ti trener kaže.
Je li vas Jakirović posjećivao u Kini?
– Ne. Trebao je doći k meni u Vijetnam, gdje sam igrao, međutim nisu se kockice posložile tako kako smo mi planirali. Poslije smo još, već u veteranskoj dobi, skupa igrali i u Hrvatskom zagorju, u klubu Matija Gubec iz Gornje Stubice. Bila su to lijepa druženja, poveli bismo tamo i obitelji; oni bi se kupali u toplicama, a nas dvojica odigrala utakmicu, zabili po dva-tri gola, i vratili se kući sretni i zadovoljni.
Da vam je netko rekao prije pola godine da ćete igrati protiv kuma, biste li povjerovali?
– Teško, iako je danas u nogometu sve moguće. Ali, mi smo obojica školovani treneri, imamo licencije najvišega stupnja obrazovanja, ambiciozni smo, oduvijek smo težili iz nižih rangova doći do najvišega. Ponosan sam na sve što sam ostvario u svakome klubu, od Sesveta i HAŠK-a do Kustošije, a neki ljudi su to prepoznali. Najveće zasluge za moj dolazak u Goricu ima sportski direktor Brkljača, kojega sam često viđao na svojim utakmicama, što me iznenadilo.
Je li i Jakirović imao prste u tome? – Baš ništa! Niti ga je itko kontaktirao. Goričin poziv dogodio se izravno meni nakon njihove utakmice s Hajdukom. Time sam bio počašćen, ali sam istodobno o tome informirao čelnike Kustošije Andyja Baru i Vladu Babića. Da su oni rekli “ne”, ja sigurno ne bih upirao da odande odem. Meni je dogovor uvijek bio svetinja. Zato sam i zahvalan Kustošiji što je dala zeleno svjetlo za moj prelazak u Goricu. A Gorica poznata je da daje priliku trenerima iz nižih rangova, pa je tako i Jakirović tamo došao nakon što je radio u Dugom Selu i Sesvetama.
Sergej nije utjecao da dobijem posao u Gorici. I da me Kustošija nije pustila, i danas bih bio trener u trećemu rangu, kazao je Rajko Vidović
Fantastično vrijeme u Rijeci
Je li vam Jakirović dao kakav savjet kada ste preuzeli Goricu?
– Savjet ne, nego pohvalu na račun kluba, predsjednika, direktora... Dok ih je Jakir vodio, išao sam na utakmice Gorice, pa i kasnije, tako da mogu reći da sam upoznao taj klub i prije negoli sam u njega došao. Gorica je lijep klub za rad, ima normalne ciljeve, realni su u svojim ambicijama. To su mi rekli i Jakirović, i moj prijatelj Rendulić.
Jakirovića možete zeznuti ako mu otkinete bodove, ali mu možete i pomoći, jer odmah potom igrate i s Rijekom?
– Da, najprije Dinamo, a potom i Rijeka – klub u kojemu sam proveo fantastično vrijeme. Najiskrenije: najviše bih volio pobijediti i Dinamo, i Rijeku, pa neka oni u međusobnom susretu odlučuju o prvaku. Iako, objektivno, Dinamo i Rijeka su protiv nas favoriti, bolji su od nas, bit će nam teško, ali im se nećemo predati. Dat ćemo sve od sebe, pa ćemo onda podvući crtu i vidjeti za što je to bilo dovoljno. Jakirović i ja smo izuzetno dobri, ali isto tako svaki od nas bori se za svoj klub. Ako si pravi sportaš, sve ćeš učiniti da bi pobijedio – zaključio je Rajko Vidović.