Jedan njihov poznanik iz diplomatskih dana rekao mi je: “Soba je premala kad su skupa. Ministarstvo je premalo kad su skupa u njemu. Takvi su karakteri”

Skoje god ih strane promatrali, riječ je o golemim političkim figurama suvremene hrvatske povijesti. Plenković je najdugovječniji hrvatski premijer, a Milanović je pobjeđivao u dva najvažnija politička izborna ciklusa koji postoje. Jurišao je na izborima i na mjesto premijera i na mjesto predsjednika, i jedini je hrvatski političar koji je u tome uspio. Koga god smatrali većim krivcem za takav odnos, tvrda kohabitacija tijekom preklapanja njihovih mandata u Banskim dvorima i na Pantovčaku vrlo je neobična i nije normalno stanje za bilo koju uređenu, demokratsku državu.

O čemu pisati ako ne o tome? Kad ako ne sad? Ova je dvojba trajala kratko, prije nego što će iz pera Tomislava Krasneca, uglednog i nagrađivanog novinara Večernjeg lista, izići paralelna biografija Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića pod nazivom “Neprijatelji iz čista mira”, koju je uredio Žarko Ivković, u nakladi Večernjeg lista.

Knjiga se oslanja na autorovo 12-godišnje iskustvo u ulozi dopisnika Večernjeg lista iz Bruxellesa, specijaliziranog za praćenje Europske unije i NATO-a, a ukupno 50 sugovornika pristalo je dubinski, opširno razgovarati za potrebe pisanja ove neautorizirane, ali dobro provjerene paralelne biografije dvojice najvećih alfa-mužjaka hrvatske politike, tempirane u pravo vrijeme, u jeku izborne kampanje, superizborne 2024. godine.

“Neprijatelji iz čista mira” sasvim je drukčija knjiga, koja se ne bavi biografijom političara koji se tek uspinju ili su se netom uspeli na vlast, pa ni onda kad su već otišli s vlasti, već onime što je u tijeku. Riječ je zasigurno o posebnom žanru kojim pomičete granice u hrvatskom novinarstvu i publicistici, no je li ta okolnost za vas kao autora bila olakšavajuća ili otežavajuća?

Otežavajuća možda u smislu da su i tema i glavni likovi kompleksni, neću reći kompleksirani, ali istovremeno i olakšavajuća jer je sve to vrlo zanimljivo. I glavni likovi, svaki pojedinačno, i tema njihova međusobnog odnosa, koji danas poznajemo u obliku tvrde kohabitacije, ali koji ima svoju povijest, jednako zanimljivu i punu detalja koji su manje poznati. Sve je to vrlo zanimljiv materijal, a od golemog je javnog interesa, jer njihov specifičan odnos nije nešto što se jednom ili nekoliko puta pojavilo u obliku svađe pa bilo zaboravljeno i palo u drugi plan. Ne, to je nešto što nam je konstantno pred očima, na što nas sami akteri, jedan možda više nego drugi, podsjećaju u redovitim intervalima, katkad dnevnim, katkad tjednim, ali svakako redovitim. I nakon svake takve epizode, o kojoj mediji izvještavaju kroz svoj ritam izlaženja, većini građana, kojima i premijer i predsjednik Republike trebaju služiti, ostaje upitnik nad glavama.

Nešto je divlje u zraku, to svi vide, ali mnogima vjerojatno nije jasno što se tu događa, i zbog čega se to događa, pa im preostaje samo nagađati. Zbog toga sam imao dojam da takva situacija vapi za jednom dobrom knjigom u najboljem stilu američke žurnalističke publicistike. One koja se bavi pogledom iza kulisa nečije vladavine, ili nekog važnog događaja ili procesa za društvo, ali bavi se time dok to traje. Bavi se time upravo dok je najvažnije saznati odgovore na pitanje što se zapravo događa, što pogoni ljude i događaje, od čega su sazdani, čime motivirani. Ne utvaram si da sam u rangu tih autora, premda sam jednog od njih, Michaela Wolffa, upoznao i intervjuirao u New Yorku 2010., ali, da, Wolffova knjiga o Trumpu u Bijeloj kući (“Fire Fury”) jedan je primjer. Drugi su primjer knjige Boba Woodwarda, od “Bush at War” do “Fear” i “Rage”, dviju posvećenih predsjedniku Trumpu. Inače, Woodward je tu tehniku novinarskog rada opisao najboljim riječima: “best obtainable version of the truth”. Najbolja verzija istine do koje se može doći. To je tehnika u kojoj novinar zapravo ide od jednog do drugog izvora, koji imaju neposredna saznanja o nečemu, i razgovara s njima dok ne dobije to što traži. Najbolje provjerenu verziju istine koja se može pronaći.

Jesu li sugovornici koji poznaju Milanovića i Plenkovića bili voljni razgovarati?

Neki su sugovornici, čuvši za ideju knjige, imali stav: jao, kud baš mene, nemojte mene, sve može, samo nemojte da ja pričam o šefu/šefovima. Argumentacija im je bila različita, od one koja se svodi na stav “ne želim se valjati u tom blatu” do one koja se svodi na opravdanje da netko ne smije pričati dok radi posao koji radi, na dužnosti koju obavlja. Drugi sugovornici su, shvativši i zanimljivost ideje i javni interes koji ona nastoji zadovoljiti, razmislili, odlučili i otvorili se u razgovorima puno du

Dok se Plenković nastojao politički pozicionirati kao vodeći hrvatski europejac, Zoran Milanović postaje vodeći hrvatski euroskeptik. Što je bila prijelomna točka za tu, možda i ključnu distinkciju, i koliko su ti pravci kojima će usmjeravati svoje politike uvjetovani upravo njihovim međuodnosom?

Lex Perković je primjer u kojem se Milanović kao premijer zaletio u potpuno neobranjivu bitku s Europskom unijom, njezinim institucijaand