Jakobušić je trebao zadnji otići, ovaj put nam neće biti lako
Zoran Vulić jedan je od rijetkih bivših Hajdukovih igrača koji će uvijek spremno javno istupiti i govoriti o problemima splitskog kluba, bez obzira na okolnosti. Nikada nije odbio poziv za razgovor, ni u najdelikatnijim trenucima. Baš kao i sada kada Hajduk proživljava jednu od najvećih kriza novijeg klupskog doba. Nije to lako u gradu kakav je Split, gdje je Hajduk ispred svega. Hajdukov navijač sada bi se najradije probudio iz ovog ružnog sna, a još jučer planirala se proslava naslova prvaka u zadnjem kolu hrvatskog prvenstva. Splitski klub doživio je rezultatski i upravljački krah od kojeg će se morati što prije oporaviti. A vremena i strpljenja oko Poljuda nije bilo nikada manje. S legendom Hajduka pretresli smo neke od aktualnih tema.
Kada su se malo emocije slegnule, kako razmišljate o onome što se zadnjih desetak dana događalo oko splitskog kluba?
– Što mislite, kako se može osjećati prosječan navijač zadnjih dana, posebice u sezoni tako velikih očekivanja? Nismo nikada bili bliže osvajanju dvostruke krune. Raspalo se sve. Moramo početi ispočetka. Može se dogoditi kriza rezultata, ali ne smije doći do ovakve krize upravljanja klubom. Ne može ovo biti dobro... – počeo je Vulić.
Jedinstven je to zapravo slučaj na svjetskoj razini da se u svega tri dana takav sustav doslovce raspadne...
– Tužan sam i žalostan. Hajduk je iznad svih nas. Sada treba podvući račun. Postavili smo visoke ciljeve, imamo momčad koja je to mogla ispuniti. Ja imam uvid samo izvana, no ako bih nešto zamjerio upravi, onda bi to bila ona prva utakmica u drugom dijelu sezone. Nije se trebalo posezati za spektakularnom promocijom Ivana Perišića i Josipa Brekala. Trebalo se fokusirati na tu utakmicu. Da smo tada uspjeli pobijediti Rijeku, bio bi to trokorak za osvajanje prvenstva. Trebalo se pripremiti samo za tu utakmicu. Uz dužno poštovanje prema Rijeci, da smo ih pobijedili, oni ne bi napravili taj niz koji je uslijedio. Mi smo im dali vjetar u leđa, a sebe smo zakočili. Iako, Rijeka ima odličnu momčad, sjajno vođenu u svim segmentima. A mogli smo ih zaustaviti.
I što sada?
– Bez novog ciklusa ne možemo razgovarati. Razapeli smo i onoga što je radio čuda. Ovaj put ne smijemo šprintati, moramo ići na maraton. Imali smo Lukšu Jakobušića koji je dobro vodio klub, imao je dva trofeja, prigodu da dođe do prvog mjesta. Lukaša je trebao otići zadnji. No, ja govorim navijački, nemam
Hajdukov raspad ubio je sve u Splitu, a teza da u Dalmaciji nema igrača ni sportskih direktora za naš klub, obična je laž – kaže Zoran Vulić
nekakav poseban uvid u dubinsko stanje. Pričam samo o onome što osjećam i što me boli. Hajduk treba novog predsjednika, sličnog Lukši, mora ga što prije pronaći. Taj novi predsjednik mora dovesti ljude kojima vjeruje i početi raditi. Hajduk je opet na temeljima, moramo ponovno graditi kuću. Sljedećem predsjedniku neće biti lako. S razlogom je Jakobušić pobrao simpatije navijača. Sljedećeg sportskog direktora puno će gledati kroz ovo netom završeno razdoblje. Naslov prvaka bi bio idealan scenarij, no kula se srušila i moramo šutjeti i već sada početi stvarati novu momčad. Već sada razgovarati s novim trenerom koji mora imati viziju. Nema vremena, očekivanja su velika, a usta su gladna.
Tko god da dođe, imat će tešku zadaću, pronaći novac...
– Tako je. Hajduk je digao letvicu po pitanju ugovora, to je dobro. Došli su neki naši domaći igrači, no pogriješili smo sa strancima. Bit će teže treneru i sportskom direktoru nego predsjedniku. Oni već sada u sjeni moraju raditi posao za sljedeću sezonu.
Dobar dio navijača po nekim forumima prizivaju vas kao novog trenera...
– (smijeh) Da oprostite, kad su g...a, uvijek mene postavljaju. Ali nema veze. Srce je uvijek tu, pamet nije bila puno puta. Ne bih volio o tome razgovarati, ne želim se nametati. Ja sam navijač Hajduka koji je tamo ostavio jedan dio života, baš kao i moj otac.
Stalno se govori o omjerima domaćih i stranih igrača, no nametnuo se trend u korist ovih drugih i stvarala se teza o tome kako u Dalmaciji nema igrača, trenera ili sportskih direktora koji bi bili dobri za Hajduk...
– Tako i ja kažem kad lažem. Nitko taj klub ne može doživjeti kao domaći čovjek. Nitko tu euforiju i dišpet ne može bolje razumjeti od hajdučkog diteta, onog iz Dalmacije. Ja sam uvijek za stranca, ali on mora biti bolji od domaćeg diteta. Ja sam za Baku Sliškovića i Branu Oblaka, one koji će mi pomoći, a ne doći kod nas na ljetovanje. Vidjeli ste Ivana Perišića koji riskira ozljedu, a to je hajdučko srce. To smo izgubili.
Ne postoji sustavno forsiranje domaćih mladih igrača.
– Ne volim govoriti o strancima. Ako imate juniorske finaliste Lige prvaka, a nemate u njima temelje nekog novog Hajduka, onda ste u problemu. To se moralo napraviti. Rokas Pukštas je samo išao odigrati završnicu spomenute juniorske Lige prvaka, Niko Sigur nije bio tamo, Prpić također nije bio u toj skupini. Imali ste Luku Vuškovića koji je jedini proizvod Hajdukove škole. Ako iz te skupine igrača niste imali bazu za neku novu priču, kako ćete imati od nekih drugih koji nisu na razni talenta tih sjajnih mladića.
Moj prijatelj Ivan strastveni je navijač Hajduka i često polemiziramo na rubu fanatične emocije. Ni njemu nije jasno kako neki igrač koji recimo nosi desetku u juniorima Hajduka, što bi trebalo značiti da su to najbolji igrači u generaciji, koji je prošao cijeli omladinski sustav, nije u stanju igrati seniorski nogomet?
– Uzmite primjer Lokomotive. Njihovi klinci lete po terenu i uvijek imaju pet-šest igrača u prvoj momčadi. To je koncept na kojem bi mogli učiti gotovo svi naši klubovi. Mi smo počeli dovoditi strance iz druge lige, a želiš stvoriti proizvod za prvu ligu. Domaće klince morate dizati na pravi način, sve se poremetilo. Moramo puno više vjerovati našim klincima, oni nekada uzlete, nekada padnu. Njih mogu samo afirmirati igrači poput Perišića ili Livaje.
Imamo priče o strategijama već više od desetljeća, a klub koji ima proračun tridesetak milijuna eura ima jedan i pol pomoćni teren. Možda zvuči kao banalan detalj, no takve su stvari jako važne?
– Ma kako ne. Slažem se s vama sto posto. Jedino Osijek i Dinamo imaju neke pomoćne terene. Naši treneri u nižim uzrasnim kategorijama su čarobnjaci. Pa u Hajduku na pola terena treniraju juniori, a na drugoj polovici kadeti. Kako ćete očekivati da se nešto stvori. Bez terena i kampova ne možete ništa. To je glavni uvjet, a kakvi su naši tereni, stvaramo fantastične igrače.
Dosta se govorilo o pojmu pritiska koji je ova momčad imala...
– Meni su te priče o pritisku smiješne.
Kakav pritisak ima igrač Lokomotive kojeg gleda deset ljudi, ne podcjenjujući nikoga. Ali ti dečki dođu na Poljud, razlete se, ne možete ih uloviti lasom. Kakav pritisak? Pa je li bolje da ima navijača nego da nema. Naježim se svaki put na koreografiju koju napravi Torcida. Za koga je to? Za protivničku momčad? I onda ti imaš pritisak. Smiješno je i neprofesionalno govoriti o pritisku, pa nije s druge strane Real Madrid. To su samo izgovori.
Kako je to bilo u vaše doba?
– Pritisak je bio gušt. I mi bismo izgubili utakmicu, no jedva smo čekali sljedeću da možemo pobijediti i izaći u grad prošetati i ponovno pozdraviti prijatelje na rivi i živjeti normalno. To je značilo život za klub i prijatelja koji za tebe daje zadnju kunu. No, takve stvari moraš osjećati i voljeti. Ako toga nema, onda te nije briga i ideš na rivu bez obzira. Kada sam bio trener, nakon poraza me sramota bilo izaći na ulicu. Drugačija su vremena.
Danas se nakon poraza fotografiraju za Instagram.
– E, to je to. Sjećam se kada bih gubio kao trener na poluvremenu. Od klupe do tunela nema pet metara, a meni je izgledalo kao pet kilometara. Vidim svako lice čovjeka na zapadnoj tribini. To je posebno emocionalno i psihološko stanje. Jedva čekaš drugo poluvrijeme u kojem želiš zgaziti suparnika. Tragedija je kada Hajduk igra bez publike. Nemate uopće osjećaj da igrate utakmicu. A kada je publika na tribini, diže mi se kosa na glavi. Nema ništa ljepše od tog navijačkog huka.
Kako se u krugovima Hajdukovih legendi interpretira ova situacija u kojoj se Hajduk našao?
– Nikome nije drago. Bio sam sa Šurjakom i Katalinićem. Stalno govorimo o Hajduku, čim se vidimo. Hajduk je s tobom, kao da unuka vodiš po rivi. Svi se mi grizemo, htjeli bismo pomoći. Iako smo i mi pametni nakon utakmice.
Je li vrijeme za neku novu inicijativu s bivšim igračima?
– Ma nema tu inicijative. Ili imaš ili nemaš osjećaj za taj klub. Ne volim što su legende maknute od kluba, indirektno. To isto boli, jako puno. Volio bih na tribini vidjeti Frfu Mužinića, Iku Buljana, Šurjak ponekad dođe, ne i Katalinić... Kada gledate Liverpool, na tribini je Dalglish, na Bayernovim utakmicama Hoeness... Hajduče, to su tvoja dica, ne smiješ ih tjerati. Niti jedan veteran neće odbiti Hajduka, koliko god možda bio ljutit.
No, neke stvari se moraju opet promijeniti na razini kluba?
– Tako je. No, nekada vas odnese i ta brzina u kojoj žive klubovi. Bili smo nekoliko puta s Jakobušićem. On je i pokušavao pokrenuti tu inicijativu o kojoj govorite. No, cijela priča se, nažalost, na kraju nije realizirala. Ne možete dijete uzimati majci. Sve nas to boli. Grintat ćemo i kritizirati, ali ćemo dati ruku kada je najteže.
Hajduku, jasno je to, nedostaju neki novi ljudi. Ali kao da je sve vrijeme klubu nedostajala neka modernija vizija. Kao da su se zatvarale oči na nekim vitalnim problemima. Kao u priči oko strategije na mladim igračima, a ne postoje pomoćni tereni za rad...
– U zadnjih desetak godina svi obećaju kamp. On je u jednom trenutku u Splitu, a u drugom u Trogiru ili Dugopolju. No, kampa nema, a Hajduk pati. Napravljena su dva terena gdje igra Primorac, pa će Hajduk tamo prebaciti neke svoje kategorije. No, to nije rješenje. Opet si podstanar u svom gradu.
Kao da oni koji su trebali odlučivati ne razumiju važnost takvih stvari?
– Pa te su stvari najvažnije, škola nogometa. To su temelji, kisik i početak svega. U zadnjih dvadesetak godina najviše si prodavao domaće igrače. Stranci su rijetkost na kojima si zaradio nešto. Bile su to mrvice na stolu. Hajduk može živjeti samo o svojih igrača.
U Splitu je, najblaže rečeno, splasnulo ozračje oko Hajduka. Trebat će vremena da se pokrene neka nova priča. U novim okolnostima puno je upitnika, a pred novom upravljačkom garniturom ogromni su izazovi.
– Ma nije splasnulo, ovo te ubilo. Hajduk je emocija, to se ne može sakriti. Nije to krpa koju možeš baciti. Hajduk je raj ili grob, nema sredine. S tim se mora živjeti. Ovaj put neće biti lako, volio bih da se varam.
Je li ovo najveća kriza modernog doba Hajduka?
– Ma ne bih išao tako daleko. Klub funkcionira, ali kriza je u upravljanju. Nije se sve srušilo, život ide dalje. Od plakanja i kukanja nema ništa. Teško je.
A što nam slijedi u borbi za naslov?
– Govorimo li o iskustvu, prednost bih dao Dinamu. Imali su tri-četiri krizna razdoblja iz kojih su uspješno isplovili. Izgubili su od PAOK-a, Lokomotive, Čeha... No, iz toga su izašli još snažniji. To bi Hajduk sada trebao napraviti. Probuditi dalmatinski prkos. Pali smo, ali moramo se dići što prije. No, Rijeka mi se jako sviđa, igra odličan nogomet – zaključio je Vulić.