Rijekin model za proučavanje
Zamislimo na trenutak da je na početku sezone Rijeka predstavila Žapera, dovela Uremovića i još nadodala Kleinheislera. Skidali bismo kapu Damiru Miškoviću, sportskom sektoru kluba i ponavljali: Kako im je uspjelo? Jakobušić i Nikoličius sastavili su za prilike hrvatske lige sasvim korektan sastav. Ne bez lošeg mjesta, ali koja ga ekipa nema? Sjećate li se Zute? Dragog dečka i srčanog borca skromnih igračkih mogućnosti kojeg je Matjaž Kek odlično ugradio na lijevoj strani šampionskog stroja Rijeke. Trenerska je majstorija sakriti mane i slaba mjesta. Jakobušić i Nikoličius učinili su puno. I pukli na osnovama. Da je Hajduk četiri godine zaredom prvak, Karoglan bi vjerojatno po inerciji osvojio peti naslov. Ovako je trajalo dok je trajalo, još tri mjeseca poslije Leke. Klasika. Zašto su mislili da 19 godina čekanja mogu prekinuti s trenerom koji je dobio otkaz u Puli? Za svoj jedini scudetto u posljednjih 40 godina Roma je dovela u tom trenutku najboljeg – Capella. Sumnjivo je bilo i kad su u javnosti mega pojačanjima proglašavani Diallo, Moufi i Odjidja-Ofoe. Sva trojica besplatni, jedan je čak ispao iz momčadi koja je ispala iz lige. Dvojba je samo treba li organizirati službena predstavljanja u takvim slučajevima. Ili jedino tada imaju smisla, da novinari pitaju “a tko ste vi”, budući da o Perišiću ionako sve znamo. Hajduk je s Jakobušićem na čelu djelovao ozbiljnije nego ikad nakon Grgića. Marketinški case study, presing po cijelom terenu. I neuspjeh je, ali nije sramota (još uvijek) ostati iza Dinama. Ali kako će si objasniti da su nakon 29 odigranih kola deset bodova iza Rijeke? Koja je još lani gubila u Bijelom Brdu, a u Varaždinu su joj s tribina vikali: Druga liga, druga liga! I zato je klub s Rujevice opet najveća priča, kako god se rasplela ova sezona. Grad tek nešto veći od Osijeka, klub koji na papiru ima malo više od 20 zaposlenih (s vanjskim suradnicima ipak puno više). Mišković sve vodi kako najbolje zna – kao firmu. I zato se Rijeka uvijek vraća i ekspresno izvlači iz svih kriza. Zna se tko što radi, tko za što odgovara i tko sve to na kraju mjeseca – plaća. Netko tko je napustio klub kad je 2017. postao prvak danas bi na Rujevici morao upoznati samo dva-tri nova čovjeka. Svi ostali su tu, uključujući i šeficu protokola, gospođu Sandru Nešić koja je godinama neizostavna na gostovanjima ili na ulazu u svečane odaje Rujevice. Uz takvu obiteljsku, gotovo skandinavsku organizaciju ugodno je biti igrač, pa i oni prosječni ispadaju bolji nego što zapravo vrijede.
Pritisak postoji, ali je izdrživ i uglavnom pozitivan, poticajan. Uz pobjede, trofeje i redovne plasmane u Europu, velik uspjeh Miškovićeve ere je i što nikad nije došlo do razlaza s Armadom, mada je bilo trzavica. I što sve savršeno funkcionira i kad šefa nema u uredu.
Mala paralela sa šampionskom sezonom – Mišković je i tada bio uglavnom u Dubaiju. Propustio je feštu nakon Cibalije, a došao na zadnje kolo u Maksimir. Kek, Bišćan, Rožman, Tomić pa Jakirović i Sopić – iznimka je bila samo pretprošla jesen – Rijeka je u cijeloj ligi u posljednjih 12 godina imala uvjerljivo najmanje promašaja s izborom trenera. Mada je navijačima crvena krpa zbog načina na koji je otišao, Jakirović je u velikoj mjeri postavio temelje momčadi i vratio klubu pobjednički mentalitet. Onda je došao Sopić, “nogometni Milanović”. Nokauter javne komunikacije koji izjavama izaziva koliko zgražanja toliko i oduševljenja (čitajte komentare). Ali nitko mu ne može osporiti: ima gard i zna pobjeđivati. Zna voditi grupu, i to je pokazao još od onog uzvrata s Lilleom i prvog gostovanja u Maksimiru. Igrači ga fanatično slijede, a nije više luda ni teorija da dominacijom u javnosti zapravo skreće pažnju i odvlači pritisak s momčadi, vjerojatno najmlađe koja bi osvojila HNL. Ako se tako nešto dogodi, jer pritisak će iz kola u kolo ipak rasti. U mnogo čemu Sopić podsjeća na Keka, pa i u tome da zna dobiti s 1:0. Neuvjerljivo, ali bodovi su tu, tko te pita. Koliko bi se uopće trenera snašlo u situaciji u kojoj se našao Sopić kad mu je pala Rijeka u ruke?
Hajduk je već sada gubitnik sezone, ali jedan je klub, gledajući zadnjih nekoliko, propustio još veću priliku ponoviti Rijekinu priču. A tako je sve podsjećalo na nju. Strani vlasnik, vrhunski trener s ovlastima da dovede koga poželi i pritom ne žali novca, euforija oko kluba, velike ambicije... Sve to Osijek nije iskoristio, kao ni novi ulickani stadion koji je imao preduvjete da prvom porazu odolijeva i dulje od Rujevice. Ali kupiti mentalitet nisu uspjeli ni puno bogatiji od Osijeka.
Organizirana kao obiteljska firma, Rijeka bolje pogađa, stalno se vraća i lakše se izvlači iz kriza. Pritisak postoji, ali je poticajan. Tamo je ugodno igrati