‘89., kad mi je “nepoznati počinitelj” zapalio stan
Anitu Kontrec upoznao sam u – pizzeriji. Nije to bio nipošto slučajan susret, bio sam pozvan na jedno popodnevno druženje s umjetnicama različitih generacija i različitih umjetničkih svjetonazora. Na kraju te jedne sasvim posebne popodnevne seanse Anita Kontrec mi je darovala svoju monografiju koju sam odmah po dolasku kući prelistao. I doslovce ostao fasciniran njezinim radom, životom i avanturizmom. Ova zagrebačka umjetnica, koja je karijeru 30 godina brusila u njemačkom gradu kulture Kölnu, a prije i poslije Kölna u rodnom Zagrebu, ujedno je i novinarka, glazbenica, poliglotkinja i putolovkinja, a da nije neke stvari u životu morala selektirati, mogla je biti i vrhunska sportašica, možda čak i glumca. Intervju s njom radio sam nakon što se vratila s višetjednog boravka u Indiji.
Obično vas opisuju kao “umjetničkog nomada”. Definira li taj pojam više vas osobno ili vaš umjetnički stil?
I jedno i drugo. To je nerazdvojiva cjelina jer to kako, gdje i s kim živim direktno se odražava na moj umjetnički rad i teme koje obrađujem. Isto tako, neki ljudi koje susrećem na putovanjima, osobito za vrijeme mojih umjetničkih rezidencija, postaju dio mog života. Pojam nomadizma nije primarno “geografski”, nego se više odnosi na stil života i način stvaranja koji je s time povezan. Zajednički nazivnik je kretanje, unutarnje i vanjsko. A kretanje i selidbe obilježavaju cijeli moj život.
Od najranijeg djetinjstva smo mama, tata, brat, sestra i ja selili s jedne naftne bušotine na drugu diljem Hrvatske, jer je moj tata Stjepan Kontrec bio inženjer rudarstva i jedan od osnivača Naftaplina (kasnije INA-Naftaplin), ali smo se 1959. stalno naselili u Zagrebu. Za vrijeme studija 70-ih godina proputovala sam Europu i bivšu Jugoslaviju uzduž i poprijeko, a 1989. preselila se u Köln i do povratka u Zagreb često putovala po Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, gdje smo moj tadašnji suprug, kipar Stephan G., i ja imali izložbe. I nakon povratka u Zagreb 2017. nastavila sam putovati u gradove gdje sam bila pozvana da održim izložbe – Veneciju, Berlin, London, Paris, Chicago. A putovanje mi je očito i u genima jer po majčinoj strani potječem iz čuvene pomorske obitelji Radoničić iz Dobrote u Boki kotorskoj koja je više od stotinu godina plovila na svojim jedrenjacima po svim morima i oceanima svijeta.
A kada je riječ o umjetnosti također sam nomad, jer se likovno izražavam u nekoliko različitih medija: kao konceptualna umjetnica često koristim jezik, različita pisma i tekstove kao glavni “materijal”, ali isto tako i druge likovne žanrove kao što su slikarstvo, skulptura, instalacija i performans.
Pojasnite nam na nekom konkretnom primjeru kako izgleda nomadizam u vašoj umjetnosti?
Jedan od ranijih primjera takvog kretanja po raznim žanrovima i disciplinama moje je iskustvo susreta s japanskom kulturom 1987., kad sam prevodila roman-dnevnik japanske književnice i dvorske dame iz 10. stoljeća Sei Shonagon i njezinu čuvenu knjigu Zapisci pod uzglavljem. Jednoj epizodi iz te knjige posvetila sam skulpturu Snježni brežuljak za Sei Shonagon, koja je bila izložena na Svjetskom trijenalu male keramike u Zagrebu te godine. Ta me knjiga inspirirala i za niz ostalih radova – kaligrafskih crteža, “jastuka” i instalacija od svilenog papira ispisanog tekstovima iz te knjige. Takvim sam papirima omatala stabla i granje, oni kao da su oživjeli kad su progovorili njenim jezikom… Za vrijeme rezidencijalnog boravka u Leipzigu 2013., u izložbenom prostoru Halle 14, na nekih 500 četvornih metara načinila sam instalaciju Kaligrafski krajolici koja se sastojala od stotinjak metara tankog flisa oslikanog kaligrafskim crtežima i tekstovima iz knjige. Unutar te instalacije dvije su plesačice izvele plesni performans, a američka videoumjetnica Maeschelle WestDavies snimila je film, koji je do sada prikazan na brojnim festivalima. Tako je od teksta starog više od tisuću godina nastala skulptura-crtež-instalacija-ples-film. No bez obzira na to kojom se temom bavim ili likovnim jezikom izražavam, zanima me prije svega estetski, ali svakako i društveni, kao i duhovni aspekt umjetnosti.
Provodite li takav umjetnički postupak i u ostalim izložbama i projektima u kojima je fokus više na nekim društvenim ili političkim temama, što također čini jedan aspekt vašeg likovnog izražavanja?
Naravno, interdisciplinarnost i kombinacija različitih žanrova glavno je obilježje mojeg umjetničkog rukopisa. U projektu Houses and Dreams koji sam započela 2017. i koji se sastoji od niza samostalnih i skupnih izložaba, bavim se temom izbjeglištva i potrage za domom i kulturnim identi