Moju prvu izložbu, na kojoj sam prikazala iskustvo svoje trudnoće, prozvali su feminističkom, poslije sam izlagala s Kosuthom, Burenom, Yoko Ono...
u bivšoj državi koncem 80-ih godina, neposredno uoči izbijanja rata u Hrvatskoj.
Kako je izgledala vaša novinarska karijera u Njemačkoj?
Bio je to jako stresan posao, ali kao slobodna suradnica radio i TV postaje Deutsche Welle, gdje sam 22 godine radila za hrvatski, engleski, njemački i bosanski program, kao i za centralnu redakciju, ipak mi je omogućavao da se uz taj posao kontinuirano bavim i umjetnošću. Neko vrijeme radila sam i za ZDF, Drugi program njemačke televizije, te povremeno pisala i za tiskane medije. Novinarski i umjetnički posao nije uvijek bilo jednostavno iskombinirati, ali nastojala sam iz oba posla izvući ono najbolje. Kao novinarka DW-a, puno sam putovala i izvještavala s najvažnijih sajmova umjetnosti, s novinarskom iskaznicom imala sam pristup najvažnijim kulturnim i političkim zbivanjima u Njemačkoj tog vremena. Ali to je bila “čokoladna” strana tog poziva. Bilo je i jako teških trenutaka, osobito u bosanskoj redakciji, u kojoj smo troje prebjeglih novinara iz Sarajeva i ja radili od 1994. Svakodnevno smo izvještavali o zločinima koji su se tamo zbivali, o svim stranputicama međunarodne politike, obrađivali pisma i svjedočanstva izbjeglica i prognanika, pratili pad tzv. zaštićenih zona sve do pada Srebrenice. To je bio ljudski i novinarski vrlo zahtjevan posao.
A kako je paralelno u Kölnu išla vaša karijera umjetnice?
U početku sam radila najrazličitije poslove, ali nikada nisam gubila iz vida da mi je glavni cilj napraviti značajan iskorak u mojoj karijeri u međunarodnom kontekstu. I to se i dogodilo jer, što se tiče umjetnosti, tu me od početka pratio osjećaj da sam u pravo vrijeme na pravom mjestu. Već godinu dana nakon preseljenja u Köln održala sam prvu samostalnu izložbu, a igrom sretnih okolnosti, tadašnji viši kustos za skulpturu Muzeja Ludwig Gerhard Kolberg zainteresirao se za moj rad. Svoju prvu javnu skulpturu pod nazivom Hier ispred kulturnog centra Bürgerhaus Stollwerck realizirala sam 1991. godine, a samo godinu dana poslije i izložbu Zemlja-rat-pepeo u suradnji s gradom Kölnom i Muzejom Ludwig u Vijećnici grada Kölna. Kustos izložbe bio je Kolberg, a tema stradanje izbjeglica koji su u to vrijeme počeli dolaziti u Njemačku iz Hrvatske i BiH. Tu je moju instalaciju od 14 crnih skulptura muškaraca, žene i djece u prirodnoj veličini, koji su bili izloženi u Vijećnici, ali i ispred nje, Kolberg usporedio s načinom na koji je njemački slikar August Macke prikazao ratna stradanja u Prvom svjetskom ratu. Drago mi je i da je tu moju izložbu aktualizirala Tea Hatadi u svojoj doktorskoj disertaciji RATART: Umjetnost i domovinski rat.
Koji je to bio odlučujući trenutak u stasanju na međunarodnoj umjetničkoj pozornici?
Rekla bih da je to bio interdisciplinarni i intermedijalni projekt Recall Byblos koji sam organizirala u suradnji s Ministarstvom kulture Sjeverne Rajne-Vestfalije i gradom Aachenom. U taj sam projekt pozvala i svoje kolege Petra Barišića, Ivana Kožarića i Vladimira Gudca, kao i autore tekstova kataloga Recall Byblos Anu Lendvaj i Radovana Ivančevića. Nakon Ludwig Foruma za međunarodnu umjetnost u Aachenu projekt je 1993. gostovao u Zagrebu, u Klovićevim dvorima. Nakon tog projekta uslijedio je niz samostalnih i grupnih izložbi u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Surađivala sam desetak godina s Alexa.Jansen.Galerie u Kölnu koja me predstavljala na velikim međunarodnim sajmovima umjetnosti.