Znam sve o njegovoj namćorastoj prirodi, ali s Danijelom Dragojevićem lijepo sam surađivala, pa čak i fotografirala
s Johnom Davidom Mooneyem, posljednjim živućim učenikom Ivana Meštrovića. Sve te rezidencije završavale bi samostalnom ili kolektivnom izložbom, i ta mi je kombinacija učenja, druženja, putovanja i rada ideal umjetničkog i osobnog života.
Vratimo se još malo na početak vaše umjetničke karijere. Kako je došlo do vaše prve samostalne izložbe Oblici sjećanja u Galeriji DDT u Zagrebu 1986.? Ta je izložba bila neka vrsta vaše autobiografije, a neki su vaša djela opisali i kao feminističku umjetnost...
Do moje prve samostalne izložbe došlo je slučajno. Tadašnji voditelj galerije koja je predstavljala konceptualne umjetnike poput Tomislava Gotovca, Vlade Marteka i Željka Jermana, povjesničar umjetnosti Anđelko Hundić, došao je kod mene doma jer mu je hitno trebao prijevod teksta za prvu izložbu Grupe šestorice autora. I dok je čekao prijevod, uočio je čudne ispisane predmete, cedulje s tekstovima povješane posvuda po stanu. Predložio mi je da u njegovoj galeriji izložim te “objekte”, na što sam ja mislila da me zafrkava. Ali kad je rekao da ću za to dobiti honorar, vidjela sam da me shvaća ozbiljno, pa sam i ja njega shvatila ozbiljno i pristala, ni ne sluteći u što sam se upustila…
Budući da sam novac potrošila nije više bilo uzmicanja – izložila sam te svoje “objekte”, a cijela je izložba imala karakter jedne “ambijentalne instalacije” koja se sastojala od nekoliko skupina radova. U središtu je bila instalacija Drvo života, s čijih su “grana” visjele stranice ispisane mojim bilješkama, crtežima, fotografijama i fotokopijama, a sadržaj je uglavnom bio autobiografski i odnosio se na iskustvo moje trudnoće. Tada nije postojao pojam “feministička umjetnost”, kao ni pojam “ambijentalne instalacije”, ali to bi bio najgrublji opis te prve izložbe koja je naišla na veliku znatiželju i dobre reakcije publike i kritike. Iako se potpuno razlikovala od svega što se tada izlagalo u Zagrebu, a kompletno je odskakala od bilo kakvih “akademskih”kanona.
Je li vas zateklo to što ste se odjednom našli na umjetničkim kartama svijeta, u Veneciji, Londonu, Chicagu... Moja se umjetnička karijera zapravo zavrtjela u momentu kad sam smatrala da je potpuno uredno “zaokružena” retrospektivnom izložbom Kružni tok u galeriji Prsten u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu i izdavanjem istoimene monografije 2016. godine, ravno 30 godina od moje prve samostalne izložbe u Zagrebu. No, još za vrijeme trajanja retrospektive u Zagrebu stigao je poziv od European Cultural Centera sa sjedištem u Veneciji da izlažem na njihovoj izložbi Personal Structures – Open Borders u kontekstu 57. Venecijanskog bijenala. Na toj su izložbi izlagali neki od najistaknutijih suvremenih svjetskih umjetnika kao što su Joseph Kosuth, Daniel Buren, Yoko Ono, Herman Nitsch... Za razliku od Venecijanskog bijenala, ECC ne poziva umjetnike po “nacionalnom ključu” i preko nacionalnih izbornika, već izravno poziva umjetnike koji se uklapaju u njihov koncept i kriterije. Mene su pozvali da u Veneciji predstavim svoj projekt Houses and Dreams. Koliko je izlaganje u Veneciji pridonijelo daljnjem razvoju vaše međunarodne karijere?
Nakon Venecije dobila sam poziv iz Dulwich Collegea u Londonu, koji je uz Eton jedan od najuglednijih koledža u Velikoj Britaniji, da tamo držim likovne radionice, predavanja i izložbu, također na temu migracija, o čemu su na kraju projekta snimili i zanimljiv film. Izložba Script and Architecture u Chicagu 2019. osobito mi je draga zato što me je na nju pozvao istaknuti američki kipar John David Mooney, da u galeriji njegove JD Mooney Foundation, koja usko surađuje s Art Institute of Chicago, napravim izložbu Dijalog s Meštrovićem. Izložbu smo realizirali uz podršku hrvatskog konzulata u Chicagu i franjevaca koji čuvaju Meštrovićevu ostavštinu u Chicagu. Oni su za tu izložbu posudili neke radove koji do tada nikada nisu bili javno izlagani, kao što je veliki crtež Stigme svetog Franje, kao i Meštrovićevo osobno raspelo. Na izložbi sam izlagala instalaciju Ja, koji slova znadem… sačinjenu od crteža prvih devet slova glagoljice koja čine takozvanu “glagoljašku molitvu”. Meštrović je izuzetno cijenio glagoljicu, a svoju je ostavštinu poklonio hrvatskoj državi uz uvjet da se jednom godišnje u njegovoj obiteljskoj grobnici u Otavicama održi glagoljaška misa. Nije mi poznato je li ta njegova želja ikada ispoštovana, tako da sam mu ja svakako htjela ispuniti barem dio nje. Izložba u Chicagu nije bila jedina izložba na kojoj ste izlagali s Meštrovićem. Očito imate neku “dobru karmu” s njim?
Pa izgleda da imam, još od vremena njegovih posjeta u salonu moje bake i djeda u Splitu, pa do moje sadašnje adrese u Zagrebu, gdje živim u susjedstvu Atelijera Meštrović. Izložba u Chicagu bila je moja druga izložba s Meštrovićem. Prva je bila u Atelijeru Meštrović u Zagrebu 2010. godine, zvala se Nevidljiva Ruža. To je bila prostorno specifična instalacija smještena u prostoru u kojem je Meštrović živio i radio u Zagrebu, a u istom sklopu zgrade u Mletačkoj ulici živjela je i njegova prva žena Ruža. Izložbu sam posvetila odnosu Ivana i Ruže, čije su osobne i umjetničke sudbine bile usko povezane do konca života.
Kakav je vaš umjetnički status u Hrvatskoj, s obzirom na to da ste tako dugo izbivali iz ove sredine?
Iako sam provela gotovo 30 godina u Kölnu, povremeno sam izlagala i u Hrvatskoj i ostala članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika gdje sam bila primljena 1989., tako da nisam potpuno “nestala” s umjetničke mape Hrvatske. Želja mi je bila da upravo u Zagrebu održim svoju retrospektivu, kojoj je kustosica i autorica uvodnog dijela monografije i opsežnog intervjua bila Iva Körbler, da sa svojim radom upoznam širu hrvatsku likovnu javnost. Upravo je rad na retrospektivi i na monografiji pridonio odluci da se definitivno vratim živjeti u Zagreb jer sam u tom radu silno uživala s mojim kolegama i suradnicima. Ovih se dana spremam i na najnoviju izložbu u Grazu koja se otvara 4. svibnja u okviru Mjeseca dizajna, gdje će kolekcionarka Dagmar Meneghello izložiti moje skulpture sa slikama Borisa Bućana i skulpturama Petra Dolića, Josipa Diminića i Ivana Valušeka.
Vratili ste se u Zagreb prije sedam godina, hoćete li nastaviti ustaljenim ritmom – umjetnost i novinarstvo – ili planirate nešto mijenjati?
Nakon nekoliko izložbi od povratka u Zagreb – od Otvorenih ateljea i radionica u Studiju Palm 64, do Art Zagreba i nedavne izložbe u ORIS-u, Kući arhitekture, pa do najnovije u galeriji Kaptol, ponovno u Zagrebu “puštam korijene”. Ove godine započela sam suradnju s mladom galeristicom Lucijom Jerič koja je pokrenula rad galerije Kaptol u novom prostoru u Radićevoj 32. U povodu otvaranja tog prekrasnog prostora koncem siječnja ove godine pozvala je mene i kolegu Aleksandra Bezinovića da izložimo svoje radove. Što se tiče umjetnosti – to je očigledno “doživotno” jer je to moj način života. A što se novinarstva tiče – ne vjerujem, mislim da sam to poglavlje svog života pošteno odradila. Ali kad je riječ o pisanju u nekom drugom žanru, to svakako. I dalje pišem svoje “dnevnike i pisma” i još puno toga što nikad nije ugledalo svjetlost dana, pa ću možda ipak jednom ispuniti obećanje koje sam davno dala Danijelu Dragojeviću. U mom se životu stalno nešto mijenja, ali nastojat ću i dalje živjeti kako me je u komentaru na jednu moju objavu na FB-u opisao jedan prijatelj: “Ljubiš kao da te nitko nikada nije povrijedio, radiš kao da ti ne treba lova, plešeš kao da te nitko ne gleda.” Voljela bih da to još potraje u tom stilu.