Kao ratni slikar od 1915. do 1918. boravio je na bojišnicama pokraj rijeke Soče, u Galiciji i Srbiji
od 1900. do 1919. i naglašeno realističku fazu od 1919. do 1931. “Tijekom stvaralačkog vijeka dugog četrdeset godina, od 1891., kada prvi put izlaže u Zagrebu, do 1931., kada je održana njegova posljednja samostalna izložba, Iveković je stvorio raznolik opus koji velikim dijelom odlikuje inzistiranje na vrlo specifičnim motivskim cjelinama, što ga izdvaja od ostalih slikara njegove generacije i zahvaljujući kojima je postao i ostao do danas prepoznat u širokoj javnosti. Naime, Iveković je svojim glavnim umjetničkim zadatkom smatrao stvaranje slika s temama iz hrvatske povijesti, no isto tako uspješno i uvjerljivo ovjekovječio je brojne hrvatske krajolike, zabilježio prizore iz svakidašnjeg života te oblikovao publikacije i dokazao se kao autor sakralnih djela”, istaknula je S. Pintarić koja Ivekovića vidi kao strastvenog, tvrdoglavog i buntovnog umjetnika, zanesenog romantičara i pragmatičnog idealista čiji je životni put pun značajnih događaja i sudbinskih preokreta. Jedna od poznatijih slika mu je “Krunidba kralja Tomislava”,
no, uz rastanak Petra i Katarine, najpoznatija i nakopiranija slika mu je svakako “Dolazak Hrvata” iz 1905. godine, čije kopije vise na zidovima u brojnim domovima.
Slikao je i pejsaže, izrađivao diplome i plakate za razne udruge te vizuale u obliku šahovnice i pčele za Maticu hrvatsku, ilustrirao je knjige poput “Judite” i “Zlatareva zlata” i crtao nacrte za starohrvatske kostime. Objavio je i članak “Historička nošnja hrvatskih kazališnih komada”, utirući put znanosti o povijesnim odorama kao pomoćne znanstvene discipline u kazališnoj kostimografiji. Oslikao je 1909. kupolu Hrvatske obrtne komore na Trgu Mažuranića u Zagrebu. Pisao je i likovne kritike, osvrte i putopise s dva velika putovanja u Italiju i Sjedinjene Američke Države. U Italiju je otputovao s prijateljem slikarom Crnčićem, a u SAD-u je, na poziv školskog kolege i župnika u Kansas Cityju vlč. Petra Krmpotića, angažiran za oslikavanje novosagrađene crkve Sv. Ivana Krstitelja u tom gradu. Zamislio je naslikati petnaest prizora širenja kršćanstva među Hrvatima. Izabrao je motiv kneza Ratislava ispred višegradske kule, Ćirila i Metoda kojima donose moći sv. Klimenta te poklonstvo u Betlehemu, gdje je na jednoj strani zamislio hrvatski narod koji predstavljaju likovi svećenika, rudara, tvorničkog radnika, strojara, seljaka i seljakinje, te intelektualca, a na drugoj američki narod predstavljaju Indijanac, kauboj, žena i nekoliko drugih figura. Putovao je po Americi i zapisivao crtice o životu kauboja i Indijanaca. Po povratku je 1914. godine za trijumfalni luk crkve Sv. Križa u Križevcima naslikao “Krvavi sabor Križevački”, najveću na platnu naslikanu uljenu sliku. Kako u “Vijencu” piše Irena Kraševac, Iveković pripada prvoj grupaciji umjetnika hrvatske moderne, koji su postavili temelje cjelokupnog umjetničkog razvoja narednih razdoblja te modernizirali i institucionalizirali likovni život Zagreba. Kako bi se, dodala je, što cjelovitije sagledao njegov opus, trebalo je popisati djela koje se čuvaju u četrdesetak ustanova u Hrvatskoj i inozemstvu, privatnim zbirkama i u obiteljskom vlasništvu.
Iveković je 1897. bio jedan od suosnivača Društva hrvatskih umjetnika iz kojeg je izašao 1901. zbog sukoba s Vlahom Bukovcem s kojim je radio na zastoru u HNK-u. Taj je sukob Izidor Kršnjavi, koji nije podržavao Ivekovićeva druženje s Bukovcem, nazvao razmiricama dva nagla čovjeka. Posvađali su se oko postava austro– ugarske izložbe u Petrogradu. Iveković je 1900. sudjelovao na Svjetskoj izložbi u Parizu gdje je osvojio Grand prix za djelo “Žena s djetetom”. U Savezu jugoslavenskih likovnih umjetnika Lada je bio i predsjednik. Zanimala ga je politika, pa se kao jedan od suosnivača upisao u Hrvatsku pučku seljačku stranku čim jer osnovana 1904., no ispisao se iz nje 1911. Bio je član Družbe Braća hrvatskoga zmaja i Matice hrvatske. Utemeljivši svoj svjetonazor na idejama hrvatskoga narodnoga preporoda, pozitivizmu i nacionalnom romantizmu, ustrajao je na romantičarskoj i prosvjetiteljskoj ideji o odgojnoj i domoljubnoj ulozi umjetnosti, navodi se u Hrvatskom biografskom leksikonu. Nažalost, malo se piše o njegovom bratu Ćirilu Metodu koji je radio u ateljeu Carla von Hasenauera i projektirao neke dijelove carskog dvora Hofburga i Muzeja povijesti umjetnosti u Beču! Zaposlio se potom u Sarajevu i sudjelovao u gradnji sarajevske vijećnice od 1892. Oton je nakon Prvog svjetskog rata prodao kuću u Jurjevskoj ulici u Zagrebu i 1919. kupio dvorac Veliki Tabor u Hrvatskom Zagorju koji će se i useliti s obitelji. Često ga je slikao, pa kritičari spominju i njegov tzv. taborgradski ciklus od 1919. do 1931. Oni koji su ga poznavali tvrde da je zapušteno imanje kupio iz romantičarske želje da ga obnovi, a novac je skupio prodajom svojih slika povijesne tematike. Ivekovićeva supruga Ljuba rođena Wodwařka, kćer suca Okružnog suda u Zlataru, zalagala se za poboljšanje položaja žena u društvu. Dobili su sina Tomislava Jurja i kćer