DENIS ŠKUGOR Odgojili smo dvije tisuće tamburaša
Slavonsko tamburaško društvo “Pajo Kolarić” slavi 70. rođendan, a itekako su utkani u povijest. Brižni su čuvari tradicije i tamburaških zvuka, a broje 120 aktivnih članova. STD “Pajo Kolarić” već devet godina vodi Denis Škugor.
Slavonsko tamburaško društvo “Pajo Kolarić” najstarije je tamburaško društvo u Hrvatskoj. Velika je to čast, ali i obveza, pa i izazov.
Konstantno mi je to u mislima pri donošenju odluka za naše Društvo. Velika je odgovornost voditi Društvo koje traje 70 godina i koje je tijekom svog rada iznjedrilo više od dvije tisuće tamburaša. Isto tako, ogromna je to i čast, s obzirom na ime koje nosimo. Pajo Kolarić je po smrti sav svoj imetak ostavio u prosvjetne i dobrotvorne svrhe, a i mi sami, kao članovi društva, nastavili smo provoditi njegovu ideju i viziju. Društvo kao neprofitabilna udruga kroz rad s djecom, njegovanjem i očuvanjem tradicije i običaja, radi kako nam je Pajo Kolarić i pokazao kroz svoj život i djelovanje.
Društvo je odgojilo više od 2000 glazbenika. Zvuči to kao uistinu velik pothvat. Koliko je zahtjevno danas odgajati generacije mladih tamburaša?
Znamo kakve su nove generacije djece, koji su njihovi interesi, želje i očekivanja, no mi s ponosom možemo reći kako nemamo problema s privlačenjem djece u društvo. Svake se godine u Školu tambure upisuje nova generacija polaznika, i to onih koji to uistinu žele i visoko su motivirani, tako da najčešće ostaju dugogodišnji članovi Paje. Voditelj Škole tambure je Marko Sesar, vrhunski glazbeni pedagog, ljubitelj tambure i naše tradicije. Uz takvog učitelja sviranja lako je zavoljeti tamburu i svladati početne korake u sviranju. Nakon Škole tambure djeca prelaze u Juniorski orkestar koji vodi Miloš Grubić. Cilj nam je djecu što duže zadržati u Paji, a to uspijevamo organizirajući im koncerte, putovanja te sudjelovanja na natjecanjima.
Ono što Paju čini uistinu posebnim jesu druženja, prijateljstva, proslave rođendana i prve simpatije, pa tako znamo reći da smo svi mi jedna velika obitelj.
Je li interes mladih za tamburicu rastao ili opadao tijekom vaših sedam desetljeća?
Tijekom sedam desetljeća bilo je velikih razlika u interesu za tamburicu. Jasno je kako je u doba Hrvatskog proljeća te u vrijeme Domovinskog rata i nekoliko godina nakon rata vladao veliki interes za tamburom. No kada sam ja počeo svirati tamburu 1986. godine, zanimanje za tamburašku glazbu nije bilo toliko veliko niti je tambura imala toliku popularnost kakvu ima danas. Posljednjih nekoliko godina Pajinu Školu tambure upisuje desetak polaznika, čime smo zadovoljni.
Ima li tamburica u Hrvatskoj danas položaj kakav zaslužuje?
Mogu reći da ima jer kada pogledamo mogućnosti učenja sviranja tambure u odnosu na ranije, vidimo kako danas postoji prohodna vertikala za učenje sviranja tambure. Djeca se danas mogu glazbeno obrazovati u osnovnoj glazbenoj školi, srednjoj glazbenoj školi te po novome u Osijeku imaju mogućnost upisa i pohađanja studija tambure. Sve je to dokaz kako se tambura izborila za ravnopravan položaj u odnosu s ostalim popularnijim instrumentima.
Nastupali ste širom Hrvatske, ali i obišli svijet. Kako vas dočekuju?
Posebno sam ponosan što smo prije dvije godine održali turneju u Americi i gostovali na Festivalu tamburaške glazbe. Jako važno je da smo obnovili veze s našom Hrvatskom bratskom zajednicom u Americi i ove godine će naš juniorski orkestar sudjelovati na njihovom festivalu te zajedno s njima nastupati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. U planu je da sljedeće godine juniorski orkestar putuje u posjet Hrvatskoj bratskoj zajednici u Ameriku. Uvijek se osjećamo dobrodošli kada posjećujemo Hrvate u dijaspori, a takvi koncerti su i posebno emotivni.
Kako proslavljate veliki jubilej?
Koncert održan u petak u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, pod nazivom “Pajin spomenar”, prvi je u nizu kojim smo obilježili 70. rođendan društva. Otvorili smo Pajin spomenar u kojemu se čuva bogata tamburaška tradicija grada na Dravi. I danas neki novi zaljubljenici u tambure i tamburašku glazbu nastavljaju misiju grupe entuzijasta iz 1954. kada je stvoreno osječko, samostalno, amatersko tamburaško društvo. Dirigentsku je palicu tada u ruke uzeo Julije Njikoš, melograf, urednik na Radio Osijeku, glazbeni organizator i skladatelj. Njegove su partiture govorile, još i danas govore, prije svega o Slavoniji i Baranji. I u slavljeničku su nas večer, stoga, uveli taktovi Njikoševe Baranjske rapsodije i Juniorski orkestar. Na pozornicu je potom stao Dječji orkestar, a volim reći kako su upravo dva navedena orkestra naše najveće blago. U njima je naša budućnost. Školu tambure ove godine pohađa 17 učenika. I dok su Škola tambure i Juniori zaduženi za virtuoznost i umjetnički dojam, naši Seniori su zaduženi za - dušu. Važno je istaknuti kako cijele godine slavimo naš 70. rođendan, a planiramo još jedan veliki koncert na jesen.
Baš u danima velikog jubileja preminula je Vera Svoboda. Koliko je njezino ime utkano u STD Pajo Kolarić?
Vera Svoboda je dio velike Pajine obitelji, ostavila je neizmjeran trag u djelovanju našeg društva. Njezin moćni glas znamen je Osijeka i Slavonije, ali i cijele Hrvatske, a pronosio se diljem kugle zemaljske. Taj glas tako prožet svime od čega su sazdana sva naša sjećanja, sve ono što volimo najviše na svijetu neizostavno je postao dijelom nas samih. Kad bi pjesme imale lica, one stare pjesme, svevremene, najtoplije i raskošno lijepe, s lica bi nas gledale plave oči i blistav osmijeh. Bilo bi to lice naše “tete Vere”. Jer, jedno je biti pjevač ili izvođač, a drugo je, ma sasvim drugo, biti ono što je ona bila – utjelovljenje duha i daha svake skladbe. I za sve to – neizmjerno hvala!