Je li moguće biti kulturni kršćanin bez vjere

To da se Božić i Uskrs slave u obiteljima čiji se članovi ne smatraju vjernicima nije nepoznanica. Nije nepoznato ni to da mnogi krste djecu radi tradicije, a ne radi vjere

Burne reakcije izazvala je, napose u katoličkim i anglikanskim medijima, izjava Richarda Dawkinsa, umirovljenog oxfordskog profesora, evolucijskog biologa i zoologa, najpoznatijeg po svojem žestokom zagovaranju ateizma, izrečena u intervjuu za britanski LBC radio. Razgovor se isprva vodio o sve manjem sudjelovanju stanovništva u crkvenim obredima, a onda se prenio na širenje islama po Britaniji i drugim europskim zemljama (voditeljica je iznijela podatak – neprovjereni – da se po Europi trenutačno gradi oko četiri tisuće džamija). Dawkins je izjavio da je užasnut zbog toga što se u Britaniji promovira ramazan umjesto Uskrsa, jer je Ujedinjeno Kraljevstvo kršćanska zemlja. Ako bi morao birati između kršćanstva i islama, uvijek bi se opredijelio za kršćanstvo, koje je, po njegovim riječima, pristojna religija za razliku od islama. Argumentirao je to razmjerno povoljnim odnosom kršćanstva prema ženama, dok je islam mizogin i neprijateljski i prema gej osobama. Mogućnost preobrazbe Britanije u većinski muslimansku zemlju potpuno mu je odbojna. Svoj je stav objasnio time da on, doduše, nije vjernik i ne vjeruje u temelje kršćanske vjere (uskrsnuće ili to da je Marija bila djevica), ali da je kulturni kršćanin (u smislu toga da prihvaća kršćansku kulturu). Voli engleske katedrale i župne crkve, božićne pjesme i očito sve što spada u svjetovna obilježja kršćanstva.

Takav je stav mnogima izgledao kao iznenađenje. Novinari, teolozi, čak i povjesničari (da ne spominjemo anonimne komentatore na portalima) iznosili su tvrdnje od toga da se Dawkins pod stare dane (ima 83 godine) preobratio, preko toga da je nemoguće biti kulturni kršćanin bez vjere, do toga da je posenilio pa ne zna što govori. Meni se čini da je u intervjuu možda apodiktički tvrdio nešto što nije trebao (nisam siguran da je Kuran neprijateljski nastrojen prema ženama, ali priznajem da ga preslabo poznajem), ali da je njegov stav o kulturnom kršćanstvu sasvim logičan. Potvrda za to imamo posvuda po svijetu, pa tako i u Hrvatskoj.

Često se sjetim jednog svog profesora, povjesničara, koji je jednom prilikom kasnih osamdesetih godina rekao nešto slično: ja sam ateist kršćanskih korijena. Kad se sustav promijenio, počeo je redovito odlaziti u crkvu, nastojeći smjestiti se negdje u prve redove. Teško mi je reći je li se prije 1991. pretvarao da je ateist ili se poslije pretvarao da je vjernik, jer sumnjam da je s političkom promjenom doživio prosvjetljenje. Prije bih rekao da je i prije i poslije slavio Božić i Uskrs (i poslije išao na misu), a da zapravo nije vjerovao. To da se ta dva kršćanska blagdana slave u obiteljima čiji se članovi ne smatraju vjernicima nije neka nepoznanica. Nije nepoznato ni da mnogi krste djecu radi tradicije, a ne radi vjere. Kako inače objasniti da se danas u Hrvatskoj sklapa gotovo isti broj brakova u crkvi kao i u općini? Prema Eurostatu, tijekom 2021. građanski je brak sklopilo 52 posto parova, a vjerski 48 posto. Te iste godine, prema popisu stanovništva, katolicima se izjasnilo 83,2 posto ispitanika. Broj deklariranih kršćana još je malo veći. Postavlja se logično pitanje: kakvi su to kršćani koji sklapaju brakove u općini, a ne u crkvi? Vjerojatno kulturni kršćani.

Ne znam kako je to izgledalo u drugim hrvatskim krajevima, ali u Zagrebu su prije Drugog svjetskog rata i Židovi, i to oni koji se nisu pokrstili, slavili Božić. To su bili, dakako, neortodoksni Židovi, sekularizirani, koji su tako i sami bili dio kulturnog kršćanstva. Vratimo li se u puno dalju prošlost, možemo pročitati kako se sv. Augustin (354. – 430.) žali da se kršćanstvo masovno prihvaća zato što oni koji se pokrštavaju računaju da će u novim političkim okolnostima lakše ostvariti karijere. I njemu je bilo jasno da ti ljudi nisu vjernici, nego kulturni kršćani. Prihvaćanje samo vanjskih obilježja kršćanstva, u što spada i kršćanska etika, sigurno je postojalo u svim povijesnim razdobljima, kao što je sigurno i da su europski ateisti većinom izdanci kršćanske kulture.

Oni koji predbacuju Dawkinsu da ne mogu postojati kršćanska kultura ili kršćanska Europa bez kršćanske vjere sigurno su u pravu, ali da oboje može postojati sa smanjenim brojem pravih vjernika i rastućim brojem kršćanskih ateista također je izvjesno. Kršćanstvo je u tolikoj mjeri oblikovalo europsku filozofiju, umjetnost, arhitekturu, glazbu, književnost i pravo da je sve to postalo dugotrajnom europskom baštinom koju, svjesno ili nesvjesno, nasljeduju svi: vjernici, agnostici i ateisti. Kao što svi nasljedujemo bogatstvo antičke baštine: filozofije, umjetnosti, arhitekture, književnosti i prava (glazbe baš i ne), iako nitko više ne vjeruje u olimpske bogove ili kapitolijsku trijadu.

A što je sa širenjem islama? Broj muslimana u Europi raste, ali projekcije do 2030. predviđaju da će ih tada biti oko 8 posto. To ne izgleda kao ozbiljna prijetnja opstanku kršćanske kulture. U velikim je gradovima taj omjer sigurno nepovoljniji za kršćane. Jednog će se dana vidjeti hoće li se s islamom ponoviti ono što se dogodilo s kršćanstvom: religija, strana službenoj rimskoj mnogobožačkoj vjeri, u manje od tri stoljeća promijenila je vjersku sliku Rimskog Carstva i postala prvo religija gradova, a tek stoljećima kasnije i religija sela. Hoće li europski gradovi sa sve većim udjelom ateista biti efikasnija brana širenju islama no što su u zaustavljanju kršćanstva bila vjerski heterogena antička središta?