Ovlasti predsjednika treba srezati da bi se spriječili opasni ekscesi
Travanjski parlamentarni izbori 2024. pretvorili su se u najkritičnije izbore u povijesti Hrvatske poslije 1990. godine. Takvima ih je učinilo, formalno i neformalno, protuustavno djelovanje predsjednika države i oporbenoga SDP-a te nekoliko strančica i pojedinaca udruženih s njome u pretenciozno nazvanu izbornu koaliciju “Rijeke pravde”, a koje su, otvorenije ili prikrivenije, zdušno podupirali lijevi propučistički mediji. Takvo djelovanje nije palo s neba, nego je nastalo na određenima strukturnim temeljima političkoga sustava, ponajprije na nesretno dizajniranoj instituciji predsjednika države.
Trgovanje utjecajem
U hrvatsku parlamentarnu demokraciju ugrađena je institucija predsjednika države s izravnom izbornom legitimnošću i razmjerno slabim ustavnim ovlastima. Bio je to izraz nesposobnosti i neodlučnosti političkih snaga koje su pobijedile HDZ na izborima 2000. da u sklopu preobrazbe polupredsjedničkoga u parlamentarni sustav vlasti “razvlaste” predsjednika države i njegov izbor povjere parlamentu. Tome se srčano protivio novoizabrani predsjednik Stjepan Mesić, ali i svi njegovi nasljednici. Svi su oni željeli povećati svoje ovlasti pozivajući se upravo na demokratsku legitimnost stečenu izravnim izborima koja je stoga veća od legitimnosti svih ostalih političkih aktera.
Ivo Josipović osnovao je potkraj mandata radnu skupinu koja je trebala predložiti promjenu Ustava kojom bi se povećale predsjedničke ovlasti. Kolinda Grabar-Kitarović diskretno se nekoliko puta javno požalila na svoje skromne ovlasti, a kada je uvidjela da se nitko ne obazire na to, posvetila se sportskom navijanju i pjevanju. Usput rečeno, i slovenska predsjednica Nataša Pirc Musar, koja ima sličan strukturni problem kao bivša hrvatska predsjednica države, nedavno je počela javno pjevati, zasad samo u duetu, dok je Kolinda preferirala klapski format. Općenito, duboko je problematičan dizajn parlamentarnih demokracija s izravno izabranim predsjednicima država.
A onda je Zoran Milanović odlučio razvaliti taj ustavni model vlasti. Pozivajući se na svoju izravnu izbornu legitimnost kakvu nema nitko drugi, odlučio je pomesti sve ustavne institucije koje su se našle na putu ostvarenju njegova političkoga cilja da postane premijerski kandidat SDP-a te, ako “Rijeke pravde” pobijede na izborima, dade ostavku na mjesto predsjednika i preseli se s Pantovčaka u Banske dvore. Kako “Rijeke pravde” nisu pobijedile i nisu mogle ni sa svojim lijevim političkim saveznikom Možemo formirati natpolovičnu saborsku većinu koja bi dobila mandat za formiranje nove vlade, predsjednik im je opet priskočio u pomoć te počeo lobirati među izabranim zastupnicima i onima koji imaju utjecaj na njih da se priklone tom bloku. Drugim riječima, predsjednik države iskoristio je svoj položaj kako bi “trgovao utjecajem” ne bi li se formirala saborska većina koja je za svoga premijerskoga kandidata predložila upravo njega – predsjednika države. Samo krajnje ideološki ostrašćeni i političkom mržnjom zaslijepljeni profesori, novinari, političari ne vide u tome ništa sporno.
I sljedeći će se predsjednik birati izravno. U dogledno vrijeme iluzorno je očekivati da se u Saboru skrpa dvotrećinska većina koja bi promijenila Ustav i ukinula izravni izbor predsjednika države, svela njegove ovlasti na reprezentativne i ceremonijalne dužnosti i spriječila opasne političke ekscese kakve proživljavamo. Hrvatske političke elite rijetko nadilaze ideološke, političke
Cijelo vrijeme vladanja HDZ-om i hrvatskom Vladom Plenković se ponašao sukladno uvjerenju kako se neinteligentno i bizarno zauzimati za smanjenje ovlasti koje imaš
i osobne antagonizme u korist općih državnih interesa. Nije izgledan ikakav supstancijalni politički konsenzus HDZ-a, SDP-a, DP-a, Mosta i Možemo.
Poseban su problem stavovi predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, koji bi trebao potaknuti promjenu Ustava. Čitajući prije više godina doktorsku disertaciju Sanje Šurine, polaznice doktorskoga studija “Komparativna politika” na Fakultetu političkih znanosti koji sam vodila, o ulozi Hrvatskoga sabora u procesu pristupanja Europskoj uniji, ostala sam osupnuta političkim stavovima niza političkih aktera koje je intervjuirala za potrebe svoga rada. Među njima bio je i Andrej Plenković. Plenković je kazao Šurini da su ovlasti predsjednika Republike u Hrvatskoj ukinute prebrzo i prerano te da su se kandidati koji su se natjecali za to mjesto i zagovarali smanjenje ovlasti ponašali “neinteligentno” i “bizarno”. Plenković zamjera Mesiću što je dopustio da mu se smanje ovlasti: “On je izabran s ovlastima kakve je imao Tuđman. A to je sâm dopustio – naravno, uz želju Vlade – da se to promijeni. I ja mislim da to nije dobro... Jer, što je meni Mesić rekao, jesu li se te ovlasti Ustavom trebale mijenjati. Rekao je: pa nismo morali mijenjati. Točno, rekao sam: vi ste mogli te ovlasti koristiti malo mekše i sve bi bilo isto.”
Koalicija kao nijemi promatrač
Plenković je u toj prigodi objasnio što razumijeva pod tvrdom kohabitacijom koju je najavio nakon izbora Milanovića: “Naime, kad je tvrdi kohabitacijski odnos, vi možete procese blokirati, a to se nikada nije dogodilo.” E pa dogodilo se sada i Plenković može iskusiti kako izgleda kada predsjednik države u “tvrdoj kohabitaciji” s njime i njegovom Vladom blokira i opstruira najvažniji od svih političkih procesa u demokracijama – izborni proces. Na ta je Plenkovićeva zaboravljena stajališta podsjetio Tomislav Krasnec u svojoj paralelnoj biografiji Milanovića i Plenkovića “Neprijatelji iz čista mira” (2024., str. 54-55).
Cijelo vrijeme vladanja HDZ-om i hrvatskom Vladom Plenković se ponašao sukladno uvjerenju kako se neinteligentno i bizarno zauzimati za smanjenje ovlasti koje imaš. Ovlasti treba povećavati sve do stadija u kojemu možeš, kao što je on učinio, javno kazati poput kakva despota: “Mogu sve što hoću”. Plenković je još jedan političar koji nije odolio silnom – manje formalnom nego neformalnom – širenju svoje političke moći do toga stadija da je potpuno zarobio i svoju stranku i Vladu. I u stranci i u Vladi doista je radio sve što je htio. Politički potpuno ovisni “koalicijski partneri”, poput HSLS-a, i financijski namireni predstavnici nacionalnih manjina, bili su samo nijemi promatrači njegovih akcija. Dok se džepovi pune, šuti!
Plenković je takvom politikom osamio HDZ na političkoj pozornici i uništio njegove koalicijske potencijale. Ostavio ga je bez pravih političkih saveznika i na desnici i na ljevici. Da bi HDZ sklopio parlamentarnu koaliciju s Domovinskim pokretom kao najizglednijim partnerom, Plenković bi morao učiniti ideološke i političke koncesije. Je li uopće sposoban za to? Što god bilo, vrijeme je da Plenković polako pakira političke kufere. Jer, između Plenkovića i vlasti, HDZ će uvijek odabrati vlast. Kada bi i Milanović spakirao svoje kufere, hrvatska bi se politika oslobodila “neprijatelja iz čista mira” i, možda, napokon prodisala.