Kao dijete uživao sam gledati Dunda Maroja i ostale Držićeve predstave ispod prozora naše obiteljske kuće

ste, ali postoje razlike. Odrastao sam u francuskom dijelu Švicarske. Studirao sam u Zűrichu. Bio sam u studentskom domu koji je bio u jednom rezidencijalnom kvartu, malo iznad ETH i glavne zgrade Sveučilišta. Nismo radili ništa divlje, ali tu i tamo se ljudi malo vesele, bilo je to više druženje s gitarom nego neka diskoteka. I da, katkad se dogodi da se susjedi žale i pozovu policiju. Ali francuska Švicarska tome se smije. No nisam uopće bio nesretan tih šest godina koje sam proveo u Zűrichu. Volio sam u to vrijeme košarku- i igrao je s užitkom, bez obzira na to što u tome nisam bio jako dobar. Katkad bi se isto netko ljutio što kod škole nije zabranjeno igrati košarku u nedjelju ujutro zbog previše galame. Nismo bili ni pod čijim prozorom, instalacije su bile odlične kao i teren ali – ne možete igrati! Ali to je više njemačka Švicarska. Ljudi su se navikli na svoj red, mir i tišinu. I sami Švicarci smiju se tome. No ipak mi je bilo drago što sam se nakon studija vratio u Ženevu, odnosno u francuski dio.

U naše ste medije dospjeli iz potpuno pogrešnog razloga, a to je članstvo u organizaciji Opus Dei. To je ljudima zbog filmova bilo strahovito zanimljivo. Ima li ta prelatura i dalje utjecaj u Crkvi?

Ako govorite o utjecaju na ono što bih nazvao političkom ili institucionalnom razinom, ne znam da ga je imala i prije, ali to je jednostavno kriva kategorija. Kada govorimo o pitanjima Crkve, često su problem leće kroz koje gledate. Ako su jedine leće kroz koje gledate utjecaj i moć kao motivacija koja nekoga može pokrenuti, ne razumijete da može biti nekoga tko to uopće ne traži ili da se određena organizacija kakva god bila, crkvena ili ne, ne pokreće tim ciljevima. U različitim napisima o Crkvi, pa i o Opusu Dei, vidim da se pristupa samo na taj način, a stoga i pogrešno opisuje. Što ne znači da toga nema u Crkvi ili da ponetko tamo nije čak došao graditi karijeru. Ali iskreno mislim da to nije najbolji način za građenje karijere u životu. To nije ono o čemu se ovdje radi. S druge strane, ako mislimo na utjecaj u smislu pomoći da mnogi ljudi bolje i dublje žive svoj vjerski život, tu je nedvojbeno Opus Dei pomogao i pomaže brojnim vjernicima, među njima i meni osobno.

Kako biste opisali Opus Dei?

Kao prvo, prije svega sam kršćanin, vjernik i katolik što me definira. Vjerujem u Boga, nedavno smo slavili Uskrs pokazujući svoju vjeru u prisutnost, da nismo sami, da je čovjek neizmjerno ljubljen. I tu snagu dobrote kojom nam samoga sebe daruje i poziva nas da živimo i kršćanski. Mislim da je dobro razmisliti o čemu je riječ kad govorimo o vjeri, posebno o kršćanskoj. Jako mi se sviđa ono što je svojedobno za vrijeme posjeta Austriji rekao papa Benedikt: “Kršćanstvo nije prije svega moral ili niz pravila. Kršćanstvo je dar jednog prijateljstva.” Za mene je to ono što definira vjeru, taj odnos s Isusom Kristom koji je povijesna ličnost, a ja kao vjernik vjerujem da je on živ. Naravno, iz toga proizlazi jedan način življenja. Iz toga proizlazi moral, proizlazi pogled na stvarnost. Prvo je osoba. To je propovijedala rana Crkva prvog stoljeća, to Crkva i danas proglašava – prije svega osobu Isusa Krista. Svi načini življenja vjere, a Opus Dei predstavlja jedan od tih brojnih načina, u stvari pozivaju na vjernički život, dakle njegovanje i traženje odnosa s Bogom. Specifično za Opus Dei je to da se obraća prije svega običnim vjernicima koji žive u svijetu želeći ih podsjetiti na to da su pozvani na puninu kršćanstva, ono što nazivamo svetost, i što u konačnici nije ništa drugo nego življenje prijateljstva s Kristom do zadnjih posljedica. Postojala je predodžba, katkad možda i dalje prisutna, da onaj tko želi ozbiljno i beskompromisno živjeti svoju vjeru mora postati svećenik, otići u samostan, povući se iz svijeta, posvetiti se nekom od brojnih i tako lijepih oblika onoga što zovemo posvećeni život, npr. u stalnoj službi siromasima, bolesnicima itd. Taj posebni poziv na posvećeni život nedvojbeno ima veliku ljepotu i važnu ulogu u Crkvi. Svima nama koji katkad previše trčimo za materijalnim dobrima pomaže kad vidimo ljude u samostanu ili u službi bolesnih u nekoj siromašnoj zemlji. Po svim svjetovnim kriterijima trebali bi to biti najnesretniji ljudi na svijetu, a vidimo ih vedre i ispunjene. Međutim to nije put za većinu nas. Na traženje tog odnosa s Bogom pozvani su svi kršćani, no to se ne događa izvan svakodnevice, nego upravo kroz one stvarnosti koje ispunjavaju većinu naših dana. Za većinu kršćana to predstavljaju rad i obiteljski život pa i ostala druženja i aktivnosti kao i angažiranje u društvu na razne načine. Za običnog vjernika biti kršćanin ne znači prije svega par sati u tjednu pomagati Caritasu ili posjećivati beskućnike. Naravno, jako je lijepo ako čovjek to radi jer je i to izraz kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Ali kršćanstvo se mora prije svega pokazati u načinu kako radimo, mora se pokazati u načinu kako se odnosimo prema ljudima koji su obično oko nas. To je ono na što je Opus Dei došao podsjetiti. To je poruka na koju je podsjetio Drugi vatikanski sabor i kojoj treba dati konkretnu podršku u svakodnevici da se običnim ljudima pomogne u svakoj situaciji, da mogu živjeti kao odgovorni kršćani.

Kao vjernik, što mislite odgovara li Katolička crkva dobro na izazove ovog vremena?

Mislim da nas Crkva i konkretno papa Franjo, kao i njegovi prethodnici, stvarno pokušavaju vratiti na ono što je važno i odgovoriti na brojne današnje izazove. Vidimo i papin angažman u geopolitičkim ovim događanjima, vidio sam da govori o Ukrajini, Bliskom istoku ili brojnim drugim žarištima sukoba. Papa je u uskrsnoj poruci u kojoj nas uvijek iznenadi poznavanjem događaja spomenuo i niz drugih stvari. Svi mi znamo kako to danas ide, nešto bude glavna medijska tema nekoliko dana pa tako dođe Gaza a mi zaboravimo na Ukrajinu. Također nas pokušava potaknuti na to da se odgovorno ponašamo jedni prema drugima, ali u odnosu na svijet u kojem živimo, dotičući se i pitanja ekologije u širom smislu. U svim tim stvarima Crkva danas i dalje brani ljudsko dostojanstvo. Bi li mogla bolje? Pa uvijek se može bolje. Ali tu govorimo samo o institucionalnoj Crkvi koja govori i djeluje kroz svoje službene predstavnike. Međutim postoji i druga, jako važna dimenzija o kojoj premalo razmišljamo. Crkva sam ja, Crkva je svaki vjernik. Nije samo pitanje što papa, biskupi i svećenici, službeni dio radi. Ne, postavlja se pitanje što ja radim, osjeća li svaki kršćanin istu odgovornost kad je riječ o doprinosu društvu u kojem živi. Crkva s druge strane ne smije zaboraviti ono što je za nju specifično, ona je nije politička stranka, ona nije ekološka udruga, ona ima svoju temeljnu poruku. A riječ je o tome što je papa Ratzinger rekao, dakle, treba se podsjetiti tog prijateljstva pa nas ono automatski vodi prema brizi za drugog i brizi za društvo u kojem živim. Iz svojih problema i svojih briga može se izaći i uz šire zalaganje za svijet u kojem živimo.