Naš paviljon mijenjat će svoj izgled svih sedam mjeseci trajanja izložbe
Veliki niz ovosezonskih premijera Gavella je završila Euripidovom “Medejom” te u režiji Franke Perković (prijevod Lade Kaštelan i dramaturgija Dine Pešuta) stvorila predstavu koja bi trebala biti obavezna lektira svima koji govore “o ludim babama”. Dokazujući svevremenost tema o potlačenosti žena, ova Medeja počinje bajkom – Malom sirenom, pričom o ženi koja zbog muškarca (nazovimo to ljubavlju) žrtvuje svoj jezik (glas, sebe samu). Nakon toga velika grčka tragedija na scenu je postavljena tako da podsjeća na svaki težak i mučan razvod. Autorska ekipa predstave inzistira na tome da se neke današnje Medeje i dalje bore, posebno one koje su prognane ne samo iz braka nego i iz vlastite zemlje. Naravno, i ovdje će Medeja u činu konačne osvete i ludila ubiti svoje sinove, velika starogrčka tragedija svedena je na bit, čvrsto spletena oko žene koju povijest književnosti bilježi kao prvu feministicu, ali i kao ženu koja ruši najveći tabu. Predstava traje tek nešto dulje od sat vremena, ali svaki trenutak publiku (ma koliko dobro znali priču) drži doslovno na rubu stolca. Uz to, ovo je i vizualno prelijepa predstava, počevši od prve scene na ljuljačkama, za koju su najviše zaslužni scenogra inja Nina Bačun i majstor svjetla Zdravko Stolnik. No, sama bit ove drukčije “Medeje” dvije su glumice. Medeju igraju Dijana Vidušin i Tena Nemet Brankov, i obje uspijevaju u nemogućoj misiji, kroz minuciozne razlike u svojem tumačenju naslovne junakinje moćno prikazati ženu koja u bijesu i očaju čini nezamislivo. Nemoguće je reći koja je od njih bolja, jer ovo je glumačka simbioza kakva se rijetko vidi. Muški duo, Jasona i Kreonta, glume Nikola Baće i Đorđe Kukuljica, odlična je dadilja Ksenije Pajić, dok su Tara Rosandić, Mada Peršić i Ivana Bolanča kor koji ovdje čini i vizualni most između antike i današnjice.
Jahte i prosvjedi, koktel-zabave i kulturni ratovi, “bellini” i bojkoti. Otvorenja Venecijanskog bijenala uvijek su bila mjesto čudnih sukoba i sučeljavanja dok umjetnici, kustosi, kritičari i bogati kolekcionari dolaze u grad kako bi pogledali često politički radikalnu umjetnost. No otvorenje ovogodišnjeg jubilarnog 60. izdanja te najvažnije svjetske smotre suvremene umjetnosti možda je radikalnije nego ikad.
Teme svjetskih problema
I tematski i događajno ovogodišnji Bijenale je zaokupljen radovima koji tematiziraju kolonijalizam, migracije, prava queer i domorodačkog stanovništva, klimatsku krizu i restituciju povijesti predaka. Svečanom otvorenju prethodili su prosvjedi ispred izraelskog i susjednog mu američkog paviljona na kojima su demonstranti podjednako gorljivo skandirali: “Bidene, Bidene, ne možeš se sakriti! Optužujemo te za genocid!” i “Viva, Viva Palestina!”. Izraelski paviljon je pak na zahtjev izraelske umjetnice Ruth Patir ostao zatvoren, kako kaže obavijest izvješena na njegovu izlogu, “dok se ne postigne sporazum o prekidu vatre i oslobađanju zarobljenika koji se drže u Pojasu Gaze”. Izraelski paviljon do daljnjega se čuva pod oružjem, a kako umjetnike politika slabo sluša, pitanje je hoće li uopće biti otvoren za vrijeme trajanja manifestacije do 24. studenog.
Hrvatski paviljon u kojem nas ove godine predstavlja umjetnica Vlatka Horvat otvoren je dalje od bučnih prosvjeda, izvan Arsenala (jer hrvatska nema svoj fiksni nacionalni paviljon na toj izložbi), dakle unutar intimnog prostora Fàbrice 33 u venecijanskoj četvrti Cannaregio. Riječ je o šarmantnoj, obnovljenoj bivšoj stolarskoj radionici, a paviljon je na svečanoj ceremoniji održanoj u vrtu ispred njega, uz Vlatku Horvat i povjerenicu Antoniju Majača, otvorila ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.
Okupljenim internacionalnim i domaćim posjetiteljima umjetnica Vlatka Horvat obratila se riječima kojima se posebno osvrnula na načela solidarnosti i povjerenja koja je uspostavila s umjetnicima pozvanima da sudjeluju u projektu “Priručnim sredstvima”, a kojih je u ovom trenutku više od 200 i njihov će broj svakim tjednom sve više rasti. Svi oni pristali su poslati joj svoje umjetničke radove u Veneciju putem kurira, ne koristeći nijedno službeno, uvriježeno, komercijalno sredstvo dostave te tako sudjelovati u kreiranju Hrvatskog paviljona, odgovarajući na generalnu temu ovogodišnjeg izdanja bijenala “Stranci posvuda”.
– Ovaj projekt zamišljam kao mogućnost promjene koja ne dolazi uz pomoć monumentalnih struktura ili projekata, već uz pomoć drugih ljudi, uz pomoć prijateljstva, povjerenja i vjere da je promjena moguća uz priručna sredstva, ona koja su nam pri ruci. Na jednom od prvih kolaža koje sam napravila u okviru ovog projekta, razigranom vizualu s višestrukim krugovima u šarenim bojama izdignutom iznad brodića koji prevozi venecijanski otpad, taj se banalni svakodnevni prizor uz moju intervenciju pretvara u nešto izuzetno lijepo, u izlazeće sunce – kazala je Vlatka Horvat koja će svih sedam mjeseci trajanja Bijenala biti u Veneciji i primati radove umjetnika koje je pozvala da sudjeluju i šalju joj svoje radove na temu kako se osjećaju živeći u dijaspori. Time će se konstantno mijenjati izgled našeg paviljona.
Razbijanje predrasuda
Ministrica Obuljen Koržinek posebno je naglasila važnost odgovora ovog projekta na temu Bijenala koji putem svojih bogatih interakcija i kontakata s raznim umjetnicima i kuririma stavlja u fokus pitanje odnosa prema drugima, prema nepoznatome i prema predrasudama, na način koji je danas neophodan kako bismo surađujući s drugima suzbijali strahove i predrasude. – Kad nema predrasuda, znamo da nema ni sukoba. Uz tu umjetničku poruku projekta, osjećam i duboku, humanu poruku koja odgovara strahovima i izazovima današnjice –zaključila je.