U Libanonu su počeli otimati ljude i tražiti otkupnine, pa me je UNICEF poslao u Sudan
Zašto Sudan?
Zato što se tamo isto radilo o projektu vode za piće. Vladala je tada velika suša u Sudanu, Abesinija i Afrika bile su na rubu ponora, a ja sam želio pomoći tim ljudima.
U Sudanu je bilo stotinu bušilica, a nula zdenaca. Ljudi su dobivali i dnevnice i stimulans, a proizvodnje nije uopće bilo. Prvo što sam uradio kao šef sektora u Kartumu jest da sam uveo normu od 15 zdenaca mjesečno, iako su se mogla bušiti i tri zdenca na dan. Za to će svatko dobiti plaću od UNICEF-a koja je nešto viša nego plaća od države. I odmah se radilo 30 zdenaca po garnituri mjesečno i proizvodnja je krenula odlično. Najbolji radnici bili su Indijci – i najbolji bušači, geolozi, inženjeri, strojari, metalurzi, sve majstori nad majstorima. Indija je bila najbogatija zemlja na svijetu kad su je okupirali Englezi, a najsiromašnija zemlja na svijetu kad su oni otišli. Sada opet idu prema vrhu, pa i na Mjesec.
Onda je dobro što Indijci sad dolaze u Hrvatsku...
Ovisi tko rukovodi njima, što se od njih traži i što im se daje – i što im se ne daje. Kad se pobune, znaju biti opasni. I Pakistanci su odlični radnici, puno bolji od Hrvata. Mi nismo mogli napraviti jedan veći zdenac za manje od desetak dana, a oni bi ga napravili za jedan dan.
Kako ste živjeli u Sudanu?
Sudanci su možda malo manje prefrigani od Pakistanaca. Imao sam kuću u Kartumu, kao i El-Obeidu gdje sam duže boravio. Tu je bio sirijski restoran, koptski i grčki, pa bismo išli na doručak u grčki, a na ručak i večeru u sirijski. Držao ga je maronit, katolik, s kojima sam se povezao još iz Libanona. Naime, dok sam bio u Tiru u
Libanonu, išao sam svaku nedjelju na misu, a poslije mise ručao sam s biskupom... I u El-Obeidu je bila crkva i često bih navečer u šest sati išao na misu.
Nakon četiri godine Sudana otišli ste u Vijetnam gdje ste bili sljedećih pet godina, od 1988. do 1993.
Oni su se dobro ponašali prema nama, ali su jako specifični. Imaju zapisano da su svakih sto godina pobijedili u velikom ratu Kinu. Zanimljiva je priča s Kambodžom, u kojoj su VIjetnamci početkom 1979. srušili vlast Crvenih Kmera. Dok u Kambodži nikad nije bilo Vijetnamaca, cijeli južni Vijetnam pun je kmerskih spomenika. Kad su vidjeli da UNICEF i svjetske organizacije paze na manjine i da manjinama daju više novca, onda su i oni počeli povećavati njihov broj, ali su povećali s 10 tisuća na 100 tisuća... A od 100 milijuna stanovnika ima ih sigurno četrdeset milijuna koji nisu Vijetnamci, nego su Tajlanđani, Kmeri... Sjećam se i da Kinezi nisu smjeli pisnuti, takvo je vrijeme tada bilo u Vijetnamu.
Tamo vas je posjetila oskarovka Audrey Hepburn, sjećate li se tog susreta?
Kako da ne, pa gledao sam skoro sve njezine filmove. Ona je bila ambasadorica UNICEF-a i promovirala naše projekte pa je tako došla u Vijetnamu radi promidžbe naših bunara.
Jeste li razgovarali s njom?
Naravno, bila je puna tri dana s nama. Tada je već bila teško bolesna, ali imala je one svoje šarmantne, prepoznatljive crte lica. I baš je od mene tražila da joj ja objasnim tu najjeftiniju metodu bušenja koju smo tamo koristili, a koja je bila vrlo efikasna.
Kakva vam se činila?
Pristupačna, ali diskretna, imala je uz sebe stalno mladog, snažnog zaštitnika koji je pazio da muha na nju ne sleti. Potpuno normalna osoba, samo vrlo ozbiljna, nema s njom zezancije i štoseva...
Na stranicama UNICEF-a pročitao sam da ste vi zapravo s tim svojim projektima doveli vodu do milijuna ljudi?
Samo u Vijetnamu pod mojom je kontrolom napravljeno 115.000 zdenaca. Kad zbrojim ostale zemlje, gdje smo radili i velike bunare za navodnjavanje, ukupno je to 123.500 izvorišta vode. Ako uzmemo da se minimalno 100 ljudi koristi jednim bunarom, to znači da smo osigurali vodu za najmanje 12 milijuna ljudi... Pored ovih zemalja o kojima sam pričao, radio sam i u Maleziji, Nigeriji, Mađarskoj...
Je li supruga bila s vama na tim putovanjima?
Bila je u Sudanu, Pakistanu i Vijetnamu, ali u Libanon joj nisu dali zbog rata.
Jeste li se kad otrovali nekom hranom na tim putovanjima?
Jesam u Sudanu kad se pomiješala kanalizacija s vodom. Došao sam u Zagreb s velikim proljevom i odmah išao k dr. Ivanu Beusu, koji je liječio i kardinala Kuharića. Brzo je shvatio o čemu je riječ i spasio me, bilo je to podosta opako trovanje.
Imam i sličan slučaj s kćeri, koja je došla sa sedam mjeseci u Pakistan i dobila proljev koji nikako nismo mogli izliječiti. Poslali smo je punici u Zagreb, odveli su je na analizu na Šalatu i odmah su joj našli lijek. Jer u Pakistanu je s liječenjem drugačija priča, naš liječnik, susjed, iako obrazovan, rekao nam je: “Ne mogu ja nju izliječiti, samo Alah liječi. Mi joj samo dajemo lijekove na koje nas je Bog uputio, ali On liječi.” Poslije sam se sprijateljio s jednim liječnikom koji je ismijavao njihovu lokalnu tradicijsku medicinu. Molio sam ga da pomogne računovođi kojeg sam poznavao, jako ga je bolio trbuh. Ja sam mu donio meda, ali nije mu bilo pomoći bez medicine. Mrtva sirotinja, nemaju ni hladnjak u kući. I onda sam molio ovoga civiliziranog liječnika, s kojim sam igrao badminton i bio dobar prijatelj, da mu pomogne. “Ma i on i žena su budale, neće da čuju ni za kakve lijekove osim tradicijskih. Odmah bih ga izliječio da mi dopusti. Prošli sam mu put dao lijekove i ozdravio je, a sad kad ga je opet ulovila bolest, napao me je zašto sam ga uopće bio izliječio. Smrtno mi je zamjerio”, izbiflao mi je taj moj prijatelj liječnik. A računovođa je ubrzo umro, bio je moje godište ....
Jeste li sklopili neka prijateljstva pa se kasnije čuli s nekima od tih ljudi koje ste upoznali po svijetu?
Ostala su ta prijateljstva i kod njih i kod mene, ali tko će pisati pisma...
Kako objašnjavate da ste još uvijek tako vitalni, jeste li se pazili kroz život? Jeste li pušili, pili alkohol?
Pili smo viski, rakiju, vino, pivo, kako ne, ali nikad u životu nisam se napio. A od 2008., otkako sam operirao rak debelog crijeva, ne pijem više oštro. A od prije četiri-pet godina, otkako sam primijetio da mi se vrti od dva piva, ne pijem ni njega. Uvijek sam puno pješačio, nikada se nisam volio voziti u autu. U Sudanu mi je bilo pogotovo mučno voziti se, živio sam u trećem po veličini gradu koji je imao samo 50 metara asfalta, sve sam pijesak. Jednom me vozač vozio iz El-Obeida do Kartuma, brzo je vozio i satrao mi leđa da sam odmah išao liječniku. U Sudanu se nikad nisam usudio voziti sam izvan grada jer zalutaš taj tren. Kilometar izvan grada nema više ni cesta ni tragova od guma, kako se oni snađu, Boga pitaj. A još je gore kad padne kiša pa sve poplavi, jer taj pijesak sporo upija vodu. A pazim se, u mladosti sam igrao nogomet, stolni tenis, badminton, a u selu kopao, orao, sijao, čuvao goveda, ovce, jahao konje...
Jeste li se sada potpuno umirovili ili se još nečim pomalo bavite, jer mi se čini da ne mirujete?
U mirovinu sam otišao 2003., i to s Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje sam radio nakon UNICEF-a kao profesor. Predavao sam i u Mostaru, čak i sada tamo pišu da sam redoviti profesor hidrologije. Međutim, ne idem više na predavanja. Pišem pojedine članke i tako, družim se s prijateljima.
Imate jednu kćer?
Imao sam i sina, ali umro je u 55. godini. A kći Sunčana je gumica.
Čujem da ne idete na njezine predstave?
Bojim se da joj ne krene po zlu i bojim se da ne doživim neku neugodnost zbog toga. I ne mogu podnijeti kad igra uloge koje nisu pozitivne.
Za kraj, može li nestati pitke vode u svijetu.
Može.
A hoće li je nestati?
Vidio sam rijeke toliko zagađene da ljudi pokraj njih ne žive ni 30 godina jer se miješaju voda i kanalizacija. Podzemne vode ne uzimaju se za ozbiljno jer to vode građevinari koji ne poznaju geologiju. S jedne se strane zagađuje, s druge strane ne gospodari se vodom pravilno i ona odlazi u more. Tako da sve je moguće.