“Krvavi Prvi maj” imala je i Hrvatska: 1. svibnja 1920. godine u Puli je ubijeno sedam, a ranjeno 126 radnika
kojem je identificirao strahove Amerikanaca srednje klase u vezi s radničkim radikalizmom i ustvrdio da su radnici sami krivi za svoje nevolje.
Sudac Gary, koji je predsjedao suđenjem, iskazao je otvoreno neprijateljstvo prema optuženicima i dosljedno donosio odluke u korist tužiteljstva. Odbijen je prijedlog da se optuženima sudi odvojeno. Odabir porote bio je izuzetno težak, s gotovo tisuću prijavljenih ljudi, a isključeni su svi članovi sindikata i svi koji su izrazili simpatije prema socijalizmu. Na kraju je okupljena porota od 12 članova, od kojih je većina priznala predrasude prema optuženicima. Unatoč njihovu priznanju pristranosti protiv optuženih, sudac Gary odbio je raspustiti porotu te nastavio sa suđenjem. Tužiteljstvo, koje je vodio Julius Grinnell, ustvrdilo je da su, budući da optuženici nisu aktivno obeshrabrili osobu koja je bacila bombu, oni stoga bili podjednako odgovorni kao zavjerenici. Porota je saslušala svjedočenje 118 ljudi, uključujući 54 pripadnika policijske uprave u Chicagu i optužene Fieldena, Schwaba, Spiesa i Parsonsa.
Od optužene osmorice sedam ih je osuđeno na smrt vješanjem. Presuda je izazvala ogorčene reakcije iz radničkih pokreta u SAD-u i ostatku svijeta, a na sudski proces ubrzo se počelo gledati kao na farsu. Glavni policijski istražitelj dobio je otkaz jer je navodno krivotvorio dokaze, no u službu je ipak vraćen nekoliko godina poslije. Dvojicu osuđenih pomilovao je guverner države Illinois pretvorivši njihove smrtne kazne u doživotne robije. Jedan od preostale petorice izvršio je samoubojstvo dan prije izvršenja kazne.
Četvorica optuženika – Engel, Fischer, Parsons i Spies – izvedeni su na vješala u bijelim haljinama i kapuljačama. Pjevali su Marseljezu, tada himnu međunarodnog revolucionarnog pokreta. Članovi obitelji, uključujući Lucy Parsons, koja ih je pokušala vidjeti posljednji put, uhićeni su i pretraženi za bombe (nijedna nije pronađena). Prema svjedocima, u trenucima prije nego što su osuđenici obješeni, Spies je uzviknuo: “Doći će vrijeme kada će naša šutnja biti moćnija od glasova koje danas davite”. U posljednjim su riječima Engel i Fischer glasno viknuli: “Hura za anarhizam!” Parsons je tada zatražio govor, ali bio je prekinut kad je došao znak da otvori vrata podnožja. Svjedoci su izvijestili da osuđeni muškarci nisu umrli odmah kad su pali, već su se sporo zadavili, prizor zbog kojeg su gledatelji bili vidno potreseni.
Borba za osmosatni radni dan nastavljena je. Iduće godine na sastanku Američkog saveza za rad (AFL, American Federation of Labor) donesena je odluka da će radnici 1. svibnja 1890. pokrenuti opći štrajk ponovno tražeći skraćivanje radnog dana na osam sati. Predsjednik AFL-a je 1889. poslao pismo na prvi kongres Druge internacionale, međunarodnog saveza socijalističkih i radničkih stranaka i pokreta. (Druga internacionala stoji i iza obilježavanja 8. ožujka kao međunarodnog Dana žena.) Druga internacionala reagirala je pozivom na veliki međunarodni prosvjed koji je, po uzoru na američki plan o štrajku, trebao biti održan 1. svibnja 1890. Uz borbu za radnička prava, trebao je poslužiti kao obilježavanje godišnjice pogibije radnika i štrajkača u Chicagu.
Tijekom godina je 1. svibnja polako prerastao u Praznik rada i postupno su ga u svoje kalendare preuzele brojne države. Međunarodni praznik rada je državni praznik u više od 80 zemalja svijeta. No napredak u borbi za radnička prava išao je vrlo polako, a traje i danas. Za bitnije promjene trebalo je čekati kraj Prvog svjetskog rata. Tek u poraću počele su prve prave promjene, a Španjolska je postala prva država koja je 1919. uvela osmosatni radni dan za sve vrste poslova na teritoriju cijele države. Borba za osmosatni radni dan našla se među osnovama programa Međunarodne organizacije rada (ILO, International Labour Organisation) koja svoje korijene vuče iz Lige naroda dogovorene Versailleskim ugovorima 1919. godine.
Zanimljivo je da se zapravo Prvi maj, kao dan onih koji su poginuli boreći se, među ostalim, za osmosatno radno vrijeme, počeo tradicionalno obilježavati u Meksiku, gdje su u slavu anarhista Chicaga, organizirane velike fešte. U Sjedinjenim Državama ova proslava nikada nije naišla na plodno tlo pa ne čudi što su neki američki sindikalisti u drugoj polovici prošlog stoljeća odlazili u Meksiko da bi vidjeli kako se slavi Praznik rada. Vraćajući se, izjavljivali su da su posramljeni američkim ignoriranjem ovoga dana.
Sjedinjene Američke Države, paradoksalno, ne obilježavaju događaj iz Chicaga, nego proslavljaju Praznik rada prvog ponedjeljka u rujnu. Neki vjeruju da je razlog tome izbjegavanje obilježavanja nereda koji su se dogodili 1886. godine. Drugima je bliža teorija da SAD nastoji izbjeći praznik koji se u SAD-u povezivao s komunizmom, bu