Povijesni vremeplov
dući da se Prvi svibnja već od Oktobarske revolucije slavio i u tadašnjem SSSR-u. Naime, u 20. stoljeću Međunarodni praznik rada je službeno prihvaćen od Sovjetskog Saveza, da bi se potom proširio po komunističkim zemljama: postao je žarištem demonstracija raznih komunističkih, socijalističkih i anarhističkih skupina. To je, prema mnogim tumačenjima, ključni razlog zašto Amerikanci ignoriraju Međunarodni praznik rada, već kao Dan rada slave prvi ponedjeljak u rujnu.
Iako se Međunarodni praznik rada obilježava u brojnim državama svijeta 1. svibnja, postoje različitosti. Naime, u Velikoj Britaniji i Irskoj ovaj državni praznik nije određen na 1. svibnja, nego se obilježava prvog ponedjeljka u svibnju. Kanada, Australija, Novi Zeland i Nizozemska također slave Praznik rada, ali na različite datume, povezane s tim kako je praznik nastao u tim zemljama.
Tijekom doba hladnog rata, proslave Praznika rada su se često sastojale od velikih vojnih parada s najnovijim oružjem koje je bilo izloženo, kao i proslava običnih ljudi u znak podrške vladi. Na taj način, ostavio je gorak okus mnogim stanovnicima ovih država, koji su potisnuli istinski značaj dana kojim se svjetska zajednica zalaže za izuzetno važna prava radnika, o kojima se i 138 godina nakon nemilih događaja u Chicagu i dalje treba zalagati u mnogim dijelovima svijeta.
U spomen na krvoproliće u Chicagu, na Prvom kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine: hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice, održavajući niz štrajkova i skupova. Zapisano je da su govornici isticali misao: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi.”
No, svoj “krvavi Prvi maj” imala je i Hrvatska; 1. svibnja 1920. godine u Puli je ubijeno sedam, a ranjeno 126 radnika. Tada je radničke demonstracije, koje su krenule od ranog jutra, pokušala prekinuti vojska. Kada su im se prosvjednici suprotstavili, vojnici su počeli pucati po radnicima. Istog je dana u znak prosvjeda zbog pokolja u Puli u čitavoj Istri započeo generalni štrajk.
Nakon Drugog svjetskog rata obilježavanje Prvog maja u Jugoslaviji dobilo je drukčiji karakter. Umjesto prosvjeda u organizaciji sindikata i ljevičarskih organizacija, Prvi maj postao je državni praznik kojim su se slavila radnička prava. U čast Prvom maju organizirane su veličanstvene parade, u kojima je povremeno sudjelovala i vojska.
Začeci prvomajske proslave kakvu poznajemo danas datiraju iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Tada se ustalio i institut prvomajskog uranka: večer prije palila bi se logorska vatra oko koje su se građani počeli okupljati od ranih jutarnjih sati. Fokus s parada na roštiljanje u prirodi sasvim je prebačen 70-ih godina prošlog stoljeća. Postalo je tada popularno na livadu gdje se okreće janje ili peku ćevapi dovesti i automobil, otvoriti sva vrata i raspaliti muziku.
Spajanje praznika s vikendima često je radnicima omogućavalo da im se prvomajska proslava pretvori u pravi mali godišnji odmor. Razvila se tako i tradicija sindikalnih prvomajskih putovanja, ali i obiteljskih šoping-izleta, gdje je kao najpopularnija destinacija slovio Trst. Svi ti običaji naprasno su nestali u ratnim devedesetim godinama, kada nikome nije bilo do slavlja. Prvosvibanjske proslave opet su se vratile “u modu” krajem devedesetih, ali očuvani su uglavnom hedonistički običaji ustaljeni u Jugoslaviji dok je radnička borba, dobrim dijelom i zbog jalovih sindikata, pala u drugi plan.
Vođa američke Kontinentalne vojske i pobjednik Američkog rata za nezavisnost George Washington preuzeo je službu prvog predsjednika Sjedinjenih Država.